Utakmica ružna za gledanje, kakve odavno već jesu velike utakmice u kojima se odlučuje sudbina svijeta, kad ispred televizijskih ekrana sjedaju svi oni koji nogomet inače ne gledaju, pa poslije misle da je nogomet i inače takav. A nije! Što je susret manje važan, što se u nižoj ligi igra, što su igrači dalje od velikim pozornica i što manje koštaju na tržištu fudbalerskog mesa, to igra ljepša je, bogatija, s više preokreta i raznih čudesa. Najljepšu igru svoga života čovjek je vidio slučajno, pješačeći prašnjavom cestom, pokraj igrališta uz rijeku, na kojem se upravo igrala odlučujuća utakmica u borbi za opstanak najniže zonske lige. Onaj tko izgubi, bit će zadnji, ali nigdje neće ispasti, jer niže lige od ove nema. I tu portir u željezari, inače zadnji vezni, odigra utakmicu života, nakon koje generacije govore istu stvar: jedan je bio, pa je igrao kao nitko njegov, bolji od najboljih, ali nije mu se dalo, da je htio mogao je i u Rudaru, Čeliku, Barceloni. Eto, to je ostalo od nogometne ljepote!
A sinoć, čudno je bilo i tjeskobno, najprije sve ono što s nogometom nije u vezi. Igra podijeljena po četvrtinama, tribine pune statista, svečana loža s falusoglavim Infantinom, Trumpom i prvom eskort damom blindirana pleksiglasom, da ih neprijatelj ne strefi zoljom, a u poluvremenu, koje potrajalo je dobrih dvadeset sedam minuta, zvijezde američke estrade i profesionalni stadionski izvikivači, kao u kakvom postapokaliptičnom luna parku. Nogomet unutar svega toga ne samo da je sporedna stvar, nego imaš dojam da je pred očima tog svijeta nogomet nešto kao obredni ples Inka i Maja pred očima konkvistadora.
A s druge strane, opet, igrati se mora, i to ne samo zbog novca, nego se igrati mora i zato što netko tamo kod kuće očekuje od tebe da pobijediš, da bi on postao svjetski prvak. Jer kaže se, svjetski prvak je Španjolska, svjetski prvak je Argentina, a ne svjetski prvaci oni su koji su igrali i u igri pobijedili.
Otpočetka Španjolci kontroliraju igru. Oni i Slavko Vinčić, slovenski nogometni sudac, vjerojatno najbolji na svijetu, ali čije je pojavljivanje u finalu pomalo i ojadilo Hrvate. Čuo sam od njih dvije verzije, dva moguća objašnjenja. U subotu u Puli, u Farabutu, jedan znalac za susjednim stolom, po naglasku Zagrepčanin, veli da je to zbog predsjednika Uefe, Slovenca Čeferina. Infantino je Vinčića postavio da sudi zbog mira u kući i da popravi odnose s Uefom, koja je popizdila zbog afere Balogun. Druga verzija je Anina. Pita me: ma je li moguće da je Infantino zbog Melanije Slovenca postavio za suca? Bilo bi moguće, rekoh, da Infantino zna odakle je Melanija i da Melanija zna tko je Vinčić, ali oba su odgovora negativna.
Uglavnom, pokazalo se da se kriminalci najbolje razumiju u pravosuđe: Infantino je, naime, pronašao čovjeka koji će najbolje rediti i privid pravde provoditi na jednoj ovakvoj, suštinski nemogućoj utakmici. Naime, na jednu stranu stali su objektivno mnogo jači Španjolci, a na drugu Argentinci, koji nastupaju kao kriminalna banda, predvođena malim autističnim svecem koji je čini plemenitom. Literarno govoreći, nađe se u tome teme, pričat će se jednom legende, nizat će se epski deseterci nekoga budućeg svijeta o ovom finalu svjetskog prvenstva u nogometu, ali u nogometnom smislu, takav raspored lica na igralištu samo je za nereda i incidenta.
Pritom, ono čega smo se plašili, jer diktature mahnitih marketing paranoika i gledatelja guraju u paranoju, bilo je da će Infantino još jednom ugoditi Donaldu Trumpu, i da će Argentinu učiniti svjetskim prvakom. Računica pogrešna! Jer to što je neofašist i tobožnji libertarijanac trenutni predsjednik Argentine, i što taj izgleda kao Trump iz pampe i ponaša se kao Trump iz pampe, nipošto nije razlog da originalni Trump poželi da argentinski nogometaši budu prvaci. Na kraju, ni samog Javiera Mileija nije za to briga, jer da jest, sjedio bi u svečanoj loži uz svog velikog havera. Kad malo promislimo, vjerojatno bi samo velikim Hrvatima pobjeda Argentine ispunila srca: Mileijeva baba je, naime, Hrvatica, a Španjolci su crveni, tifusari, srbočetnici… Na kraju, da, doista, baba argentinskog predsjednika izravnala bi račune u odnosu na činjenicu da je sudac finala Svjetskog prvenstva u amerikama Slovenac.
Ali Hrvatima se na ovom svjetskom prvenstvu zanedalo. Niti je unuka babe Hrvatice na stadionu, niti je Argentine na prijestolu pobjednika. Nakon skoro sto i dvadeset minuta teške i nelijepe igre, u potpunoj inicijativi Španjolaca, gdje se blijedo-plavi često nisu uspijevali s loptom sastaviti, a po protivnički su gol bili u toj mjeri bezopasni da Španjolcima nije ni trebao golman, ili su mogli postaviti Jamalovog malog brata da brani, i nakon što se već učinilo da bi s tom svojom mrtvom igrom Argentinci mogli dogurati i do penala, jer su protivnički napadači promašivali ono što te urekne nakon što promašiš, i kada se već slutilo da će Argentinci pobijediti u toj igri na penale, Ferran Torres jednu je loptu bukalovski snažno zavalio u argentinsku mrežu. I tada je bio kraj. Ništa osim tog Torresovog gola, te tuče, fizičkog zlostavljanja i ponižavanja po nogometnoj ledini, nije se u ovom finalu više dogodilo. S tim da su tukli, zlostavljali i ponižavali samo Argentinci, a Španjolci im, nekim čudom, nisu vraćali. Biva tako da si prejak da vratiš, da si predobar da bi se uspoređivao! Došla su i ta vremena da Španjolci budu prejaki i predobri za Argentinu, a pamtimo ih, Španjolce, iz vremena kada se nisu mogli plasirati ni na svjetska prvenstva, kada im je Škija Katalinski kršio samopouzdanje, kada im je sudac Palotai nadoknađivao ono što nisu imali u glavi i nogama… Ali, što je uzbudljivije, pamtimo ih iz vremena kada su tukli, grizli i kinjili svoje protivnike, jednako kao Argentinci danas, pa su bili podli, pokvareni i na svaki način gadni, a pritom nisu imali ni tog svetog dječaka na izmaku jednog drugog djetinjstva.
Lionel Messi na kraju je plakao, sa srebrenom medaljom oko vrata. Što ga je tako ganulo i rasplakalo, nećemo nikad saznati, jer on svoja ganuća ne dijeli sa svijetom. I dobro je da je tako. Kao što je dobro što su te njegove suze (Don’t cry for me, Argentina…) zasjenile sve druge slike i prizore, što su uslijedili poslije utakmice. Osim možda jednog, onog kada se Trump pokušao slikati s pobjednicima, da bi zatim pokunjeno otišao svojim putem, dok ga je Infantino držao pod ruku. Ili onog prije, kada su Infantino i Trump četveroručno prinosili trofej pobjednika, kao da pronose konzervu Zyklona B, nad plinsku komoru svijeta… Na kraju, Španjolska se silno radovala, radovao se Lamine Jamal, radovao se i njegov mali brat, ali najupečatljivije su te Messijeve suze, i to ne zato što je plakao najveći naših dana, nego zato što je plakao onaj koji se svih ovih godina ponašao suprotno pravilima grupe. Kad zaplače onaj o kojemu jedinom zapravo ništa ne znamo, mora da su došla posljednja vremena. Messijeve suze su poput suza drvene Madone u kakvoj malenoj sicilijanskoj crkvi, u kojoj se Bogu za svoje mrtve sinove mole matere mrtvih mafijaša.
Prethodne večeri, pak, igrala se utakmica za oko. Za oko i za onu mušku stvar. Naime, nema ničega ljepšeg, zna to svatko tko je ovu igru stvarno gledao, od neobavezne nogometne igre. I ničega čemernijeg nema od prijateljskih utakmica. Da bi opravdali sve svoje greške i promašaje – kojih, možda, nije ni bilo, dok ih sami nisu poslije svega osmislili! – izbornici Francuske i Engleske na zelenu su stadionsku ledinu igrače poslali kao na piknik. Mogli su ih i goluguze poslati, s dekicama i sa sendvičima, pa da nam zabava bude još zanimljivija! Poanta je trebala biti u tome da utakmica za treće mjesto nema smisla, i da će je oni stvaranjem izletničke atmosfere ustvari bojkotirati. Vjerojatno su u pravu, vjerojatno takva utakmica smisla nema, ali mudrovanje o smislu u nogometnim tradicijama je poput mudrovanja o smislu liturgije. Utakmica za treće mjesto ne igra se, naime, zbog smisla, nego se igra zato što je takav običaj, igra se zato što će propasti i svijet i nogomet, ukoliko se ta utakmica ne odigra. Utakmica za treće mjesto na svjetskom prvenstvu igra se upravo zato da nogomet ne bi postao ono u što ga nastoji pretvoriti kurcoglavi švicarski prevarant u kooperaciji s američkim neprijateljima nogometne igre.
I na kraju, naravno da smo uživali u neobaveznoj igri za treće mjesto! U prvom poluvremenu Englezima se pravo svidjelo da tamburaju po Francuzima, da ih razvaljuju kao dijete zvečku, da ih rasturaju i da u tom rasturanju najednom stvaraju iluziju kako je riječ o pravoj utakmici, o finalu prije finala, o utakmici u kojoj se odlučuje o transcendentnom prvaku svijeta u nogometu i o povratku fudbala kući. Na to se Didier Deschamps uozbiljio, uozbiljila se cijela Francuska, uozbiljio se Kylian Mbappé, tako da je zera falila da u drugom poluvremenu Francuzi nadoknade četiri razlike, izjednače i pobijede. Nije se, međutim, dogodilo, ali mi smo vidjeli deset golova, i vidjeli smo rezultat kakav pamtimo od prije skoro pola stoljeća, kada je u Bukureštu, u jednoj ponešto odgovornijoj utakmici, Jugoslavija pobijedila Rumunjsku 6:4, a Safet Sušić zabio tri gola. Je li to nogometna ljepota? Nemam pojma, možda i jest.
Svjetsko prvenstvo ću, osim po suzama Lionela Messija (više i po tome, nego po prvacima, premda su mi Španjolci baš po duši!), pamtiti po onim iritantnim, svako malo prikazivanim svečanim ložama punim zvijezdi i kojekakvog zvjezdanog ološa. Pamtit ću ovo svjetsko prvenstvo po nekom čudnom, upravo stečenom dojmu da nogometaši ružno stare. Ali ne što se debljaju, niti što im lica bivaju ružna, nego nogometaši ružno stare po tome kako se ponašaju u svečanim ložama, te kako se nose i oblače. Pretjerano bogatstvo je poput teškog siromaštva: izgleda loše, čovjeka poružnjuje, ponižava, izuzima od zajednice. Svečane lože američkih stadiona su na ovom prvenstvu izgledale kao ubožnice, čekaonice u gradskim prihvatilištima i hranilištima za beskućnike, izgledale su kao posljednja utočišta nekoga izgubljenog i suštinski obezdomovljenog svijeta. Gledao sam Shakiru, opskurnu kolumbijsku narodnjačku zvijezdu, kolumbijsku Tijanu Ajfon, u koju do brkova svojih zacopao se bio sam Gabriel García Márquez, prije nego što mu je alzhajmer opustošio duh. U određenom smislu, ta je pevaljka bez duha i glasa ono posljednje što je u se prihvatila jedna od najmoćnijih književnih i umjetničkih imaginacija našega doba. Što li je, Bože mili, Márquez vidio dok je gledao Shakiru, mislio sam dok sam je gledao kako se krevelji, prenemaže i belji u toj svečanoj loži, za nogomet nezainteresirana skoro kao Victoria Beckham. Iz moje sitne perspektivice, nije sramota nemati interes za nogomet, ali je sramota nemati interes za nogomet, a biti u svečanoj loži, na stadionskoj tribini ili pred televizijskim ekranom u vrijeme nogometne utakmice.
Zurio sam u ekran svih tih četrdesetak dana, i s naročitom sam pažnjom razbrajao likove po svečanim tribinama, sve se nadajući da ću negdje ugledati najintelektualniju i najhrabriju figuru nogometne igre u Sjedinjenim Američkim Državama, a vjerojatno i najveće nogometno ime poteklo iz te fudbalski siromašne zemlje, ali je, naravno, nisam ugledao. Njezino ime je Megan Rapinoe, kapetanica one ženske američke nogometne reprezentacije koja je bila svjetski prvak. Ona je tada odjebala Donalda Trumpa, rekavši da joj ne pada na pamet da, osvoje li titulu svjetskih prvakinja, odlazi u Bijelu kuću. I klečala je dok bi se svirala američka himna, zbog rasne nepravde u Americi. Kada su joj prigovorili da ne poštuje nacionalne simbole, rekla im je da su jadni i beznačajni oni simboli koje se uzdiže iznad onih koji pate i stradavaju.
Kad mislim o nogometu u Sjedinjenim Američkim Državama, meni na um ne pada Folarin Balogun, nego pomislim na Megan Rapinoe.