BETTER THAN PAVAROTTI
[Porcije u većini američkih restorana su ogromne. Često i dvoje ljudi ima muke da to jelo “za jednu osobu” privedu kraju.]
Ima naš narod tu neku (da l’ je palanačka ili nije) filozofiju, pa kaže da je najbolje kad se ista nacija vjenčaje između sebe. Ne valja miješat’! Među svojima se već znaju običaji i adeti, šta i kako se slavi, ko se poštuje, šta se smije, a šta ne.
Ali ljubav, za razliku od mržnje, ne poznaje vjere i nacije. (Po)javi se tamo gdje baš i nije zgodno. Izaljubljuju se međusobno ona naša nesretna djeca s Balkana, pa nakon kratkog vremena nastane belaja. Ali nećemo sad o njima.
Sad ćemo o vjenčanju mog zemljaka Posavljaka Ilije i Amerikanke Norme koje se desilo u malom mjestašcu Redmond, 16 milja udaljenog od najvećeg grada u centralnom Oregonu koji se zove Bend.
Noć prije vjenčanja sjedili su za stolom Ilija, njegov stariji brat, tri Ilijina najbolja prijatelja i Normin tetak. Pet Bosanaca i Amerikanac sjede tako u istoj prostoriji. (Zvuči kao početak nekog dobrog vica.)
Radilo se ono što se već radi noć uoči svadbe. Pilo se! Žešća se svako malo točila. Betoniralose pivom. Tetak se, mada poprilično stariji od ostatka ekipe, sasvim fino uklopio po tom pitanju, pristojno se držao, pratio je ostale u čašu, ne posustajući.
U neko doba Ilijina mater uđe u prostoriju sa punim ovalom meze. Ovu petoricu je znala ko svoj džep, sve su to bila njena djeca, međutim, snajkin tetak, kojem nije umjela ni ime da izgovori kako valja, stvarao joj je osjećaj neugode, kao što se uostalom ona (neugoda) često zna pojaviti pred nečim ili nekim nepoznatim.
Sve se zbunjeno smješkajući i gledajući tetka direktno u oči, ona spusti onaj oval, ne na sredinu stola kako je jadnica isplanirala, nego nekako, nespretno, najbliže upravo njemu, Amerikancu.
A on, ugledavši onoliku količinu svega i svačega, onu ikebanu sa četiri-pet vrsta tanko isječenog mesa, kuhanim jajima, sirom i čega ti sve ne, privuče onaj oval sebi, široko se nakezi i reče:
– Thank You!
Mater se na to još više zbuni, klimnu dva puta glavom, trepnu u nervozi par puta očima i prije nego što se izgubi iz sobe odgovori:
– You are welcome!
Da se vratimo na prvu rečenicu iz ovog teksta. Oval meze je bio otprilike veličine jedne porcije u američkim restoranima, pa nije bilo nikakvo svjetsko čudo da je čovjek pomislio da je to samo za njega. On je kao poslužen prvi, a ostalima, mislio se on u tim trenucima, uskoro dolazi isto to.
Prvi se javio, a ko će drugi, Ilijin stariji brat uvijek spreman za šalu, pogotovo kad treba malo zezat Iliju:
– Ilija, de reci tetku da stavi oval na sredinu, to je za sve nas!
– Daj ba Braco (tako je Ilija zvao brata), pusti sad to…
– Šta da pustim… reci svom (a vamo namiguje ostalima) tetku da smo i mi gladni!
– Braco, bolan… nije mi do zajebancije… sutra se ženim… i nije on moj tetak!
– Ja čiji je? Da nije moj? Braco se okrenu tetku pa dreknu:
– Cheers!
A tetak, između dva komada sudžuka, uzvrati:
– Cheers!
Pa iskapi Žutu osu na eks.
Braco odma’ nasu još po jednu, pa viknu:
– Tetak!!!
A ovaj, misleći jadan da se tako kaže cheers na bosanskom uzvrati kucajući se:
– Ti-tak!!!
I tako prođe dvije-tri minute. Tetak se bori, uhvatio se u koštac sa onim mesom. Čas nabada kulen, čas suvu govedinu, marne pola jajeta, pa nagrabi malo fete.
Gleda Braco, pa će opet mlađem bratu:
– Ilija! Reci tetku da uspori… uhvatiće ga meza!
Svi u smijeh. Tetak gleda u njih, pa se i on na kraju nasmija, ni sam ne zna zašto. Već je dobro popio, više ni ne obraća pažnju na detalje, pa ni ne primjećuje, onako već zamagljenim pogledom, da samo ispred njega stoji oval i da, zapravo, samo on jede.
Nakon deset minuta, Braco pogleda u tetka, on još lopata po onom tanjiru ko da mu je sudnji.
– Ilija! Jebo me svako ako tetak ne rikne večeras! Prekiniće čovjeka od ovoliko suhovine!
– Daj Braco… pusti to!
– Šta pusti, nemoj da čovjeka nosimo na duši… reci mu da ne jede više, neće se moć’ vode napit’ noćas, pozliće mu čovječe!
– Beri ba svoju brigu, pusti ti mog tetka… na kraju se i Ilija zbuni pa prisvoji tetka sebi.
A društvo opet u smijeh, kako i priliči noći prije vjenčanja. Smije se i tetak. Počistio tanjir, pa sve nazdravlja, diže ruku sa ispruženim dlanom i viče ovima za stolom:
– Give me five!
Sutradan na ceremoniji oni naši od sinoć svi mamurni, jedva stoje na nogama, a tetak nasmijan, sve poskakuje od sreće, ko da kap alkohola nije okusio sinoć.
Kad su mladenci rekli sudbonosno da, Norma uze mikrofon i pozva tetka na pozornicu da izvede jednu ariju iz opere. Tetak doleti na binu i otpjeva je ko od šale, bez po muke, što bi se reklo.
Ilija, Braco i ona trojica se samo zgledaju. Na kraju, Braco (ko Braco) samo reče:
– Ne bi ovo ovako dobro zvučalo da se tetak nije narok’o meze sinoć!
Ilija ga samo mrko pogleda, a Norma upita šta je to Braco rekao. Ilija poslije kratkog razmišljanja odgovori:
– Braco said that your uncle is better than Pavarotti.
Norma sva ozarena pogleda u Braco i reče:
– Thanks Braco!
HALLOWEEN STORY
– Mama, gdje je ona bundeva iz garaže? Neđe se zaturila. Moram je izrezbarit’, slikat’, pa sliku odnijet’ u školu da mi učiteljica ocijeni.
– Ma je l’ to bila tvoja bundeva? Nisam sine imala pojma. Tvoj ćaća (ja mislila on je kupio) u ponedeljak je unese u kuću i reče:
– Ženo, bi l’ mi napravila pitu, nešto me nostalgija spucala… nešto mi se bundevara dozvala…
– I ja… šta ću… ti znaš njega kad ga uhvati ono njegovo, odvrne one svoje pjesme i stavi rakiju na sto.
– I ti njemu napravila? Uništila moj budući rad!
– Hej pazi mali šta pričaš, niko ništa nije uništio, bundevara je super ispala, prste da poližeš. Hoćeš li jedan komad?
– Neću ni mrtav! Joj, jest me stid! Kako ću u školi reći da ste mi pojeli zadaću? Ko još jede faking bundeve u Americi?
– Kako ko jede… jedu… Jerkovići, Matići, Barnjaci…
– Upravo moj point! Svi ste vi divljaci!
– Mi divljaci? Što jedemo bundeve! A vi niste divljaci što se oblačite u lampire, vještice, kosture, ubice? Živu me isprepadaju, krv lipti na sve strane, kosturi, grobovi, a sve ugledni ljudi, inžinjeri… polude pa izigravaju budale.
– Ništa ti ne razumiješ!
– Hoćeš malo košpica od bundeve, zdrave su, znaš kako su dobre?
– Pa nije dosta što ću fasovati slabu ocjenu, ti me mama još i zajebavaš!
– Mali, pripazider na vokabular, nemoj da starog zovem, nemoj da on ureduje!
SMALL TALKS IN KITCHEN
Sjećam se ko da je bilo danas kad je naš mlađi krenuo na drugu godinu faksa. (Ovdje kažu “koledž”.) Potrpali smo njegove stvari i krenuli na put od sat i petnaest minuta. Toliko tačno traje vožnja autom.
Putem smo slušali našu muziku. Goribor. Tako se potrefilo. U jednoj pjesmi ide stih:
“Vernik bez crkve, građanin bez grada, ljubavnik bez žene, ritam bez bubnjara.”
Mene se to nešto dojmilo. I urezalo u sjećanje. Taj stih, prvi red, kao da je naslutio šta će se dešavati za manje od dva sata.
Filip je trebao živjeti naredne tri godine u apartmanu koji će dijeliti sa još tri studenta. Svaki od njih je imao svoju sobu i kupatilo, dok su kuhinja i dnevni boravak zajednički. Sve je još smrdilo na novo.
Namještaj već unutra. Da je bolje, ne bi valjalo!
Plan je bio da na brzinu izbacamo stvari iz auta, ubacimo u sobu, pozdravimo se sa djetetom i pravac kući. Znamo od prije kako je išlo sa starijim, samo nas je požurivao, da nam što prije vidi leđa. A ko bi im zamjerio? Kojem je još devetnaestogodišnjaku stalo do roditeljskog društva?
Kad smo zabasali u apartman, u njemu je već bio jedan student sa roditeljima. Tata i sin su sklapali policu što su donijeli sa sobom, a mama je u zajedničkoj kuhinji pravila raspored, gdje će duboki, gdje plitki tanjiri, gdje će zdjelice, gdje šerpice.
Upoznajemo se, kurtoazno razmjenjujemo par riječi s namjerom da se svako okrene svom poslu. Ali, ne lezi vraže…
Gospođa nije mislila tako. Kako je počela da “melje”, nije sustavljala. (K’o na Azrinom koncertu, kad Branimir ne pravi pauze između pjesama.) Žena postavlja pitanja i odgovara prije nego mi i zazinemo da odgovorimo.
Dok s Filipom odlazim nekoliko puta do auta da unesemo sve stvari koje smo dovezli, Dajana se žrtvuje, upušta se u razgovor sa dotičnom.
A njoj, hvala Bogu, nije trebalo dugo da sve prebaci na religiju. Moju omiljenu temu.
Nemam ništa protiv vjere, naprotiv. Poštujem svakog iskrenog vjernika koji vjeruje i drži to za sebe, ne tuši i ne zamara okolinu. A ova gospđja je upravo to bila – tušač!
Te mi smo kršćani, te mi idemo u crkvu, te naš sin nedjeljom ide, te mi volontiramo, te Isus, te Krist, te ovo, te ono.
Dajana sve stoički podnosi, malo joj neugodno što se ne može pohvaliti nekom našom porodičnom religioznom aktivnošću, pokušava da skrene temu, hvali kolače što je gospođa napekla i stavila na sto da se svi posluže. Ali ova se ne da. Ponovo vraća sve na početak.
Odlazim zadnji put do auta da donesem preostale stvari. Ostalo nešto kuhinjskih potrepština. Ulazim u apartman, zatičem gospođu samu, Dajana je vjerovatno pobjegla u wc da se umije i malo dođe sebi.
Gospođa vadi Bibliju iz kese i gleda okolo, traži zgodno i podobno mjesto da je položi. Gleda u mene. Gledamo se.
Ja u ruci držim cjediljku. Ona svetu knjigu. Pogled joj skliznu na cjediljku, osmjehnu se, pa reče:
– Oh divno, donijeli ste cjediljku, dajte, sad ću ja naći mjesto za nju.
(I tu mi se gospođa namjesti na penal.)
– A NE, gospođo, to nije obična cjediljka. To je naš religiozni objekt. Mi to nosimo umjesto kapa. Mi tako ispoljavamo našu vjeru. Rekoh to, pa onu cjediljku nabih sebi na glavu.
– Ta nemojte mi reći – nastavljam ja – da niste čuli za našu religiju. Mi smo Pastafarijans. The Church of Flying Spagetti Monster! Morali ste čuti.
Gospođa gleda u mene, ne primjećuje da su joj usta širom otvorena.
Vjerovatno prvi put u životu već dvadesetak sekundi – samo ŠUTI. Naposljetku samo tiho reče:
– Izvinite me.
Ode u sobu svog sina i zalupi vratima. Taman kad sam oprao cjediljku, obris’o je i spremio u kuhinjski element, iz naše odaje izadje Dajana.
– Gdje je gospođa?
– Otišla u sobu, kaže nešto je jezik zabolio. Nego, hajmo mi polako.
– Ma ne znam, ne možemo tek tako otići, da joj pokucam, da se pozdravimo s njima?
– Ma jok, nećemo ljudima dosađivat’, idemo mi.
Pozdravljamo se sa sinom, sjedamo u auto pa polako krenusmo put našeg doma. Polako klizimo. Natali Dizdar prede, mi hmkamo sa njom. Nakon malo pitam:
– Jes’ čula ti ikad za Pastafarijans, znaš ko su oni?
– Oni sa cjediljkama na glavama?
– Jest, baš ti.
– Što pitaš?
– Ma… onako.
– Kako ti oni sad padoše na pamet?
– Nemam blage veze…
(Hvala na čitanju)