Đe si, Maks, kako je, Maks, uzvikuje majstor Drago Šalipur, dok mi oko desnog uha zuji električnom mašinicom, kojom me šiša na tricu, jer se tih godina još nisam usuđivao šišati na dvicu i keca. U brijačnicu na Čobaniji upravo ulazi povisok, veoma lijep sijedi gospodin, u sivom ljetnom odijelu, i svilenoj bijeloj košulji, preko koje mu u savršeno izmjerenoj dužini visi kao krv crvena kravata. Stopala su mu u onim starinskim, rupičastim ljetnim cipelama – kao u holivudskih zvijezda pedesetih – čija je siva dobro upjevana sa sivom odijela. U trenutku kao da je u Dragin muški dućan, vazda zadimljen – premda je pušenje zabranjeno – vazda ispunjen teškim vonjem peći naftarice – premda je kraj augusta i ne grije se – ispunjen psovkama i bezbožništvom, te očajnim naravima muškadije svih generacija, koja u petak oko podne nema drugog posla, nego da zaviri u brijačnicu da vidi što se danas zbiva, najednom ušao duh onoga boljeg sarajevskog građanstva, koje je uvijek bilo za malo gospodstvenije i svjetskije nego u Zagrebu ili Beogradu, jer se svojim držanjem moralo izdvajati i distancirati upravo od ovakvih kakav je majstor Drago.
U tom njegovom đe si, Maks, kako je, Maks, svega ima, a najviše onoga prisnog, intimizirajućeg podcjenjivanja, kao da ga je s obje ruke zgrabio za nogavice tih savršeno ispeglanih hlača, i povukao ga k sebi dolje, među raju. Ali ovaj to kao da ne primjećuje, pa možda i ne primjećuje, nego započinje priču, koja potraje sljedećih petnaestak minuta, i priča je ne sjedavši na ponuđenu stolicu, nego onako s nogu, pa koliko traje, nakon koje izlazi iz brijačnice onako kako je i ušao, kao da napušta pozornicu, i nestaje negdje niz osunčanu ulicu.
Majstor Drago je upravo završio sa mnom, otresa me, ustvari bolno me mlati onim svojim ručnikom, to ga valjda zabavlja, i govori:
Laže, majke mi mile, toliko laže da ne znam ni je li mu to pravo ime. Čuj Maksimilijan Medović! Pa kako ćeš se, bolan, tako u Sarajevu zvati? Ama tako se ljudi ni u Parizu ne zovu! A skoro mi svaki dan dođe, ovako nešto napriča, pa pobjegne. I ja onda neka se mislim! Nikad na ovu stolicu nije sjeo, sam se valjda i brije i šiša, ili ima nekog, ženu, koga li, da ga brije i šiša…
Istog se dana slučajno mimoilazim s tim čovjekom. Nije onako lijep i visok, kragna na košulji mu se krza, vonja na neki težak parfem pun bugarskih ruža, i na staračku mokraću.
Uplaši se što u njega zurim, i malo kao da uzmakne.