Mesti se počelo još od ’44. Dva svjedoka i spomenica.
Kame odložene ispod srpa i čekića.
Ugledale sunce kad su srpove i čekiće otopili u tenkovske granate.
Dayton pomeo sve odjednom u zimu ’95.
Poslije visokljivi predstavnici i kurbinsko čudovište
od tzv. međunarodne zajednice stutljali i sve ostalo.
Milijarde uložili da ga redovno metu, peru, provjetravaju.
Hinjeći da ispod nema ničeg.
Tepih trpi jer je naučen da ga se gazi
Tepih smrdi jer po njemu spada
balega sa vojničkih čizama i seljačkih opanaka
Tepih se nadima stomačnim plinovima
kadavera
Tepih samo pokriva trule i gnjile podove
I tako ukrašava svijet
Ali kadaverični smrad se ne uklanja tako lako.
Kao ni jame i ponori ljudetinom punjeni.
Kao ni masovne grobnice.
Zemlja pamti miris krvi
Šuma pamti hroptaj zaklanog
Čovjek ne pamti ništa dalje
od vlastite stražnjice
Ništa se nikad promijeniti neće
Nikad ništa čovjek naučiti neće
a naročito da postoje neljudi rođenjem
Malum in se – zlo samo po sebi
Dok posljednji dio za triptih –
Neumitno dolazi
In adventu svakolikim danom