Šefik
Sjedili smo zajedno u klupi
Čitav šesti, i pola sedmog
Živio u kući iznad moje
S velikim guvnom ispred
Uzgajao zečeve i ptice
Od drvežina đeljo predmete
Radio u bašči, kalemio…
U njegovu sestru
Bio sam zaljubljen
Jednom mi poklonio
Bijelu zečicu. Ja je zatvorio
U kućicu od elemenata
I na nju zaboravio
Uginulu, našao ju je djed
Jednom nakon što je pregledao
Sapunicu Marisol, i izašao
Da se usekne
Dan nakon što smo dobili vakcine
Šefika sam, na jednom času
Udario šakom u bolno rame
Pa je dugo, dugo, plako
Emir
Nigdje nije izlazio iz podruma
Zbog svoje bolesti, stalno je čitao
Pišao se u teglu, koju bi njegova mati
Praznila preko puta, u kapini
Jednom sam vidio
Kapljice Emirove mokraće,
Od kamen su odskakale
Kao male zvijezde
Mi, dječaci, knjige smo mu spuštali
Na prag podruma
A njegova ih ruka, iz mraka
Grabila kao da su prnje
Satkane od vidjela.
Jednom ga zabolio zub
Pa je s ocem morao u ambulantu
Vidjeli smo ga tad, čitavog
Bio je u plavoj trenerki
S bradom i dugom kosom
I blijed u licu
Prvi Isus, u mom životu
Beg
Starac koji je svoju zaduhu
Sa sobom nosao kao praznu vreću
Malo bi išao, pa stao
Čučno i zapomago
Onda bi se uspravio, s rukom na krstima
Sam bi sebe gurao
Uz male strane, kroz naselje
Selo iz kojeg su ga protjerali
Bilo je tamo, na brdu u daljini
I on bi ga gledao kroz dvogled
A onda, nama djeci
Dugo i bezuspješno
Pokušavao nešto reći
Zila
Zila je bila Begova žena
U kojoj bi on nestajao
Kao u velikom šatoru
I imala je krila