_________________(Pišem ovaj dnevnik radi sebe i svih vas koji ćete u njemu naći bar malo utjehe. Na kraju ljeta, u septembru, izbrisat ću ga sa svog kompjutora. Pustit ću ga da živi na internetu, kao ptica.)
*
Već neko vrijeme ne pišem
Pa dane provodim u čitanju
Osluškujući zvukove sa izvana
Što dolaze kroz prozore
Čujem trimere dok kose suhu travu
I ljudske glasove, kako se pred seoskim kućama
U sumrak, slažu
Jutros me probudila ptica u oluku
Od njenog kljuna je sve zvonilo
Kao da sam bio na sajmu crkvenih zvona
Između kojih se fratri
Zamišljeni nad sudbinom svijeta
Sumnjičavo šeću
*
Ako bih morao asocijativno odgovoriti
Na riječ Ljeto
Bijela potkošulja, rekao bih, najprije
Zatim: zakrečen zid u dvorištu
i na njemu ispirak sapuna
U suhoj česmi, kao uholaža, pčela
Na prašnjavu putu
Od drveta, sjena
*
Trebao bih otići do Jyska
I kupiti ležaljku, šupljikavo bijelu
Pa da se kao saće
Klati nad zemljom
U njoj bih ležao u predvečerja
I čitao Luiz Glik, u prijevodu
Alena Bešića
Divio se spretnim pokretima njenog batlera
Dok glanca tu usamljenu, Nobelovu medalju
*
Preksinoć je pred nas istrčao divlji zec
Iz polja, preko ceste, u vinograd
Stali smo i sišli s naši bicikla
Saginjali se, tražili ga ispod zelenih loza
S druge strane vinograda, isto tako povit
Gledao me je moj drug iz djetinjstva
*
Osim Luiz Glik, kraj glave mi je i poezija Stevana Raičkovića
Na hrpi knjiga, kao orao u predvečerje, čuči i gleda vrleti
Koje više ne može, da preleti