Mapu doma moga gavran kljunom crta.
Vrata i prozore boji u crveno.
Kandžama crnim na šiljak mi stao –
I već stoljećima vreba nerođeno.
Niko da me pita odakle ću ulaz
Jer ja lovac mrki na izlaske sunca
Volio bih kuću sa šenli sobama –
Da s prozora vidik, ko lovnica, puca.
Vidio sam ljude dvoglave u vrtu,
S po četiri ruke mladice mi sijeku.
Zalud vapim k nebu: mene nigdje nema –
U psu, u gavranu, niti u čovjeku.
Mapa doma moga pod kamenom spava.
Ja bez ruku stojim na slijepom nišanu.
Na sve strane bdijem i opet ne vidjeh
Onog što mi solju zapečati ranu.