SRCE JOŠ DA KLIČE, DA ŽURI, DA ŽURI
Sada je svejedno
Mrlje na podu pučke kuhinje ili praporak
Na šamanskom tirzosu
Počneš
Zapuštati rukopisanje
Pod tušem shvatiš
Da su ti i testisi sijedi
Grč nečije donje usne u publici
Neprecizan i mokar kao posljednji Dan republike
U limfovode više ne zalazi sumnja
Sve više o nebu mislim
Praznoruk i u pidžami
Meka okovratna lisica bez utrobe
SJEVDALINKA
Otpiljena šapa lavice
S ulaza u pogođen muzej
Izdahtat će cijelu šumu
Istrčali kneginjin hrt
Reveruju se svatovi
Tetovirnom ružom
Stvari
Koje ničemu ne služe
Uđu mi najzad u sobu
Opis nečijeg umiranja
U posuđenoj knjizi
Neotvoren grize korice
LOV, RUBLJOV
veli prebij ih, i dao mi veliku dudovu palicu i polomim ih, tek mi poslije rekli da su bili otac i sin, nisu puno ni vikali nekih jedanaest udaraca, i odnijeli ih s hrpom, vidio sam im mater i sestre u hagu, u sudnici, pred sebe gledale, samo najmlađa iznad mene gledala. sad pravim ikone, služim drugu trećinu, dobro se vladam, čistim, sredim ujutro posteljinu, slikam svece prodajem, svi kupuju – stražari, žene im, i neki sudija, publika, pa otadžbina. prošle noći s ikone mi neosušene sišao mlad svetac, i sjeo do prozora u ćeliji, na krevet i gleda me, gleda, kako ćeš mi vratiti lazara veli, kojeg lazara, kojeg hoćeš od njih dvojice s hrpe, oca sina, sina oca, palaca ti palaca palica uz ikone.