Dreždim u hladnoj aerodromskoj zgradi već tri sata zato što sam pismen.
Tačnije: zato što sam malo pismeniji od Ketija. Zna i on trideset slova, zna prilično i da barata njima, ali me ubijedio da ja to radim mnogo bolje. Ja sam mu, naravno, iz prve povjerovao i odmah se potrudio da potvrdim da je u pravu. Sjeo sam, napisao pismo i u kovertu ugurao i fotokopiju natpisa na krutom, lomljivom papiru. Preživio je taj papirić skoro četiri decenije ploveći morem u maloj okruglastoj boci, ali onako sasušen i skočanjen putovanje poštom do Njemačke sigurno ne bi. A i ne da ga Keti, sav je važan što ga je našao i čuva ga u vitrini pored majčinog tespiha. Kao da je tu bog zna što zapisano, a ne samo jedna jedva čitljiva adresa, na koju sam i poslao pismo. Dobio sam – kao i sve do čega mi nije mnogo stalo – vrlo brzo odgovor i najavu posjete i evo me čekam cijelo hladno kasnojesenje popodne avion koji kasni. Keti nije nikako mogao doći jer je morao u ribolov. Morao sam i ja taman koliko i on, ali mi reče da je red da Frau Elfridu dočekam ja, jer sam joj ja i pisao. U pravu je moj drug Keti: onaj naš sugrađanin je na seljakovo pitanje gdje da veže magarca pokazao na svoj jezik. Navalio je bio, iz čista mira, u iznenadnom napadu velikodušnosti, na poznanika seljaka da uvijek može magarca ostaviti u njegovom dvorištu. Kad hoće, kad god mu zatreba, dok sve ne oposli po gradu, bez ustručavanja, pa kad se ovaj pojavio na kapiji i upitao gdje da veže magare, uzvrpoljio se, našao u čudu. Naposljetku slegao je ramenima i pomirljivo pokazao na svoj brzopleti jezik. I meni ništa nije trebala avantura s međunarodnim dopisivanjem, ali sada što je tu je. Avion će, upravo je javio jedan krešteći glas, sletjeti za desetak minuta, a onda što bog da.
Mislio sam da na parčetu kartona ispišem ime moje nepoznate gošće – Elfrida, ali sam odmah vidio sebe smiješnog među svim onim ljudima koji nekoga čekaju, pa sam odustao. Samo još ja falim da se s tablom u rukama natiskam oko izlaza kao i svi ostali, koji se guraju taman kao da hoće da ugrabe prvog putnika koji proviri. Avion što upravo slijeće, pomislih, da doveze hiljadu ljudi opet će bučnih aerodromskih čekača biti bar dva puta više. Voli naš narod svečane dočeke, voli da spopadne umorne putnike balavim ljubljenjem i propitivanjem o putovanju, s diskretnim bacanjem pogleda na prtljag. Moju gošću će valjda propustiti, nadam se da će ona uspjeti da se probije kroz kordon srdačnih osmijeha neizgrljena i neizljubljena i da ću je prepoznati. Ne vjerujem da iz aviona upravo silazi desetak bakica od oko osamdeset godina, pa da ne znam koja je moja.
Prepoznala je ona mene. Ne znam kako i zašto ali čim je kročila u promaju aerodromskog hola, između sveg onog uzrujanog svijeta, naciljala me pogledom i nasmiješila se. Prišao sam i pozdravio je, poželio joj dobrodošlicu i prihvatio da guram njenu torbu na točkićima. Već mi je do parkiranog auta sve ispričala o avanturi zvanoj Putovanje na Balkan, o promjeni tri aviona, o zagledanju u njen pasoš, u njene stvari. No, živa je i zdrava doputovala, a to je najvažnije, nasmiješila se. I vrlo je živahna i svježa, pomislio sam ja. Ove evropske bake prelijeću pola planete kad zažele, a mojoj babi od osamdeset godina dvorište je bilo daleko kao Amerika, a pijaca Novi Zeland..
– Prije više od dvadeset godina bila sam u ovoj zemlji, ovdje kod vas na ljetovanju, ali je tada sve bilo jako svijetlo i plavo, a danas… – kazala je Frau Frida, gledajući Jezero nad kojim se s okolnih crnih vrhova poput lavine spuštao mrak.
– Gospođo, vi sigurno niste nikada ovdje dolazili krajem novembra, a i toliko se toga posljednjih godina sručilo na ove prostore, da ni usred ljeta nema više onog plavetnila. Oblaci se sada ni za čas ne razmiču sasvim, makar jedan lagani veo magle uvijek je tu – bio sam na svom terenu, u svojoj svakodnevnoj priči.
– Oh, ne pretjerujte gospodine, ipak ovo jeste i ostaće parče zemaljskog raja.
Da je znala, da je ikako mogla naslutiti koliko sam osjetljiv na ovakve priče, riječ ’raj’ u mom prisustvu nikako ne bi izgovorila. Ježio sam se na tako olako i nepromišljeno titulisanje mog zavičaja. Jer, možda je to nekada i bio raj, možda je s tom namjerom i stvoren, ali smo mu pridodati mi, pa je odmah prestao da postoji. Osim u turističkim prospektima i olako izrečenim frazama.
– Ovdje je proljetos ključalo od ljudi, desetine hiljada izbjeglih i protjeranih koji su izgubljeni bauljali ulicama – pričao sam dok smo ulazili u neosvijetljeni grad, pust, bez ijednog prolaznika.
– Redovna restrikcija struje – pojasnio sam gošći – i mještani vole da su u svojim kućama. Više je uniformi po gradu i niko nije baš presretan da ih srijeće, shvatate?
– Mislim da shvatam – prošaptala je – schade, schade…
Na kraju crne borove šume, odjednom je iza okuke iskrsla mračna silueta hotela, građevine sačinjene od nemaštovito nasloženih balkona. A tamo je u uglu recepcije, zamotan u ćebe sjedio, iznenađen i gotovo zaprepašten dolaskom neočekivanih gostiju. Usmjerio je svijetlost baterije u nas i samo što nas nije upitao kog đavola tražimo. Pa se, valjda, sjetio gdje je i što treba da radi, te je lijeno ustao i otvorio knjigu gostiju. Dao je blagoj, nasmijanoj gospođi Fridi ključ od sobe na prvom spratu, a mogao joj je dati bilo koji – svi su visili na tabli iza njega. Tutnuo joj je u ruke i dva daljinska upravljača i ona je začuđena slegla ramenima, pa pogledala upitno u mene. Za klima uređaj i televizor, ako bude struje, priskočio je recepcioner, pa napokon odložio ćebe i uzeo gošćinu torbu. Otkaskala je za njim u tamu dugog hodnika i dva puta se okrenula i gledala u mene bojažljivo se smiješeći. Bilo mi je načas žao. Sličila je izgubljenom, bespomoćnom djetetu.
– Ko joj je kriv, ko je molio da dođe? Nije mogla mirno da sjedi tamo u svom lijepom raju na zemlji? – uz jutarnju kafu komentarisao je Keti.
– Ona kaže da je ovo raj.
– Jes’, svi tako kažu dok ih ovo ne pripadne. A onda bi da pobjegnu. Ali, stvarno, najrealnije gledano, bogami, ovo nema nigdje – živnuo je najednom – što je nama dao Bog, nije nikome!
– Ne, vala, nikome.
Frau Frida me ujutro čekala spremna u polumračnom holu studenog hotela. Bila je sama i sićušna u ogromnoj praznoj prostoriji. Ni recepcioner se nije vidio ni čuo.
– Ovo je bila jedna uzbudljiva noć – htjela je da se šali i izgleda opušteno – podsjetilo me na film o Rebeki, na njenu prvu noć u dvorcu… jeste li to gledali? Jezivo, a opet veličanstveno, sjećate se? Buđenje je bilo zaista spektakularno: more je tako snažno udaralo o stijenje i hučalo da sam bojažljivo pogledala da nije stiglo ispod mog kreveta. Izašla sam na terasu, gledala u beskraj i palo mi je na um da za takve trenutke i scene vrijedi živjeti. A gdje je poruka koju mi je Manfred poslao?
Nije to bila neka posebno sadržajna poruka, nije se njen Manfred baš razbacivao riječima. Na parčetu papira ispisao je samo adresu na kojoj je, za divno čudo, još uvijek stanovala ista osoba: Frau Elfrida Hartl, Wilhelmstrasse 49, Karlsruhe, BRD. I potpis mu je bio škrt da škrtiji ne može biti – M. Na samom dnu cedulje stajalo je Corfu, 14. sept. ’62. I poslije gotovo četiri decenije lutanja morem stigla je pravo u ruke mog druga Ketija. Našao je na samoj obali malu okruglastu bocu, zapečaćenu voskom i danima bio uzbuđen zbog toga. Bio je siguran, a i dalje je, da se to nije desilo slučajno, da je to znak. Odakle, od koga, ne bi znao kazati, ali mu je jako znakovita činjenica da je od svih ljudi na obalama Mediterana stigla baš do njega.
– Ti se vrzmaš svuda, zaviruješ gdje nikome ne bi naumpalo, pa si zato i naišao na flašu. Bolje da si našao sto maraka – šalio sam se.
On je zaista mislio, zagledajući kroz blijedozeleno staklo, da je unutra nešto izuzetno vrijedno, mnogo veće od sto maraka, pa je malo falilo da u nestrpljenju ošteti ili slomi bocu, želeći da je što prije otčepi. Srećom našao je ubrzo nož u kafeu na plaži i onda grubo sastrugao vosak sa čepa. Istresao je suvi zamotuljak čvrstog papira, pažljivo ga razvio i unutra našao – adresu. Na koju sam ja, budući pismeniji od njega, proslijedio poruku.
– Moj je Manfred iznenada nestao i nikada poslije ništa o njemu nisam saznala. Do ove poruke koja je do mene tako dugo putovala – ravno pola mog života. Ja sam cijelo vrijeme osjećala, znala, bila sigurna da će se on javiti, samo se bojim da je sada prekasno. Toliko sam željela da se bar još jednom sretnemo, da razgovaramo, da kažem sve što imam, da objasnim, ali… Bio je to nesporazum, grozan nesporazum. Otišao je ubijeđen da sam nevjerna, da ga varam s nepoznatim mladićem. A bio je to samo moj siroti prebjegli rođak, jadnik kojeg sam krila i hranila. Slutila sam odakle se Fredi može javiti i nisam pogriješila. Tamo je uvijek želio otići, znala sam da mu je to stalno na pameti.
– Keti, poći ćemo sa gospođom do Valdanosa da joj pokažeš gdje si našao bocu, ona to želi. Možda se nada da će odnekud iskočiti njen Mano. Izvršićemo rekonstrukciju zločina, a ti kao počinitelj u glavnoj si ulozi – glumio sam ozbiljnost dok sam se na jedvite jade suzdržavao da ne prasnem u smijeh gledajući s koliko ozbiljnosti moj drugar prima moje riječi.
– Sve ću joj potanko i precizno pokazati i ispričati, ne boj se.
– Znam i baš zato se bojim.
Poskakivala je Frau Frida za nama i stizala nas, ne dozvoljavajući da zbog nje zastajkujemo i čekamo je. Nije htjela ni ruka da joj se doda dok je preskakala preko okruglog, klizavog kamenja koje zapljuskuje more. Keti je kao pravi vodič išao tri koraka ispred, šutirao smeće što su ga je nanijeli talasi i cijelo vrijeme pričao. Zastao je kod velike stijene u čijem je podnožju more natiskalo plastične kese i flaše i popeo se na gomilu sasušene lažine. Mahao je rukama kao saobraćajac, spreman da otpočne govor.
– Evo nas, tu smo! Gospođo Frida, sve do najsitnijeg detalja pamtim kao da je juče bilo, a ne prije čitava tri mjeseca. Došao sam na plažu i sklonio se onamo, između one dvije stijene. Znate, ja sam prije godinu dana imao, da oprostite, upalu prostate, pa mi je ljekar preporučio da se sunčam go…
– Skrati priču. Ako nastaviš ovako stići ćemo i do tvog slijepog crijeva, hemoroida…
– Ćuti, pusti me, hoću Frau Fridi sve da ispričam, sve je zanima, je li tako gospođo? Eto vidiš i nemoj me prekidat. Dakle, taman sam se svukao, raširio peškir i legao da se sunčam, čuo sam korake. Okrenem se i vidim dvije predivne mlade žene. Instiktivno skupim noge i prebacim novine preko bedara, kad jedna od njih pita da li smetaju, mogu li se i one smjestiti na šljunku iza mojih leđa. Mogu, naravno, nije to moje, slobodna je ovo zemlja, kažem ja njima, gospođo, razumijete, i one se ni jedan, ni dva, svuku potpuno gole. Zamislite!
– Pa i ti si, glavonjo, bio go, što se čudiš?
– E, drugo sam ja, meni je doktor naredio, a one onako, iz čista mira. Gole golcijate… a dobre, zgodne, bijele… dobre ko dobar dan…
– Da prevedem gospođi svu ovu priču što ti tjera vodu na usta?
– Nisi poludio, ovo tebi pričam…
– Meni si pričao već sto puta, skrati, časti ti…
– I ja se onda umotam u peškir, uzmem stvari i udaljim se od tih žena. Golih, bez krpice na sebi. Dođem i smjestim se upravo ovdje, tu, razumijete?
– Nego što nego razumije. Oni su ti u Evropi savremeni i tolerantni i ne smeta joj, kaže, što ne voliš žene. Tvoj izbor, tako kaže.
– Ko ne voli žene?! Ja?! Jesi li normalan, što joj ti to pričaš? Najn, Frau, najn, šali se. Ja sam pobjegao od tih žena jer sam se bojao da ne naiđe ko poznat i zatekne me tu, pa da po mjestu priča da trčim da zagledam golaće. A one su došle kod mene, a ne ja kod njih, ali hajde ti to objasni…
– I moj Manfred je govorio kao i vi, znao je vaš jezik. U snu. Kad god je bio nemiran, a to je bilo jako često, prevrtao se u postelji, šaptao, vikao meni nerazumljivim jezikom. Razumjela sam samo kada bi pomenuo Meritu, to mi je već bilo poznato. Pričao mi je o djevojci koja je četiri godine bila njegova prva i jedina saradnica. On nesvršeni ljekar i ona medicinska sestra bez medicinske škole starali su se o zdravlju hiljada ljudi, tamo dolje na krajnjem jugu Albanije. Kada se njemačka vojska poražena povlačila Manfred je zarobljen i pošto su saznali da je završio tri godine medicine postavljen je za ljekara cijele te oblasti. Bez diplome, bez bilo kakve prakse. Bio je mobilisan kao običan vojnik i upućen u rat koji nije bio njegov, a završio je u miru koji mu je još manje pripadao. Niko ga ni u ratu ni u miru ništa nije pitao, a i da jeste on se ne bi pobunio. Poslušno je pristajao na sve što ga je snalazilo. Čudan je bio moj Manfred, čudan je bio naš odnos, naša ljubav, naš zajednički život. Deset punih godina.
Nagovarala sam ga da ode tamo, da posjeti taj malarični kraj, ljude koje je liječio, Meritu koju je, bila sam ubijeđena, do ludila volio, ali je to bilo nemoguće. U tu zemlju nije se moglo ući. I, vidite, moj Fredi se sjetio da ode na Krf, tu blizu, preko pute, da gleda s druge strane mora poznate obrise planina, da mu svaki vjetar s kopna donese drage, daleke mirise, da sanja Meritu, da joj bude blizu…
– Evo baš na ovom mjestu našao sam bocu, pismo vašeg muža. Ležao sam na suncu…
– I kroz rupu u novinama virio u one dvije…
– Pusti me, čovječe, zaboravio sam na njih. Onda me, gospođo, uznemirilo cangaranje, zvuk stakla koje udara u kamen. I opet, i nije mi dalo mira i ja sam iznerviran ustao, pogledao i u zapjenušenoj vodi vidio – nju! Neobičnu flašu, okruglastu, bucmastu. Ostalo znate.
Frau Frida je zamišljena gledala u nemirno more i činilo se da očekuje da se nešto nenadano desi. No sve je teklo ravno i očekivano – Keti je nastavio da priča.
– Ovdje su, u ovoj uvali oduvijek živjele vile. Dobre i prelijepe. Sve se po njima i danas raspoznaje i naziva. I ona kamena greda, i izvor, sve. Stvarno.
– Objasni gospođi gdje su sada te vile. Jesu li se gdjegod sakrile, odselile ili nedajbože umrle… Gdje su danas, kad ih je vječito bilo?
– Što znam ja, moja baba ih je sto put vidjela i čula. I mnogi su ih gledali…
– Bile su vršnjakinje tvoje babe, pa su i umrle kad i ona. Zbilja, umiru li vile ili su vječito lijepe, mlade i dokone? Po vazdan, zapravo cijelu noć samo igraju u kolu i pjevaju?
– Samo zajebavaš i svaku mi priču kvariš. Nije ti to pošteno, a posebno pred ovom gospođom iz srca Evrope – Keti je djelovao rastužen, no najednom je, sjetivši se nove priče, živnuo – Frau Frida, vidite onaj vrh tamo gore, kod onih antena? E, onamo su opalili prvi Nato projektili, kad su nas ono proljetos… Bilo je strašno…
– Jes, ti si se baš rastužio zbog toga, mnogo ti je krivo bilo. Boljelo te ko da ti apartmane gađaju.
– Pa i jesu, na neki način, da znaš. Nisu mi ih srušili, ali su mi cijelu sezonu zjapili prazni. A što su mi ih izbjeglice nagrdile – da ne pričam… Prevedi gospođi koliko smo svi zbog toga štetovali, kaži joj…
– Da ne bi da ti ona odštetu plaća?
– Oh, schade, schade… – bio je jedini Fridin komentar.
– Ovi ljudi kao da nemaju ni jednu drugu riječ osim „šteta,šteta“. Garantujem da su oni njihovi momci u avionima – ako se otud vidi bilo što osim table s instrumentima – gledajući ovu našu ljepotu pod sobom, samo mrmljali „schade, schade“ i pičili po nama. Sjećaš li se ti onoga Jozefa?
Kako da se Jozefa Goldmeiera ne sjećam. Dolazio je taj postariji gospodin po tri puta godišnje u naše mjesto, sve je mještane poznavao i volio i svima je krv pio da bolje paze božije darove što su ih dopali. Jednom smo se slučajno zatekli na istom feribotu na povratku iz Barija u Bar. Jutro kakvo samo septembar može da rodi, bonaca, laka izmaglica kroz koju se već naziru brda iznad Bara, a mi na palubi “Svetog Stefana”. Moje društvo i ja zauzeti pakovanjem i prepakovanjem šarenih drangulija za koje smo u buticima Corso Cauvura ostavili gomilu para, a gospodin Jožef, oslonjen o ogradu, gleda prizor što se pred njim raskošno i bahato razmeće: prvi zraci sunca zlate obalu od Mavrijana do Platamuna. Gleda, ne diše, vrti glavom i neprestano mrmlja: schade, schade… Što “šteta”, kakva “šteta”, gdje, ko je čini – progovorio je iz mene lokalpatriotski prkos, jer sam naslućivao što nam želi reći. Dosadio je svojim gunđanjem Bogu i narodu. Sve nas, kao, voli, a opet nas vidi ko divljake.
Feribot, što smo ga ‘tranjom’ zvali – taman kao da smo znali za bolji – uplovio je u luku i Jozef i njegova priča bili su, brigom od ishoda na carini, namah prebrisani. No, ne zauvijek. Počeh ga se, niotkud prizvanog, sjećati sve češće, gdje god da sam pošao, kad bih se god udaljio od svog sve tužnijeg raja. Dođe mi tada da iz daleka bolje razumijem i jasnije vidim što nam je želio reći. Nastavio je, potom, gospodin Goldmeier često da putuje sa mnom kroz naredne decenije, jadne i bijedne…
Frau Frida je ćuteći gledala u more, i Keti je, napokon, ućutao, smišljajući novu priču, a ja sam mu, zagledan u pontu na zapadnoj strani zaliva, prošaptao da se tamo nalazi jedna nezamislivo lijepa, mala uvala.
– Tamo sam barkom odvodio svoje curice. Čega sve tu nije bilo, jebem ti život i starenje…
– Znam, kad si ono iza stijene vodio ljubav svojeručno – cerio se Keti presretan što sam mu se namjestio – sve si mi pričao, veliki ljubavniče. A moga’ si, jadan, to i kući da učiniš, da se ne lomiš čak do tu…
– Morao sam, jebiga, ko će to izdržat – cijeli dan smo se samo pipali, drapali i nije htjela, nije mi dala. I što sam drugo mogao – petljao sam nervozno, uhvaćen u Ketijevu zamku. Ja sam, inače, jedan obični lajavac što ništa ne zna da prikrije i prećuti.
U restoranu Frau Frida je za večeru naručila samo salatu i konobar je skoro prezrivo pogledao. Ja sam s pečenom ribom donekle popravio utisak, ali svejedno osjećao sam određenu netrpeljivost prema nama, jedinim gostima. Ubrzo sam shvatio da smo svojim dolaskom personalu poremetili gledanje serije na televiziji, jer sam vidio da kuvarica svaki čas proviruje iza kuhinjske zavjese i s konobarima komentariše razvoj situacije sa Rositom i Santijagom.
– Dragi moj gospodine, deset godina sam proživjela sa Manfredom, a sad kad razmislim, osim njegovog lika, malo što sam o njemu znala. Začauren, zatvoren, zamišljen, u svom nekom svijetu, no, začudo, meni to tada nije smetalo. Imala sam vremena za sve svoje preokupacije, za prijateljice, roditelje, rodbinu… I upravo ta moja posvećenost daljem i bližem okruženju dovela je do konačnog, nepopravljivog nesporazuma. Meni je, znate, niotkuda očekivana stigla poruka od mog rođaka, kojeg nisam poznavala, nikada ga ranije nisam vidjela. Znala sam da postoji, znala sam da u onom drugom dijelu Berlina živi moj ujak i da ima djecu, ali oni su bili tako daleko i meni likom nepoznati da nikada o njima nisam ni razmišljala. Onda me jednog dana ispred ambulante u kojoj sam radila sačekala nepoznata djevojka i predala mi pismo. Nestala je prije nego što sam uspjela da je bilo što upitam. Martin, tako se zvao sin moga ujaka, pisao je da se nalazi u Štutgartu, u maloj je sobi i ne izlazi nigdje. Krije se, pisao je, i ima za to vrlo jake razloge.
– Dobro veče, dobro veče – pompezno nas je s vrata pozdravio gazda, ulazeći u svoj restoran, taman kad nas je konobar posluživao jelom – dobro došli dragi moji gosti.
– Dobro došao ti, mi smo već ovdje– uvijek volim sa njim da se čarkam.
– Mislio sam došli ste mi u kuću – bio je načas zbunjen, pa se brzo uspravio – dobro veče gospođo, a tebi kako bilo. Vazda nešto zajebavaš – oprostite na izrazu, gospođo.
– Sreća tvoja da te gospođa ne razumije, jer džabe bi se ti izvinjavao do zore.
– A što, kako ona govori? Odakle je?
– Pusti nas da na miru večeramo.
Gazda nam je učinio čast i lično nas, poslije večere, poslužio kafom od ku. Znao sam da je njegova kafa samo propusnica za pristup našem stolu, jer mora da nastavi zapitkivanje. Jače je to od njega i neće moći da zaspe ako ne pokupi sve podatke.
– Gospođa je Njemica iz Karlsruhea i, nećeš vjerovati, ona je moja vanbračna tetka, zapravo moja prava tetka, a vanbračna kćerka moga đeda. I sad je došla da mi prepiše sve imanje, jer samo mene ima.
– Sanjaj ti, sanjaj…
– Ja ti pričam, a ti vjeruj – ne vjeruj, kako hoćeš… Moj đed je poslije Prvog svjetskog rata otišao u Njemačku na privremeni rad. Tamo ti on upozna jednog zalizanog Austrijanca s malim brčićima i oni se zbliže i uortače pa osnuju molersku firmu. Danju su molerisali, a noću se provodili po minhenskim pivnicama. Praznili krigle i ljubili konobarice. Tu se jedne pijane noći zatekla i majka ove gospođe i …
– Mene si našao da farbaš s molerima? Mene, a? Ko da ja ne znam: tvoj je đed bio ribar, četku u ruke nije umio držat. Mene si naš’o…
– Ode li gospođa, ode? – srkao je Keti svoj prvi jutarnji espreso – isprati li je? Svakog gosta…
– … dva dana dosta. Tačno, samo što se mi ovdje olako razbacujemo s tim poslovicama i dosjetkama, a ti se kulturni ljudi po njima upravljaju, po njima žive. Kad ti neko naš dođe u goste, kad ti se navali na kosti, vatrogasci treba da ga izbacaju.
– Ode, Frau sa svojim Manom. Dadoh joj ja i bocu i papirić, nisam je moga odbit.
– Da si je samo vidio sinoć na aerodromu: obgrlila torbu u koju je stavila bocu s papirom, ne odvaja se od nje. Taman kao da nosi urnu s njegovim prahom.
– Ma se ne sjeti ni da kapne štogod.
– Sjeti se ona, bogami, prelijepo. Ovoliku mi je kesu donijela: od kolonjske do raznoraznih čokoladica…
– I ne pričaš ti ništa?! E, pa… To nam je zajedničko, da znaš, popola. Ja sam našao…
– A ko je vozio i šetao, a?
– Prisvojio si je od prvog dana ko da ti je rod. Znaš ti, ne boj se…
– Prisvoji je ti kad na proljeće opet dođe. Neću se ljutiti.
– Dolazi na proljeće??
– E, hoće da ide tamo na to ostrvo. Muž je čeka s buketom cvijeća.
– Ovaj put je moja, nemoj da se miješaš. Ja ću joj biti domaćin.
– Slobodno.
– Au, nemam pasoš. Može li se na to ostrvo bez pasoša?