Lepant

Oblutak s rupom donosi sreću. To su Lani govorili u djetinjstvu, dok su još iz Tuzle, gdje je tata radio u tvornici soli, svakoga srpnja odlazili na more u Zaostrog. Kamen mora biti potpuno gladak, nema sreće u onima koji su temeljito razjedeni i izbušeni od školjki i tko zna čega. Takve je kamenove mama koristila za struganje peta, ali za njih se nipošto ne bi moglo reći da donose sreću. Sretan je samo taj glatki, s jednom jedinom rupom mekih rubova, koju nije izgrizlo nijedno živo biće, nego se, eto, baš takav stvorio na plaži. Ali dok je kamenova za struganje peta bilo na sve strane, onaj pravi i sretni rijetko se pojavljivao. Našla bi ga neka od starijih djevojčica, a bilo ih je puno u odmaralištu tvornice Soda So, Lana je zapravo bila najmlađa, pa je čežnjivo gledala kako mame provlače konopčić kroz rupu sretnoga kamena, stavljaju ga djevojčicama oko vrata – medalja oko vrata male rumunjske gimnastičarke, na ekranu u televizijskoj sali – i one do kraja ljetovanja, i još duže, u Tuzli kad već dođe jesen, padnu prve kiše i obuku se modre školske kute, oko svojih vratova ponosno nose znak sreće. Kakvu su im sreću donijeli ti kamenovi? Lana o tome nikada nije mislila. I zašto bi, jer je, barem u njezinoj glavi, bilo dovoljno što su one našle svoj kamen s glatkom rupom, a ona nije. Znači da nije imala sreće.

Tata je ležao na plaži ispred restorana Sunce, a lice je pokrivao novinama. Je li ovaj? pitala bi ga. Nije taj, provirivao je jednim okom. Je li ovaj? Ništa, ne odgovara. Je li ovaj? hvatala ga je za rame. Tata bi ponekad zaspao na plaži. Ne, nije taj, vidiš da su ga školjke izbušile. Tata je sjedio na terasi restorana Sunce, pušio i pio Lederer pivo. Je li ovaj? dotrčala bi Lana s plaže. Nije! A je li ovaj? vadila je drugi, pa treći, četvrti kamen iz džepova safari šortsa. Nije, nije, nije! I ne trpaj toliko kamenje u džepove, naljutit će se majka pa će ih zašiti i nećeš imati džepova. Tata je izgorio na suncu, teta Nermina mu je leđa namazala jogurtom, pa je u mraku televizijske sale gledao malu rumunjsku gimnastičarku. Je li ovaj? pitala ga je Lana. Nije dušo, nije taj. A ti bi mi rekao da jest? Bih, kako ne bih.

Bila je strpljiva kao sušna zemlja, govorio je deda Vidoje, bila je dobra kao da je dijete od djeteta, a ne od vas dvoje, govorio je tati i mami deda Safet. Tražila je kamen koji donosi sreću i nikad nije zaplakala jer ga nije našla, niti je od tate očekivala da ga traži. Znala je da ga mora sama naći.

Bilo je tako prvoga ljeta kada su u Zaostrog išli samo njih dvoje, drugoga kad je išla i mama, pa trećega kad je mali braco Denis prestao disati u autu, nasred magistrale prema Makarskoj. Tata je vozio kao lud, mama je vikala. Tata je rekao: Nemoj gledati, sine, braco je umro. Lana ga je ipak pogledala. Da je našla sretni kamen, stavila bi mu ga oko vrata dok je još disao.

Padala je kiša dok je tata nosio na ramenu mali limeni sanduk, isto onako kao što je nosio lubenicu s pijace. Samo što je u sanduku bio braco Denis, a ne lubenica koju bi tata uz prasak rasijecao napola i govorio – slatka ko med u fukare! Deda Vidoje se triput prekrstio, deda Safet je gledao u svoje ispružene dlanove, a onda je, onako nasuho, umio dlanovima lice. Mama je plakala, tata ju je držao ispod ruke da ne padne. Ljudi iz preduzeća su prilazili, govorili – moje saučešće, moje saučešće, moje saučešće, i pružali ruku svima koji su stajali u redu ispred malog limenog sanduka. Samo bi nju pomilovali po glavi i ne bi kazali ništa. Da je našla sretni kamen, nosila bi ga oko vrata.

Proći će i to, moja Milka! govorio je deda Safet Laninoj mami kad bi se ona, mjesecima kasnije, bez razloga rasplakala. Tata je šutio i razmišljao o tome kako bi sve drukčije završilo da je umjesto fiće imao službenu ajkulu. Lubenica više nije bila slatka ko med u fukare i nije se išlo na more u Zaostrog.

Prošlo je deset godina prije nego što je mama prvi puta zaboravila godišnjicu malog brace, pa mu nije otišla na grob. Bog je htio da zaboraviš, zagrlio ju je deda Safet, bolje je tako. Mali grob zarastao je u travu, iskrivila se drvena ploča s petokrakom, nad dušom jednogodišnjega partizanskog heroja spustila se konačna utjeha.

Neću u tuzlansku bolnicu, tamo su mesari, a ne doktori, rekao je u siječnju 1991.

Dobro, onda te vodim u Sarajevo, Lana je pokušavala zvučati strogo.

U Sarajevu su obermesari, odbrusio je. 

Pa šta onda hoćeš?

Da crknem u miru!

Zbog jedne kvrge na vratu, jedne sasvim male kvržice? 

Tumor je bio veličine zrna graška, pa kestena i jabuke ranke. Kako je tumor rastao, tako se otac smanjivao. Stotinu kila žive vage, hvalio se deda Safet sinom, otišlo je u jabučicu na vratu. Otac je sličio kosturu iz biološkoga kabineta – đaci su mu tko zna kada nadjenuli ime Kosta, dok su se vozili prema Ljubljani. Nije joj mogao reći da su i tamo doktori mesari. Sjedio je uz prozor i gledao kako promiču svjetla malenih bosanskih gradova. Kada je vlak prešao u Hrvatsku, jednako maleni gradovi bili su bolje osvijetljeni. U daljini su se vidjela crvena, žuta i zelena svjetla semafora. Vlak je stajao jer je trebalo propustiti kolonu vojnih kamiona.

Zagovnat će se, rekao je tiho, pa ga nije čula.

Molim?

Ali mene neće biti kad se zagovna, izvadio je iz džepa glavicu crnog luka i pokušavao je rasjeći švicarskim nožićem. Ruke su mu drhtale, pa nije mogao.

Daj meni, ja ću.

Pružio joj je luk i nož pa je Lana mogla plakati do mile volje dok mu je pružala kriškicu po kriškicu. Deda Vidoje rekao je da luk pomaže protiv kvrga na vratu. I ublažava bolove. Ustvari, slagao je da plaču kad god im se plače.

Po susjedstvu se govorilo da su ga samo otvorili i zatvorili. Tako se uvijek kaže kad tumor jako naraste i čovjeku nije ostalo puno života. Nije važno što njega nisu ni operirali, nego su ga samo vratili kući.

Oca su sahranili na drugom kraju groblja, jer pored malog brace nije bilo mjesta. Neka, bona Milka, bit će Safetu lakše, rekao je deda Vidoje kada se majka za bdijenja pred pogreb pobunila jer je očeva familija poželjela da otac bude pokopan kao musliman. A bio je komunist! rekla je. Jest, bio je, odgovorio je deda Vidoje, ali jebeš komunizam ako mladi ljudi umiru. Tako su se sve troje rasplakali.

Dva dana prije nego što su tenkovi krenuli kroz Sloveniju, prodali su kuću u Tuzli. Ja studiram u Zagrebu, tamo ću i živjeti, neću da je ostavim samu, Lana je rekla djedovima. Obojica su se složila. Majka je mjesecima šutjela, danima ne bi ustajala iz postelje, a liječnici su govorili da ima težak klimakterij i da će sve to proći. Jedna tuzlanska rock grupa zvala se Depresija. Gitarist je s Lanom išao u školu. Glupo ime, rekla mu je. Ranije smo se zvali Ludilo. To je još gluplje.

Majka se u Zagrebu ipak oporavila. Malo-pomalo je našla duštvo, razvlačila je jufke i pekla pitu pa bi je nosila u sklonište za vrijeme uzbuna. Milka, čudno ime, sumnjičav je bio susjed sa sedmog kata, ali dobro prezime! Ona bi to okrenula na šalu, neka se zna šta smo i tko smo, pa nikome nikada nije rekla, a nitko u Zagrebu to nije znao sam od sebe, da joj se muž zvao Muhamed i da je prezime Hrvat muslimansko. Tako se nikada i nigdje nije prezivao neki katolik.

Ali prođoše i ta vremena, Lana Hrvat je diplomirala, zaposlila se u međunarodnom predstavništvu, kupila auto i upoznala Tončija. On je radio na benzinskoj pumpi, studirao filozofiju i stalno se smijao. Onako bez razloga. Nekoga ide crtanje ili pjevanje, netko je dušu dao za trgovinu, a Tončija je išao smijeh. Ljudima je činio dobro. Kada se on smije, i drugi se moraju barem osmjehivati. Zato ga je i upoznala točeći benzin. Hoćeš li sa mnom na kavu? pitala ga je.

On je bio iz Zaostroga. Ooo, iz Zaostroga! Tamo sam tražila kamen koji donosi sreću. I jesi li ga našla? Ne, bilo je puno većih cura.

Tako je dogovoreno da Tonči odvede Lanu u Zaostrog, a ona će naći kamen koji ima rupu na sredini. Ali da je nisu izbušile školjke. Tako je na prvoj kavi odlučeno što će se događati na ljeto. Naravno, nije rečeno što će Tonči i Lana tada biti jedno drugome, ali se uopće nisu razlikovali u onome što su prešutjeli.

On ga je našao.

Bijel poput grumena soli razlikovao se od svih drugih kamenova na plaži u Zaostrogu. Znači, bilo ga je lako naći, pa je pravo čudo da ga nitko nije našao prije Tončija. Rupa na sredini imala je prečnik od pola centimetra, savršeno okrugla i glatka. Kamen je bio nježan, Lani se činilo zbog onoga koji ga je našao, i bio je mekan. Kada ga snažno pristisne između palca i kažiprsta, kamen bi se udubio. Ili nije. Tonči je rekao da je to nemoguće, ali da je dobro što u to vjeruje. Ona mu je dokazivala da njezin kamen nije kao drugi kamenovi. Gdje god bi pošli, u Zaostrogu i poslije u Zagrebu, kamo god bi se okrenuli, ona bi uspoređivala obične kamenove s tim njezinim.

Hoćeš li da ga damo na analizu? pitao je. 

Može, ali nakratko.

Za jedan dan će ga Bartul srediti. I vratiti neoštećenog. 

Bartul je Tončijev stariji brat, geolog koji je godinama radio po Bliskome istoku tražeći naftu, a onda se malo od svega umorio, pa se vratio u Zagreb da predaje na fakultetu. Svako malo išao je u Zaostrog, lovio ribu i okopavao vrtal, a na Hvaru je imao svoj maslinik, pa bi svake godine cijedio ulje. A u Zagrebu je vodio klapu, sastavljenu od dalmatinskih studenata, i s njima uvježbavao stare težačke pjesme. Manje se smijao od Tončija. To mu je od pisama, govorio je brat, vaja prežalit svaku Maru koja se u njima utopila i svakog Juru koji se nije vratija s mora.

Nema problema, rekao je Bartul. Ne daj bože da ga izgubim, prije bih glavu izgubio, nego sreću od snahe.

Ali sutra se braća nisu smijala. Tončiju je već javio rezultate analize. Hoćemo li joj reći? A šta je znam, ne mogu lagati, bolje ti laži! Neću ni ja. E, onda joj reci. Vidjet ćemo hoćemo li reći…

Šta je bilo? pitala je. Eto vas kao doktora kad trebaju saopćiti dijagnozu.

Pa i jest nešto tako, rekao je Bartul.

Je li infarkt ili je moždani udar? smijala se Lana.

Ovo ti, draga moja, nije kamen. 

Kako nije kamen?

Lijepo. Ovo je ljudska kost, dio kosti, ne znam koje. A stara je preko četristo godina.

Gledala ga je, nije se šalio. Pa je pogledala Tončija, on je poput krivca uvlačio glavu među ramena i čistio mrvice s kavanskoga stolnjaka. Lana je pomislila da je to sigurno čovjek njenoga života. Ako ga tako mala stvar, mali radosni kamen, toliko zabrinula i oko nje okupila, tada bi uz njega vrijedilo ostati. Što se nje tiče, kost s rupom u sredini ona je sreća zbog koje je otac strpljivo sklanjao novine s lica i govorio: Nije taj! Rahmetli Muhamed Hrvat, mrtvi Lanin tata, kao što su odavno mrtvi oni sa čijim životima nastavljamo.

* * *

Prvi među njima zove se Jakiša Matutin, a priča ga je zatekla kako vesla od obale prema Hvaru. Sam je u brodici koja se puni vodom, nije znao da joj je trulo dno, jer nije njegova, niti da će jedno popustiti na pola kanala i razletjeti se crno, kao korugva vojske bez kralja. Sa svakim zaveslajem Jakiši je sve teže i sve je manje vjerojatno da će se dokopati Hvara. Povremeno stane, dlanovima izbacuje vodu koja mu već prelazi gležnjeve i spominje se mrtve Radakove matere. Iako su Jakišine ruke triput veće od ruku najvećega čovjeka pod Biokovom, u njih ne stane puno mora. Ali dosta je koliko god, jer bude li se davio, a hoće jer plivati ne zna, manje će mora stati u Jakišin dah, nego što ga je sad u jamici između srednjaka i domaloga prsta. Ali spomenut će se barem još jednom mrtve Radakove matere, i njega koji mu je dao kćer s dva lažna zlatnika miraza, a sad ga tjera ispred kuće kad dođe upitat za pojest, ne sebi, nego djeci i njoj. Veli: Ono što dadnem od srca je dato i više nije moje, a ti se brini sam ili podavi nakot i čekaj bolju godinu da djecu činiš. Turci dolaze i pale pred sobom, svako neka čuva ono što ima. Tako je Radak kazao Jakiši, a on mu je ukrao brodicu pa krenuo na Hvar, gdje ima blaga ima i načina da se do njega dođe, nahranit će djecu ili neka ga živog spale, ali nije znao da je Radaku trulo i jedro i brod. Budala bez pameti, kao da bi neukradena pokraj gladnih, mornih i bijesnih plutala u lučici da je za ploviti Radakova brodica.

* * *

Drugi sa čijim životom nastavljamo po rođenju je nazvan Dabišom. Čuvao je ovce trebinjskoga age Ramizbega, pa ih ne znade sačuvati od sebe. Naišao jedan, crvenim binjišom ogrnut, za pasom mu sablja, na glavi kalpak od visoke časti, i zatekao Dabišu kako s najljepšom Ramizbegovom ovcom čini ono. Upitao ga čija je to ovca, pa mu kazao da će ga cijelog u vreloj smoli kupati, kao mater rođeno dijete, jer je kaurskom žilom opoganio tursku ovcu. Potjerao je Dabišu stranac crvenim binjišom ogrnut, da ga dovede pred agu trebinjskoga Ramizbega koji će u sedam dana od plemena Dabišinog zaimati borove smole toliko Dabiši da dosegne do vrata kad ga u njoj budu kuhali. Znaš li ti, krme kaursko, da je za deset dana Hadžijski bajram i da je onaj brav, može biti, za kurbana namijenjen? Nije Dabiša znao, niti je, pravo je reći, Ramizbega dobro i razumio šta ga pita. Ali je mislio da će bolje proći ako kaže – znam! Iznenadi se aga, nikad mu kaurin nije prkosio, tako otvoreno i mirno, blagog telećeg pogleda. A znaš li ti da ću posjeći sve tvoje rođeno ako ne nacijede smole koliko je dosta da sapere tvoj poganluk? Znam, veli Dabiša, ali nacijedit će oni časni gospodaru, zlatne ruke imaju. Tako će Dabiša, gledajući agu kao krava djetelinu, sve mu se trepavice izvijaju kao djevojci pred prošnju. Ramizbeg mu tad stade opisivati muke kroz koje će u vreloj smoli proći prije nego što svoju nevjerničku dušu ispusti u zrak, da ju raznese hladni vjetar što od Bosne dolazi. Jest, složi se Dabiša, u mene je mater govorila da je more slano ko suza, pa ja nešto mislim da je to od duša koje bijahu teretne da se do Boga vinu.

* * *

A trećem već odavno mrtvom ime je Pietro Domenico Sanctis de Venetto, a u času kada ga naša priča sustiže, samo mu još veliko junaštvo, i pobjeda u njemu, nedostaju da pred Bogom i ljudima potvrdi raskoš svoga imena i izuzetnost svoga kratkog bivanja na zemlji. Tek mu je trideset, a slavan je kao matematičar, pjesnik i iscjelitelj, redovnik je svetoga Franje, pa nakon što se dokazao u razboru, vjeri i dobroti, odlučio je, ako drugi neće, da zaplovi s flotom Svete lige put dalmatinskih i grčkih obala i zapodjene boj s galijunima turskih nevjernika, s polumjesecom i zvijezdom koji s istoka prijete i u strahu drže sav Božji svijet. Pietro Domenico Sanctis de Venetto upravo se oprašta s majkom Veronicom, ispred roditeljskog doma među čempresima, na brijegu s kojega se vidi svih sedam crkava Pietrovog djetinjstva, zajedno s gradom koji voljom Božjom lebdi iznad vode, pa se njemu, dok ga gleda, čini kako mu nedostaje još jedna velika pobjeda da se vine put neba, zajedno s crkvama i palačama, mostovima i bibliotekama, kao navještenje čuda koje u Bibliji nije zapisano, ali ga tu osjeća svatko, kad zemaljska država nebeskom biva. Veronica ljubi Pietrovu ruku. On bi ju želio izmaknuti, ali žena se ne da. To je trenutak koji se nije događao često, kada vjera biva jača od majčinstva. Veronica ne ljubi sinu ruku, nego je ljubi svecu.

* * *

Kada je do obale ostalo još stotinjak metara, a voda mu je došla skoro do koljena, Jakiša Matutin prestao se spominjati mrtve Radakove matere i spomenuo se svetoga Nike. Daj mi da se dohvatim tla pod nogama, a ako ne možeš, daj mi da plivati znam, Bogom ću ti do smrti služiti! Tako je obećao i molba mu se ispunila. Trula je brodica potonula taman kada je Jakiša mogao vrhovima prstiju dohvatiti dno. More bi mu prešlo preko usta, ulazilo mu kroz nosnice, gušio se i krkljao, ali je korak po korak išao dalje i sve je ponavljao u mislima da će svetome Niki do smrti Bogom služiti. Nisu mu na um pali žena i djeca, okrutni Radak, glad i morija. Za život se borio veliki čovjek i bogme je na obalu pao živ.

* * *

Upita tad Ramizbeg Dabišu: A je li, krme kaursko, bi l’ ti sad mogao preko jezika prevaliti Allah ilalah?

Mogao bih čestiti gospodaru, nisam rakije pio pa da mi se jezik spetlja.

Nije te strah?

Jok, što bi me bilo strah. 

Izgovorio bi to svejedno što ćeš vrućom smolom abdest uzimati?

Dabiša opet ponešto nije razumio, ali mu bi dobro s agom se razgovoriti, još nitko ga nije tako primio, slušao tako što govori, širio oči, pa se obrvama divio svakoj Dabišinoj riječi. Ne htjede on agu razočarati time što ne razumije, pa reče: 

Čestiti gospodaru, hladan će mi vjetar dušu morem prosipati pa mogu govoriti što mi je po volji.

Hajde reci: Allah ilalah!

Izgovori tako Dabiša riječi koje ga učiniše muslimanom. Čas nakon toga ne bi nimalo pametniji, srce mu ostade jednako prosto, baš kao tor od četiri balvana i četiri panja načinjen, a glava jednako prazna – tu se Allah mora baš jako smanjiti da se u ljudsku dušu useli. Ramizbeg je zamukao, gledao ga i dugo pokušavao otkriti promjenu. Ali nje nije bilo. Nikakve. Bukva će ostati bukva taman da ju i pamukom zovu. Više je nakon što je prevjerio Dabišu u Abdulaha sustala Ramizbegova vjera, nego što je u njemu bilo oduševljenja učinjenim. Ali ipak se sažalio pa je Abdulahu poštedio život. Naredio je da ga odvedu u Ulcinj i prodaju. Rob Abdulah bio je jak kao tri konja, a očito poslušniji od sve slavne sultanove konjice.

* * *

Pietro Domenico Sanctis de Venetto upravo se molio Bogu, onom njegovom Imenu koje je rob Abdulah napustio, a da ga, kao ni novo Ime, nije pravo ni upoznao. Molio se Pietro za sve ljude koje je zavolio, pa za one koje je poznavao, za one koje je sreo i zaboravio, ali i za one kraj kojih je samo prošao i nije ih vidio. Molio se Pietro za ljude koje nikada nije susreo, a mogao je da je bilo slučaja, pa za ljude koje nije mogao sresti jer ispovijedaju vjeru Gospodina našeg Isusa Krista na onim krajevima šara zemaljskog gdje Pietrova noga nikada nije stupila. Molio se Pietro za mrtve koji su pali u slavu Njegovog imena. Molio se za nevjernike što ih je ruka pravednika pogubila, a spoznali bi Krista da se ne nađoše na njegovom putu. Molio se za one koji će u posljednjoj bici junački pasti. I za one koji se u posljednjem času uplaše – neka im Bog oprosti! Molio se za Turke koje će svojom rukom pogubiti umjesto da ih na Kristovu stazu uputi. Razlika je to između mira i rata. Neka bude ratnicima oprošteno!

* * *

Zašto si došao? Hvarani upitaše Jakišu Matutina. On im je znao reći tek to da su mu žena i djeca gladni i da jesen neće dočekati živi ako ih ne nahrani. U krađu, pa preko mora! Ne bi te bio grijeh objesiti prije nego što ukradeš, ispravno su zaključili Hvarani. A ako si došao bunu dizati, još bi te valjalo raščetvoriti, mazge privezati za tvoje udove i potjerati ih na četiri strane svijeta. Malen je otok, ako budeš imao sreće, neće daleko stići! Nisam došao krasti, ni bunu dizati, kaza Hvaranima Jakiša Matutin, nego sam došao moliti. E, to je već bolje, njemu će Hvarani, ako si došao prositi, smilovat ćemo se i bacit te u more. Prosjake vješamo, ali u bolja vremena. Ova su gruba da gora ne mogu biti, pa ih samo bacamo u more.

Ali jak si ti, da je veslo tri puta veće od vesla, ti bi veslao njime, rekoše Hvarani nakon što su malo razmislili. Jakiša Matutin prizna da je tako. A mi galiju opremiti moramo ili će nas sažgati gore nego za Matijine bune. Pa ako bi ti za veslom bio, jedan bi naš bio spašen, a možda se i živ vratiš.

Tako Hvarani obećaše Jakiši Matutinu da će mu nahraniti ženu i djecu, obećanje svojom čašću i Bogom ovjeri pop Ivan Urlić Drašničanin, ako Jakiša zauzme mjesto na galiji. On je pristao čista srca. Da Hvaranima nije povjerovao, od života mu ništa ne bi ostalo. Ovako je imao vjeru da će mu žena i djeca preživjeti usprkos okrutnome Radaku, pa je od te vjere dalje i živio.

* * *

Abdulaha prodaše Abdulahu, etiopskome trgovcu robovima, nakupcu, varalici i bezbožniku koji carevini bješe koristan pa su ga stoga u Stambolu i podnosili, ne samo podnosili, nego i čašćavali, ali i strepili da se sa svojih putovanja jednom neće vratiti jer će ga njegove bolesne strasti doći glave. Pričalo se da je nekada i sam bio rob, no to nitko nije mogao sa sigurnošću potvrditi. Ali se o njemu znalo da mu neće promaknuti nijedan gorostas i div, nijedan snažan muški rob, bez obzira na boju kože i porijeklo, tržnicu na kojoj se prodaje ili cijenu. Abdulah je bio u stanju otići do Damaska samo zbog nekog krupnog Tatarina, do Buhare zbog divovskog mulata porijeklom iz Maroka ili čak do Moskve gdje bi mu tajno, preko samo njemu znanih veza, za pun ćup zlatnika prodali Mongola koji je za dvije glave bio viši od najvišeg čovjeka na svijetu, a u širinu je bio takav da ga četvorica ne bi obujmila kada se u kolo uhvate. Nakon što odabere i kupi snažnoga roba, Abdulah bi ga vodio u svoje solunske dvore, u Sarajevo gdje je također imao posjed ili u Drač kod brata, a ako ništa od toga ne bi bilo moguće, tada bi ga vodio u prvo bolje prenoćište. Za njim bi stizali Abdulahove sluge noseći veliku konstrukciju od hrastova drveta, sličnu onoj za koju se vezuju junci pred škopljenje, pa bi je unijeli u sobu u kojoj će Abdulah zanoćiti s Latifom, svojom ženom, kairskom ljepoticom i najoholijom ženom u dugoj historiji trgovine ljudima. Ona ga je pratila na svakom putovanju, valjda i zato što se Latifina vjernost nikako nije mogla mjeriti s Abdulahovom. 

Odabranog bi roba lancima vezali za drvenu konstrukciju, ali tako da mu svaki mišić na leđima bude napet i da se jasno ocrtava poput toskanskih brežuljaka kojima je u to vrijeme u molitvenom tihovanju lutao Pietro Domenico Sanctis de Venetto. Nakon što je rob bio pripremljen, sluge su odlazile, a u sobu bi ušla Latifa i lijegala gola na postelju. Zaprepašteni čovjek gledao bi tada najljepše žensko tijelo koje će za života vidjeti i tih je nekoliko minuta, dok bi Abdulah birao jedan od stotinjak svojih bičeva, pažljivo prikupljanih od Lisabona do Sibira, i od Bagdada do Tunisa, mnogom od tih robova bivalo jedinim rajem od svih rajeva do kojih neće stići. Abdulahov izbor bio je sraz srca i pameti, podrazumijevao je veliku mudrost i znanje, ali i samosavladavanje kojem inače nije bio sklon. Za ono što je slijedilo morao je odabrati bič prema debljini i čvrstoći robove kože, različite kod svakog čovjeka, ali i od zemlje do zemlje, od rase do rase. Abdulah je okom morao prepoznati kožu, a o razlici između bjeloputih Slavena i afričkih crnaca koji nijednu riječ nijednoga poznatog jezika nisu znali, već je sve znao. Ali morao je i sebe prepoznati, koliko danas ima snage u rukama, koje ga misli more, je li sasvim tu gdje jest ili je negdje drugdje, je li mu dan od želje, jer ukoliko nije, tada valja odabrati blaži bič, pošto će put do želje duže trajati. Nakon što je odabrao bič, trebalo je učiniti još samo jedno, robu gurnuti drvenu krušku u usta i Abdulahova ljubavna svečanost mogla je započeti.

* * *

Pietro Domenico Sanctis de Venetto nije se plašio smrti, ali se plašio velikog bola. Samo to ga je brinulo u danima pred ukrcavanje na galiju. Bilo ga je pred Bogom sram, ali je tada shvaćao razliku između Isusa Krista, sina Gospodinova, čovjeka koji Bogom postade, koji se žrtvovao za ljude, i onih, među koje je i sebe s mirom ubrojio, spremnih umrijeti za vjeru i Njegovo ime. Što se više plaši boli i muka Isusovih, to čovjek biva spremniji na žrtvu života. Znao je tada, Pietro Domenico Sanctis de Venetto, da će prvi pohrliti na Turke, uskočiti na njihovo brodovlje, boriti se s desetoricom njih ili potonuti bez straha i žalosti na dno mora, samo ako Bog tako bude htio. Ali neće dati da ga zarobe, da ga muče, crijeva mu razmotavaju po ljetnome suncu i puštaju ga da gleda kako mu utroba nestaje u čeljustima gladnih brodskih mačaka. Prekrižio se još jednom i izašao iz crkve ispred koje su se igrala djeca. Bježeći od druga, jedan mu se dječak zapleo među noge i nikako da se oslobodi. Leptir u paukovoj mreži. Pietro se nasmijao, pogladio dječaka po glavi i blago ga gurnuo među ostale. Kad bi vjera u Krista prožela svako srce na zemlji, Pietro bi se po cijele dane igrao s anđelima.

* * *

Mogu li s vama, da ženu još jednom vidim i da me djeca upamte? pitao je Jakiša Matutin popa Ivana Urlića Drašničanina prije nego što će se brodica otisnuti od obale. Ne možeš, jer da ih vidiš, ne bi se nama vratio, a ti nam na galiji trebaš. Ako bi umjesto tebe pošao drugi, ugasila bi se još jedna hvarska loza, nestalo bi jednoga imena. Ovim krstom ti se kunem da ću se vratiti! triput se Jakiša prekrižio. Ne priseži, brate, na ono što je sad znak od zraka, da si svetac ne bi ti povjerovao, a ne bi ni ti samome sebi.

Gledao je Jakiša Matutin kako isplovljavaju. Pop Ivan mu je mahao, a dvojica oko njega su redila jedro. Jedan je bio grbav, drugi bez noge. Sunce vedrine na njihovim je licima, ratove je Bog izmislio na radost bogaljima, njih dvojica neće na galiju, ne treba ih Sveta liga, ne znaju za njih Turci bijesni. Brodica se smanjivala prema pučini, a na pola kanala došla je sitna da je ljudsko oko ne bi ni vidjelo kad u njezinom pravcu ne bi stalno gledalo. Biokovo je modri obris koji je naslikala vlaga na crkvenome zidu. Negdje ispod, gdje je ravna crta mora, leži Zaostrog, u njemu žena i djeca i okrutni Radak koji misli da se Jakiša utopio ploveći na njegovoj truloj brodici. Je li mu veći jed što mu brodicu ukrade ili sreća što ga je, tada, stigla pravedna kazna? Tko bi ga znao što preteže u srcu od mraka!

Život Jakiše Matutina je po procjeni glavara, ovjerenoj pravednošću sluge Božjeg Ivana Urlića Drašničanina, vrijedio dvije mjerice žita, ćup ulja i usoljene sitne ribe u težini sedmogodišnjega djeteta. Jakišina žena dobit će i krunicu od popa, da se moli za spas duše svoga čovjeka i pobjedu kršćanske flote u bici sa strašnim turskim galijunima. Kad joj je pop uručio dar, a zatim i materijalnu protuvrijednost za muža, žena je počela naricati kao da je već mrtav. Ivan Urlić Drašničanin joj je na to u ruku tutnuo dukat i naredio onoj dvojici da joj ostave i vino koje im je namijenio za plaću. Taj dodatak bio je od njega osobno, nije se drugih ticao, ali je i utjeha na kraju ostala samo njemu. Žena je bila voljna da joj djeca umru od gladi, samo neka joj vrate čovjeka.

* * *

Dok je etiopski trgovac robovima Abdulah pritezao lance kojima je Abdulah, rođen kao Dabiša, bio razapet na gredama od hrastovine, pastiru koji je općio s aginom ovcom ništa nije bilo jasno. Ni zašto mu je Ramizbeg poštedio život, ni zašto ga je, ako je sad musliman, dao u roblje, ni zašto drugi Abdulah psuje svoje sluge, zateže pa popušta lance, pa ga sa strane mjerka i mršti se, kao da pred sobom ima među koju je komšija preko noći pomakao. Ali nije bio zabrinut, nije mu zapravo bilo ni loše. U sobi od svile i kadife, koja je mirisala na ružu i jasmin, mirise koje nikada prije nije osjetio, a sad je žalio što nije, njegov položaj se, možda, nije činio najboljim, ali nije bio ni najgori. Za razliku od svoga imenjaka koji je očito imao puno briga u životu i velika odgovornost bila je na njegovoj glavi, Abdulah nije morao ništa raditi, nego je baš poput paše ležao na glatkom drvu i ne radeći ništa čekao šta će dalje biti.

Kada je u sobu ušla Latifa, pa najprije otkrila lice, a zatim zbacila čador i ostala potpuno gola, Abdulahu se zanebesalo od ljepote i samo što nije sunuo iz vlastitoga tijela i rasuo se po njoj kao sol kršćanskih duša po moru. Zinuo je od čuda, na šta mu je Abdulah gurnuo nešto u usta, razjapile su mu se čeljusti, u trenu se činilo da će mu se vilica odvojiti od glave ili da će se ugušiti. Ali navikao se odmah, prodisao je na nos, čuo se smiješan zvuk od kojeg ga bi malo sram pred tom ljepoticom.

A onda ga je vatreni jezik ošinuo po leđima. Snažno se trgnuo, zaškripala je hrastovina, nije shvaćao šta se događa, ali je tada na njegovoj koži planulo još žešće. Treći put mu se učinilo da mu pucaju rebra, suho granje na materinom ognjištu. Zatim ga je plamen zahvatio niz leđa pa po trbuhu i niže. Uz praskove gorio je Abdulah i dijelio se na dvojicu. Na onoga koji osjeća bol veći od te male proste duše, koji će ju svakoga trenutka istisnuti van i pretvoriti se u samog Dabišu i Abdulaha, te na drugoga koji u tom bolu ne sudjeluje iako ga je svjestan, nego se samo čudi i plaši, i gleda u golu ženu, primjećuje kako njezine dojke padaju po modrim jastucima, nehajno prebacuje nogu preko noge, pa ih onda širi kao da ju nitko i ne gleda, kao da je sama usred sparne ljetne noći kad ni golima ne ide san na oči. Bol Dabiša Bol Abdulah ne zna za onog drugog, ali ovaj za njega zna. Jasno ga čuje kako moli, trza se pri svakom udarcu, htio bi reći neka ga spale, samo da mu oslobode krik, izvade mu drvo iz usta, da mu dušu puste van. Bol Dabiša Bol Abdulah će izgorjeti, jadna li mu majka, i triput zažaliti što ga Ramizbeg nije u vreloj okupao smoli, a nakon što treći put zažali, onaj drugi će već izgubiti svijest gledajući Latifu kako se dosađuje na jastucima, njezine oči u kojima se vidi samo nestrpljenje jer mlijeku treba vremena da prokuha. Bol Dabiša Bol Abdulah poći će za njim nakon što ga ljubavnik Abdulah, etiopski trgovac robljem mongolskim bičem udari još dvanaest puta. Ukupno trideset i jedan udarac trebao mu je da bude spreman s Latifom na postelju leći. Muškarac ne upravlja onim dijelom svoga tijela bez kojega ljubavi nema. Razni su načini kako da ga nagovori, a nisu kod svakoga isti. Nesretnik Abdulah, trgovac robljem i čovjek najljepše žene Kaira, čije bi čari pomutile um i onome koji ju je samo jednom vidio, a kamoli neće njemu nakon što ju je živu spoznao, te je nesreće da mu se onaj dio tijela bez kojega ljubavi nema na Latifinu ljepotu ne uspravi ukoliko Abdulah bičem ne kazni roba čiji mišići jedne podsjećaju na toskanske brežuljke, a druge na brda Anadolije, već prema tome u kojem su zavičaju rođeni i kojoj vjeri pripadaju.

* * *

Pietro Domenico Sanctis de Venetto je milošću Božjom i voljom glavara Svete lige određen da se zaputi na otok Hvar, nadgleda pripreme tamošnje posade, a zatim preuzme zapovjedništvo nad samom galijom. Imat će uza se dvojicu iskusnih moreplovaca, ali kako se radi o ponešto specifičnome slučaju, uloga duhovnika važnija je od pomorskih i ratničkih znanja. Otočani su skloni bunama, nije davno kako su udarili na vlastitu vlastelu, godinama ih se ognjem i mačem moralo smirivati, slabe su pameti, a tvrdoglavi. S njihovom vjerom nešto nije u redu. Sa strane gledajući, reklo bi se da su pobožan puk, u molitvi prilježniji od Padove i Venecije, a mnogi im ni u Rimu nisu ravni. Ali njihovo je vjerovanje u bitnome smislu pagansko. Bogu će prebirati po bradi, očekivat će da im Isus osobno pristupi i pomogne da izvuku mrežu iz mora, za bolesti priviđat će im se Marija, pa će je pokušavati uhvatiti za ruku. Duhovni aspekt vjere njima je potpuno nepoznat, sve je njima od mesa, kostiju i kože, pa se lako razočaraju kad od takvoga vjerovanja ne vide stvarnu korist. Tada hule i psuju, spremni su još jednom razapeti Krista, napadaju njegove sluge. Ako je takvo čudo moguće, valja ih obratiti. Ako nije, tada ih treba držati u strahu. Bolje za primjer jednoga nevinog osuditi na smrt, nego da nanovo izbije pobuna.

Slušao je Pietro što mu govore, apeliraju na njegov redovnički žar, taštini mu spremaju kočije od zlata i ulaguju se kao da nisu od njega veći, a zapravo lažu i neugodno im je jer lažu, pa se oholost njihovih titula i zvanja kruni i ruši, u prašinu ne staje, sve dok, u Pietrovoj dugoj šutnji, ne padnu ničice uz njegove stope i zavape: O ti zaručniče neba, brate sviju živih kojima Gospodin udahnu život, bojovniče nemilosrdni i pravedni našega svetog Franje, spasi siroti Pharos, učini divljake sebi dostojnima!

Ali neće on tako dugo šutjeti, reći će im, a da povjerovati neće niti u jednu svoju riječ, pa će prihvatiti ukazanu čast i hinit će da ne primjećuje kako ga od sebe tjeraju, rugaju se njegovoj želji da pripomogne boju protiv nevjernika i evangelizaciji istoka te će im se još i nakloniti i dopustiti da povjeruju kako je vjera malih redovnika bliža gluposti nego, jedna drugoj, usne čovjeka koji šuti.

Ponižen i povrijeđen zaplovio je tako Pietro Domenico Sanctis de Venetto prema otoku Hvaru, u susret ljudima o kojima nije ništa znao, da s njima dijeli sudbinu. Ako postoji najjadnija galija u velikoj floti Svete lige, čiji su brodovi već zaplovili iz španjolskih luka, a uskoro će i oni pod znamenjem papinske države i slavom ovjenčane galije mletačke, tada je najjadnija baš ona hvarska. Slava joj neće pripasti, niti će se brojati njezina žrtva.

* * *

Pop Ivan Urlić Drašničanin nije potražio Jakišu Matutina da mu veli kako su mu žena i djeca, niti da mu slaže da ga pozdravljaju i bodre pred polazak u veliku bitku. Teško da ga se više i sjetio nakon što je vinom isplatio dvojicu bogalja koji su mu u kratkoj plovidbi pomagali. Imao je on svojih briga, ali o brigama tim ništa se ne zna, niti je išta moglo biti upamćeno do našega vremena. Priprostih svećenika bilo je na tisuće i gdje bismo došli kada bismo za svakoga znali, za brige njegove i strahove. Uloga Ivana Urlića Drašničanina u povijesti okončana je time što je galiotu Jakiši Matutinu, rodom iz Zaostroga, isplatio cijenu njegova života. Čini se da je to mnogo, ali četiri stoljeća i još nekoliko desetljeća kasnije mrtvi su svi, ovako ili onako. Oni čija je glava vrijedila oku-dvije usoljene ribe, kao i oni koji su svaku vrijednost određivali.

Ali dok traje priča, živ je još očaj Jakiše Matutina. Nakon što ga pop nije obišao i rekao mu kako je u Zaostrogu bilo, počeo je sumnjati da ga je prevario. Nije mu ni otišao do žene, a ulje, žito i ribu je rasprodao pod gladnim Biokovom. Tako je mislio Jakiša, pa je pokušavao bježati iz tvrđave u kojoj su ih držali i dobro ih hranili da imaju snage kad zatreba, ali su ga svaki puta uhvatili prije nego što bi stigao do kapije. Dovedite mi popa, pa neću bježati, govorio je Jakiša Hvaranima. A šta ti se prohtjelo, zadnji sakramenat? Od grijeha da te odriješi? Bezgrešan je svaki koji za Boga umre, tako da miran možeš biti, odgovarali su mu Hvarani najučenije što su znali, pa bi se poslije smijali ubogoj mrcini u pregolemom ljudskom tijelu što si je zbog nečega umislila da joj treba pop.

Jakiša Matutin nikada nije saznao jesu li nahranjena njegova djeca ili su umrla od gladi. A za njima od tuge i žena koju je volio. Proklinjao je okrutnoga Radaka i crne korugve njegovih jedara, trulu brodicu, rakove i školjke koji se razbježe iz zaostroških plićaka svaki puta kad dođu gladne godine, a Turčin zaprijeti s mora i sa kopna. Popa se u svojim vragovanjima od očaja sjetio rjeđe. Pop ga je, tako mu je izgledalo, samo jednom izigrao, a od toga se nije mogla smisliti velika kletva.

* * *

Cijele je je noći trajala strast Latife i Abdulaha, dok je drugi Abdulah s drvenom kruškom u ustima visio na hrastovoj konstrukciji, više mrtav nego živ. Kada mu se vratila svijest, nije znao gdje je niti je išta vidio jer mu je ona povezala maramom oči. Samo je osjećao da mu je tijelo živa rana, Abdulah bol Dabiša bol, i čuo je uzdahe, krikove i zapomaganja. Mislio je da su to njegovi glasovi, čuo je glasove nepoznatog jezika, mislio je da to govori njegov bol i nije mu bilo neobično što je jedan glas bio ženski, a drugi muški. Abdulah je bio nevin, a jedina koju je kao Dabiša imao bila je agina ovca.

Sunce se visoko diglo i bilo je bliže podnevnome satu nego jutru kada su, napokon, poput mrtvih ljubavi, Latifa i Abdulah pali jedno preko drugoga i nisu se micali, nego su samo hvatali izgubljeni dah. Kada je došao sebi, etiopski trgovac robljem poslao je ženu da se pokrije i pošao provjeriti je li mu rob živ. Pustio je svjetlo u sobu i imao je što vidjeti: robova leđa bila su potpuno ljubičasta i ispresijecana kao da je po njima udarao sabljom, a ne tvrdim mongolskim bičem. Na nekim mjestima izvirila je kost, koža je visila u resama i blago lelujala na vjetru koji je dolazio izvana. Odabrao je pogrešan bič, krivo je procijenio debljinu robove kože, ali i vlastitu snagu i dubinu iz koje je valjalo izroniti želju. Rob je disao, ali neće još dugo. Ako i preživi, skup bi bio njegov oporavak, pa ga neće moći prodati.

Ali tako je s ljubavlju Abdulaha, etiopskog trgovca robljem, i njegove žene Latife. Nekad puno košta, ali nije skuplje od nesreće što mora lutati svijetom da bi ispunjavao svoju žudnju i strast. Nesretnik Abdulah, nitko se nad njime ne sažali, ni tada, a ni u vremenima kad su već svi mrtvi.

Abdulah je skinuo Abdulahu povez s očiju, izvadio mu drvenu krušku iz usta te naredio slugama da ga oslobode lanaca i odnesu u podzemne odaje s drugim robovima da tamo ispusti dušu.

Četvorica snažnih ljudi jedva su podigli golemo Abdulahovo tijelo, jednom im je ispao i tresnuo na kaldrmu ispred kuće, prolazili su neki ljudi i vidjeli ga. Abdulah je vidio kako su im se sledili pogledi, pa je htio nešto reći, ali jezik ga nije poslušao, samo je lutao širokim prostranstvom usta, kao kokoš kojoj su odsjekli glavu. Bacili su ga na slamu i ostao je tako ležati. Abdulah bol Dabiša bol. Drugi su se razmakli u stranu, a jedan je mladić, plavook i plavookos, i zaplakao. Abdulah mu se htio nasmiješiti. Biva, nije ništa strašno. Ako i jest, prošlo je. 

Nakon što je rob preživio jedan dan, pa još jedan, te nakon što je trećega dana zatražio da jede, Abdulah je pomislio da je rob možda i jači nego što je mislio te je naredio da se Abdulaha odnese u gornje odaje. Tamo su mu dvije žene očistile rane, isprale gnoj i izrezale komade mrtve kože, a grčki je vidar Anagnos melemima obložio Abdulahova leđa i trbuh. Ako i preživi, ostat će bogalj, rekao je Abdulahu. Neka, odgovorio mu je trgovac robljem, pa ga dobro platio. Njegovo je da pomogne izlječenju ako je izlječenje moguće, a ako nije, mirna će mu biti savjest jer je sve učinio. Uglavnom, nije više računao da bi Abdulaha morao dalje prodati.

Međutim, dogodilo se čudo, pa je nakon sedam dana rob već stajao na svojim nogama, a nakon dvije sedmice već je bio u punoj snazi. Istina, ostao je malo nakrivljen, očito mu je neki mišić bio prekinut, pa iako su mu leđa i dalje bila u ranama, mogao je ponešto i raditi. Prodat će njega Abdulah, makar i za male novce.

* * *

Onoga dana kada je Pietro Domenico Sanctis de Venetto stupio na tlo otoka, Hvaranima je zastao zalogaj u grlu. Dobro je kada u vrijeme objeda more miruje, vele da je tada Bog zadovoljan ljudima, mirovalo je tog dana more, ali je njima zalogaj zastao u grlu, a da nisu znali zašto. Ženama su rekli – vrag neka te nosi! pa su iz svojih kuća izašli i zaputili se prema luci. Sa sve četiri strane, te još s one dvije koje se ne broje, navirali su Hvarani da dočekaju onoga koji će ih povesti u boj. Bože mili, slavna li gosta, snebivali su Hvarani Hvaranima, pa su im se te riječi vraćale kao odjek. Zatim bi se naljutili jer ih nitko ne sluša, a jedni druge nisu mogli čuti. Lijepa li mu nosa, kao kuka za čupanje žila iz ruku palikuće, mislili su Hvarani, te su već po Pietrovom nosu znali da s njime neće dobro završiti.

A on kad je njih vidio, pognutih pleća i dugoruke, vratova koji se kreću na sve strane, čini se da bi ih mogli tako zakrenuti da vide na kojem ih mjestu tačno svrbe leđa, krivih nogu, dugih stopala, širokih prsiju i golemih crnih očiju čiji mrak bi, mislio je Pietro, progutao sunce kad bi u njega pogledali, kad ih je takve vidio, njega je uhvatio strah. Posumnjao je, kao rijetko kada, da smisla ima, i pameti, u onome što čini, da vrijedi truda o mukama Isusovim zboriti svakome ljudskom stvoru i da je svaki dostojan vjere njegove i križa.

Prve noći nikako nije mogao zaspati. Južni je vjetar donosio oblake, hujao kroz šuplja okna spaljenih kuća iza gradskoga trga i donosio vonj trule riblje utrobe i svježega ljudskoga izmeta. Šetao je po sobi, zavirivao ispod postelje, tražio jesu li mu nešto podmetnuli, njušio ruku koju je pružio na cjelov mjesnim glavarima, zatvarao pa otvarao prozor, ali nikako nije mogao ustanoviti izvor smrada. Prije zore probudio je svoga ađutanta, fra Miru Alača, mladića rodom iz Makarske, pa ga je potjerao da mu odmah dovede i pod prozorom postroji buduću posadu galije.

Dvojica nedostaju, rekao je Alač dok su ih gledali onako pospane i odrpane kako se obaziru oko sebe kao da se plaše pasa koji će im pritrčati i zgrabiti ih za stražnjice. Kako? začudio se Pietro.

Lijepo, nestali, pobjegli. 

Neka ih odmah nađu!

Ne mogu ih naći, noćas su isplovili iz luke.

U podne neka mi na trg dovedu vlasnika čamca kojim su pobjegli, naredio je Pietro, i još nekoga tko im je pomogao.

Ne zna se tko im je pomogao.

Neka se sazna. Inače će svi nastradati.

Jeste li vidjeli onu dvojicu? pitali su Hvarani galiote. Ljudi su šutjeli i gledali u tle. Jeste li vidjeli onu dvojicu? pitali su mornare. Koju dvojicu? uzvratili su oni. Jednoga je, ipak, trebalo odabrati da ga se pokaže Venecijancu kao mogućega krivca, a bolji od Jakiše Matutina nije se mogao naći. On na otoku nije imao roda, ni zaštitnika, niti će se tko ozbiljno zabrinuti ako bude za sve okrivljen. Ti ideš s nama! rekli su Jakiši. Zašto? povukao se u kut tamnice, spreman da se i potuče. Zato što si više puta bježao, odgovorili su mu Hvarani, a on se pomirio sa sudbinom jer je njih bilo više.

U podne su se na trgu našla samo tri čovjeka. Pietro Domenico Sanctis de Venetto, a ispred njega galiot Jakiša i vlasnik čamca Antun Sućuranin. On je prekrižio ruke na grudima, a njih dvojica su bili svezani. Ruke su im bile svezane na leđima, a noge sputane konopom, da slučajno ne bi potrčali.

Ono je bila tvoja barka? obrati se Venecijanac Jakiši. 

Nikad je nisam imao.

Onda je tvoja? okrenuo se Antunu. 

Jest, bila je, a sad više nije.

Imaš li djece?

Sedmero muških, odgovori Antun. 

Nije te briga šta će sad biti s njima? 

Pocrkat će od gladi, reče Antun.

Hoće, ako te kaznim.

Hoće, jer smo ostali bez brodice.

Pietro Domenico Sanctis de Venetto naredio je da se obojica oslobode, a veslače što će zamijeniti one koji su pobjegli do sutra ima da se odabere iz obitelji otočkih glavara. A bude li još koji bježao, bit će zamijenjen glavarom osobno, pa tako do posljednjega glavara. Nije važno ako su stariji ljudi, bez snage u rukama i s dušom u nosu, Bog će im dati nadčovječanske moći u borbi. Glavari su se uplašili, Hvarani se još jednom zadiviše pred ljepotom i oblikom Pietrovog nosa, pa tako Venecijanac dobi svoju prvu bitku. Galioti nakon tog događaja bijahu bolje čuvani nego zlato u carskoj blagajni.

* * *

Kako ti je ime? upita Abdulah Abdulaha. Rob mu odgovori, pa se još i nakloni kako je naučio pred Ramizbegom. Ali umjesto da se gospodar razvedri, zgrči mu se lice kao da mu iščupaše zdrav zub. Ne bi to Abdulahu drago, jer je sve vrijeme mislio da je barem s imenom miran i da s njime, Bogu hvala, ništa gore biti neće nego sa svakim muslimanom.

Jesi li krao i ubijao, ono činio s muškima, prokockao imovinu? 

Nisam ništa od toga, čestiti gospodaru.

A zašto si onda pao u roblje? 

Ne znam, čestiti gospodaru.

Ovakav slučaj etiopski trgovac robljem još nije imao. Ako rob ne laže, a lako je to provjeriti, natjerati ga da prizna i mukama iz njega izvuči istinu, tada nije jasno na koji je način kao Abdulah robom postao. Mirno i skoro prijateljski, uzvraćajući mu osmijehe kojima ga je div obilato častio, gospodar mu pobroja muke na koje će ga staviti ukoliko ne prizna šta je činio, pa je u roblje pao. Na kraju mu spomenu i vrelu smolu, na šta ovaj reče kako ga je u smoli već htio okupati jedan Ramizbeg, što i ne bi bila najveća nevolja da nije tražio da smolu nacijedi njegova porodica, jer će ju inače posjeći. A imao sam samo mater, oca i sestru, gdje bi oni toliku smolu našli, požali se Abdulah Abdulahu.

Nego, jesi li ti imao neko drugo ime prije ovoga? sinulo je trgovcu.

Jesam, čestiti gospodaru, zvao sam se Dabiša. 

I koje ti je od dva imena draže.

Abdulah, Allah ilalah!

Dobro, reče etiopski trgovac robljem Abdulah, ukoliko ti je to ime draže, tada te ne mogu prodati Ali-pašinoj slavnoj floti, na galiji okovan da budeš i veslaš dok se od duše ne odijeliš. Nisi ubio, ukrao, ni imovinu prokockao, pa na dug samoga sebe stavio, nego si svojom voljom primio islam. Onaj koji te je meni prodao je varalica, ali ni njemu ništa ne mogu. Skupo te platih, pa još tome dodaj meleme koji su me koštali kao četvrtina dobroga roba i shvatit ćeš na kakvome sam gubitku. Shvatit ćeš, ako pameti imaš, ponovi Abdulah i pogleda roba u oči. On se i dalje prijazno smješkao, a da u tome nije bilo baš nimalo zlobe. Kao da je zaboravio mongolski bič ili je držao kako mu je to, inšallah, kao i sve drugo, nafaka, kismet, sudbina… ili kako već ovakvi nesreću zovu. Podsjećao ga je taj rob, imenom Abdulah, jedan od mnogih koji se, kao i sam, tako zovu jer su se prije toga drukčije zvali i drugoj vjeri pripadali, na siroticu iz Damaska, zvala se Dana, bila je kršćanka, ali bez ikoga svoga. Vjerojatno su je ostavili tu jer je u pameti bila petogodišnje dijete, što je sramota za porodicu, a pogotovo je sramota među onima kojih, kao kršćana u Siriji, ionako ima malo, pa je Dana lutala po tržnici, čekala da ju netko nahrani, a kad bi bio dan od tvrdih srca, dan loše trgovine, jela bi otpatke ili bi u psećem izmetu tražila ostatke trave ili neprobavljene bamije. Za razliku od luđaka i luđakinja, djece u tijelima odraslih i svakojakih izopćenika i izopačenjaka koje je Abdulah sretao po svojim putovanjima, Dana je izgledom bila ljepotica, oči su joj uvijek bile pune, radosti ili tuge, zavisi kakav je bio dan, pa ni smrad koji se oko nje širio nije bio tako strašan niti su je njezine crne haljine razlikovale od drugih kršćanskih žena. Ali o životu u kojem se zatekla, Dana nije ništa znala, niti je umjela govoriti o onome što se oko nje zbiva. Znala je reći da je gladna i žedna, ali čim bi je nahranili i napojili, zahvaljivala se nekom od desetina kršćanskih molitvi koje je napamet znala. A ako joj kažu kako danas neće dobiti ništa za pojesti, Dana bi sklapala ruke, uz osmijeh se naklonila i kazala – inšallah, Madona, inšallah! Nekima je smetala, pobožniji su vjerovali da njome rukovodi iblis i plašili su se dodirnuti ju, trećima je, opet, bila draga, ali niti je tko shvaćao, niti se o tome na tržnici u Damasku razgovaralo, iako jest o svemu drugom, kako je Dana od svega naučila samo molitve i zašto je govorila – inšallah, Madona, inšallah. Abdulah je slutio razlog, iako ga nije mogao sa sigurnošću znati. Prije nego što su je se odrekli, doveli je jedne noći na tržnicu i ostavili je tu, kao što se ostavi mačji nakot, njezini su pokušavali u Dani probuditi razum, navesti srce da odraste, pa su je učili molitvama i nagrađivali hranom. Ali uzalud. Bog je velik, za njih, kao i za nas, ali on nikada ne pretvara leptiricu u orla niti zrno u biser, pa tako ni Danu nije pretvorio u odraslu ženu. Sramota je bila prevelika i morali su je ostaviti.

Na Danu ga je podsjetio ubogi ovaj Abdulah, pa se sažalio na njega i ponudio mu da bira. Ili će prihvatiti ime s kojim se rodio, koliko mu god bilo manje drago, na šta će ga prodati u Alipašinu flotu, gdje će dobro jesti i živjeti dok bude veslao, ili će biti Abdulah i ostati uz Abdulaha, da mu služi kad ovoga Latifa poželi a ne bude drugog velikog i snažnog roba. Ako prvo odabere, živjet će još jedan mjesec, šest mjeseci ili šest godina, dok ne onemoća ili galija ne potone, ali na čvrstoj zemlji više nikada, živ ili mrtav, neće biti. Ostane li uz gospodara, imat će svega što mu bude trebalo, prekoviše onoga što robovi imaju, možda mu i mladu robinju ponudi da na nju legne, ali kada se u Latifi probudi strast, ima da legne na hrastove grede i trpi udarce onoliko dugo koliko će trebati. Ali više ne mongolskim bičem, najtvrđim od svih, nego onim beduinskim, mekanim, koji se oko tijela uvija poput zmije i pod kojim rijetko prsne ljudska koža.

Svijetli gospodaru, moje ime je Dabiša! rekao je Dabiša, a da mu osmijeh nije sišao s lica.

Nekoliko dana kasnije bio je na Ali-pašinome galijunu, onom od najgorih na koji se ne šalju junaci ni gazije, nego istrošeni mornari, pijanci i bundžije, dok veslaju falični robovi. Kljakavi, sifilistični i slabi, neposlušni afrički crnci, poneki hercegovački kabadahija kojega je rakija toliko izbezumila da je udario na tursku kuću, te očajnici i heretici svake vrste koji se počesto ne razlikuju od onih koji bi lađom trebali upravljati, a poslije zapodjenuti boj s kaurima. Malo je Abdulah dobio za Dabišu, ni pola od onoga što je platio Ramizbegu, a ne bi ni toliko da mu Derviš Zejtinoglu nije od ranije bio dužan uslugu, pa je na svoj obraz, a na Ali-pašinu štetu, primio roba koji je, istina, djelovao snažno, ali su mu leđa bila u živim ranama i vjerojatno će ga na pola puta baciti u more.

* * *

Istoga tjedna, rane jeseni, Gospodnje 1571. i 949. hidžretske godine, možda istoga dana i istoga jutarnjega sata zaveslaše s dva kraja Sredozemlja jedan prema drugome Jakiša Matutin iz Zaostroga i Dabiša Stjepanov iz Popova polja, da se nikada ne vide i upoznaju, premda će ih sudbina jednoga drugome dovesti bliže nego što su ikada tuđinu bili.

Ali pustimo galiote neka veslaju, obojicu smo već upoznali i o njima, premda su u naše vrijeme mrtvi kao i svi drugi, sve znamo. Pustimo i Pietra Domenica Sanctisa de Venetta koji dušama na hvarskoj galiji upravlja. Vrijeme je da kažemo ponešto o četvrtome sa čijim životom nastavljamo ovu priču. Njemu je ime Mehmed Duka, ali je u slavnoj turskoj mornarici poznatiji kao Mehmed Skadranin. Rođenjem i odgojem Arnaut slabo je govorio turski, ali njegovo je poznavanje mora i morskih adeta, oluja i vjetrova, te onoga u što se pojedini vjetar zna premetnuti, bilo nadaleko poznato. S Mehmedom Skadraninom se nije moglo dogoditi da nevrijeme iznenadi flotu. Dok bi još more bilo mirno poput ulja, a nebo čisto kao obraz djeteta, on bi govorio da treba potražiti zaklon, mirnu luku i uvalu, i da je ostalo još dva sata do kijameta. Dva sata kasnije, ni minut više, ni minut manje, nebo bi se vjerilo s morem, tutnjali bi gromovi i glavu je gubio svaki zemaljski stvor kojemu Allah nije dao da pod vodom diše.

Iz tog razloga Mehmed Skadranin nikada nije zapovijedao brodom, trgovačkim ni ratnim, niti je kome padalo na pamet da ga stavlja ne čelo flote. Sultan ga ne bi počastio visokim činom, niti je zaslužio ratničku slavu. Ali ga se nije manje poštovalo, nego je poštovanje koje je zavređivao bilo druge vrste. Mehmed Skadranin bio je mistik čija se sumnjiva vjera ne brani jer uvijek biva istinom potvrđena, bio je hafiz od mora i evlija posebne vrste. Ako bi Mehmed bio na brodovima, oni su stizali kasnije, ali nisu tonuli. Nije poštovao naređenja ako bi munje i vjetrovi drukčije odredili, ali uz njega niti su propadali dragocjeni tovari sa svilom i začinima niti su ginuli ljudi. Pamet takvih kakav je on priznaje se dok god je u državi reda i razbora, dok god je u vladarskim glavama pameti, a u srcima pravoga mira. Onoga mira bez kojega se ne ide u rat.

Ali-paša se, međutim, uzoholio, ponijelo ga je što njegova flota vlada svakom kapljicom Sredozemnog mora, od turskih obala pa dokle joj se hoće, te se odrekao Mehmeda Skadranina, njegovoga prevelikog opreza i osluškivanja mora, pa je, umjesto da ga ima uza se na komandnome brodu, poslao Arnauta da vodi najgoru od svih galija velike turske flote. Osim Božje pomoći, a nju će imati ako je na pravome putu, Ali-paši u njegovom admiralskome poslu više nisu trebali posrednici i savjetnici. Najmanje mu je trebao Mehmed Skadranin, vječna zloslutnica i mračan čovjek čije društvo nije bilo ugodno, kao ni težak vonj koji je oko sebe širio. Bolovao je od neke neobične bolesti koja mu je prošarala kožu mrljama boje malina i koliko god se prao, vonjao je po ovčjoj balegi, čapljama i trulom šašu Skadarskoga jezera. Ako bi se digao dobro raspoložen, pa se čak i osmjehnuo, a to se događalo jednom u pola godine, mrlje bi iščeznule, a s njima i Mehmedov miris. Ali znalo je biti i dana kada bi se Mehmedu stužilo više nego inače, pa bi se sav pretvarao u malinu, a tijelo bi mu vonjalo po još barem deset drugih mirisa: na mrtve jezerske ribe koje plutaju po plićaku, na nepoznate ljude i djecu sa čijih usana kaplje majčino mlijeko, na drvenu burad i oprane lanene košulje, a vonjao je ponekad Mehmed Skadranin i na pastrmku kad ono jednom iskoči iz vode i zrakom proširi kratak i živ miris svoga postojanja.

Više puta su ga pregledavali stambolski liječnici, propisivali mu meleme od kojih nije bilo pomoći i dove koje do Allaha očito nisu stizale, sve dok mu jedan bitoljski Jevrej nije kazao kako za ono od čega boluje postoji samo jedan lijek. Da ode tamo odakle stižu njegovi mirisi i da skoru smrt dočeka gdje ih više nitko neće primjećivati. Nije ga Mehmed Skadranin poslušao, ali ne zato što ne bi htio, nego zato što je i njemu, kao i ovim robovima, bilo suđeno da ostatak života provede na brodu.

* * *

Pietro Domenico Sanctis de Venetto naredio je da se mornaru Jakovu Mandarinu sveže kamen oko vrata i da ga se baci u more. Bilo je to sedmoga dana plovidbe. Uznemirilo se more poput medvjedice kad joj usred zimskoga sna zapuše jugo i otope se snjegovi na planinama, pa se tako uznemirio i Pietrov želudac. Klečao je s glavom prebačenom preko ruba broda i činilo mu se da ga duša napušta i svakoga časa će pljusnuti u tamnu vodu. Jakov je stajao iznad njega i nešto govorio na nekom čudnom urođeničkom jeziku. Pietro ga nije razumio, samo je želio da ode, ali je Jakov Mandarin čučnuo uz njega, dlan mu položio na vrat i nasmijao se. Jasno ga je čuo, tu nije bilo dvojbe.

Sad stoji pred njim, plače i moli Pietra da ga poštedi. Htio je reći da ne smijete gledati u more kad vam je zlo, ne smijete klečati, prevodio je Alač. Smijao se, tiho će Pietro, nije se smio smijati. Ali oni se skoro uvijek smiju, Alač je spašavao mornara. Njihov smijeh nije od Boga, kratko je zaključio Venecijanac i pokazao da se Jakova Mandarina baci u more. Tako i bi, ali kamen nije bio dovoljno težak, pa je mornar izronio, držao ga u rukama ispod površine mora, molio da ga izvuku, a onda je nakon nekoliko minuta potonuo.

Te noći usrdno se molio za mornarevu dušu. Na galiji je zavladao mir i muk, ljudi su gledali pod noge, nikada u njega, nisu ga doticali, plašili su se. Pietro Domenico Sanctis de Venetto bio je zadovoljan, iako mu nije mali teret bio na savjesti. Ali ako je istina, a izgleda da jest, da mu je mornar htio pomoći i ako se smijao po svojoj primitivnoj naravi, tada će završiti u raju, kao prva žrtva bitke koja je trebala uslijediti. Kad bi mu pozlilo, Pietro bi od toga dana gledao u nebo.

* * *

Tek je desetoga dana plovidbe Mehmed Skadranin naredio da se okuju robovi. Do tada su, mimo pravila, veslali kao slobodni ljudi, a kad bi se pristajalo u neku od uvala da se bačve napune vodom, puštao ih je da protegnu noge. A najjačega među njima, diva Dabišu, čija su leđa bila u živoj rani, ali rana se po čudu nije na zlo okrenula, puštao je da silazi s galije i pomaže pri utovaru.

Hoćeš li bježati? upitao ga je. 

Svijetli gospodaru, časti mi, neću. 

A zašto nećeš?

Ne znam, gospodaru, odgovorio je Dabiša i to se svidjelo Mehmedu Skadraninu. Naredio je da tog roba okuju u prvome redu vesala, a Anadolcu koji je bio zadužen da tjera veslače naredio je da Dabišu svojom kandžijom zaobilazi. Okivanje je trajao cijeloga jutra i obavio ga je lokalni grčki kovač koji je za tu svrhu doveden na brod. Mehmed je odredio mrtvi kov, što je značilo da se bukagije više ne mogu raskovati, nego samo u slučaju potrebe prepilati. A očito je da takve potrebe neće biti. Učinio je to da posadi ne mora previše toga objašnjavati, ulijevati lažne nade i vjeru u išta osim u što slavniju smrt koja će ih, mimo zla koje su činili i koje ih je, uostalom, i preporučilo baš za ovu galiju, po Allahovim planovima odvesti u raj. Robovima je bilo svejedno kako ih okivaju, njihovo je da tu budu i zauvijek ostanu, a jesu li pritom računali na neke svoje rajeve, to se ne može znati. Dabiša je bio zadovoljan jer je još jednom naišao na dobroga čovjeka. Mislio je kako je čudo da su svi njegovi gospodari takvi ljudi i da je na svijetu bolje robovati, nego vladati. Svi gospodari bili su jako zabrinuti.

Ali morske je askere uhvatio očaj zbog onoga što im je Mehmed Skadranin mrtvim kovom poručio. Većina njih nisu bili iskusni mornari ni ratnici, nego su se na ovoj galiji zatekli po kazni, zbog lošega glasa ili počinjenog nedjela, neposlušnosti, pijanstva, krivovjerja, ili samo zato što se u pravo vrijeme nisu nekome svidjeli. Kome? Ali-paši i njegovoj sviti, admiralitetu i efendijama koji su na kadifi i od duga vremena crtali tuđe sudbine i preraspoređivali ih na način u kojem nije bilo reda ni smisla? Svatko je za sebe mislio, nalazio svoje razloge gorke sudbine i krivca s imenom, prezimenom i zvanjem, ali svima je zajednički bio osjećaj da su već mrtvi, a ipak im predstoje muke umiranja.

Ono što je Mehmed Skadranin želio postići mrtvim kovom nije se ostvarilo. Umjesto da se razbukta vjera u srcima ljudi, presahnula je na vrelom grčkom suncu i pretvorila se u sol na jeziku i nepcu, sol u ždrijelu i stomaku, sol koja nagriza ljudska tijela, a ne da im da istrunu. Razlog je bio taj što je i on već odavno ostao bez vjere i nije se nadao ni džennetu, ni džennetskim hurijama, niti je mislio da se Bog pretjerano obazire na svijet koji je stvorio. Ako koga i gleda, njega je sigurno zaboravio. Da nije tako, ne bi se Mehmed podijelio na dvoje. Jedan plovi na brodu, osluškuje vjetrove i propituje more, a drugi stoji na obali jezera i posmatra život u kojem ga nema. Prvi sve zna, a drugi osjeća.

* * *

U udžbenicima piše da su se sedmoga dana mjeseca listopada 1571. sudarile dvije najmoćnije pomorske flote u povijesti Mediterana. Na strani Svete lige u bici su sudjelovale 232 galije, 44.000 mornara i 28.000 vojnika, dok su tursku silu činili 232 galije, 6 galeasa, 50.000 mornara i 25.000 vojnika. Susreli su se kod Lepanta, koji će se četiri stoljeća kasnije zvati Navpaktos, a izgibe i utopi se 40.000 ljudi pod Allahovim i 10.000 pod Gospodinovim znamenjem. Turci izgubiše 200, a kršćani samo 15 galija, po čemu bi se dalo zaključiti kako je ishod bitke bio skoro unaprijed poznat. Isticala se pomorska genijalnost venecijanskih, španjolskih i ponekoga dalmatinskog kapetana, te vojnička hrabrost i spremnost da se u ime Kristovo zauvijek prekine turska premoć na moru. Ovo posljednje je definitivno uspjelo. Četiri stoljeća kasnije nitko na spomen Turske i Turaka ne pomisli na more i mornare.

Međutim, niti je bitka kod Lepanta imala tako izvjestan ishod kako govore povjesničari, zapadni koliko i istočni, niti se na osnovu statistike smrti i rijetkih svjedočanstava preživjelih da zaključivati što se zbivalo kod Lepanta, ali još važnije – što se zbivalo prije nego što su i jedni i drugi doplovili do mjesta gdje će zapodjenuti boj. Ništa se, tako, ne govori o olujama koje su pratile Ali-pašu sve vrijeme plovidbe, a u kojima je prije same bitke izgubio desetak brodova, ali i – što je važnije – snagu, vjeru i samopouzdanje. On je svoju bitku izgubio i prije nego što je doplovio do Lepanta, ali o tome nigdje i ni od koga ni riječi, jer imenu Mehmeda Skadranina, čovjeka koji je poznavao vjetrove bolje nego što je ikada ijedan smrtnik poznavao riječi Objave, nije bilo mjesta u povijesnim knjigama. Nije ga bilo zbog Ali-pašine taštine, ali – više od toga – iz okolnosti i događaja koji izmiču racionalnom poimanju života i svijeta pa se strogo izbjegavaju u svakoj historiji.

* * *

Evo što se događalo nakon što su Pietro Domenico Sanctis de Venetto i Mehmed Skadranin golim okom već mogli vidjeti galiju onog drugog. Venecijanac je kao mahnit tjerao svoje veslače, Alaču je naredio da klekne na pramac i moli se. Neka ne prestaje što god se oko njega zbivalo, jer drugog zadatka nema. Netko je govorio neka ne idu prvi i mimo svih, to je protivno logici pomorskoga ratovanja i vodi u sigurnu, a besmislenu smrt, ali Pietro se nije dao. Srce mu je htjelo eksplodirati od straha i želio je da se sve ovo što prije završi. Posljednjih noći strahovao je da će ga mornari ubiti na spavanju, plašio se Hvarana, ali se plašio i onih desetak svojih ljudi, koji su se pretjerano zbližili s otočanima i svaki puta bi, ako na vrijeme ne presiječe raspravu, bili na njihovoj strani. Nitko ga nije gledao u oči, a vidio ih je i kako se križaju, kao da tjeraju muhe s lica ili gospodinu Bogu pokazuju da im se makne s puta. Ovo što je upravo činio bilo je i iz mržnje prema njima. Škripala su vesla i pucali žuljevi, klonuo je jedan veslač, na što je Pietro izvukao nož i zabio mu ga pod plećku. Čovjek se nije ni pomakao. Potom je na jednak način ubio galiota koji je sa njim bio u paru. Bez vidljivoga razloga, jer ovaj nije posustajao.

Ali-paša je Mehmeda Skadranina poslao prvog u boj, vjerujući kako će se tako osloboditi najvažnijega svjedoka svoje propasti. Ostatak flote grupirao je u deset borbenih linija, i svi su čekali Mehmedov kraj. On je svoj zadatak obavio na najbolji mogući način, Anadolac je bijesno kandžijao robove, oni su veslali uz krikove koji su se zatim prenijeli i na posadu. Ljudi su urlali od izbezumljenja, ali ne zato što su znali da plove u sigurnu smrt, nego zato što su umjesto mirisa mora i baruta osjećali hiljadu i jedan vonj Mehmedova tijela i što su čuli glasove kojih tu nije moglo biti, glasanje barskih ptica, tresak teških natopljenih lanenih košulja po površini vode, dječji plač i riječi gruboga i šuštavog arnautskog jezika, iako nije bilo moguće da ga netko na galiji govori. Potom su im se pred očima ukazali neki drugi predjeli, planine koje nitko od njih prethodno nije vidio, više nisu vidjeli more, nego im se pred očima zazelenila neka druga, mirna i tiha voda, usred sunčanoga jesenskog dana. Na tom brodu luđaka samo je Mehmed Skadranin znao što se zapravo događa. I zato je potpuno miran mogao zakoračiti preko palube, skočiti u meku zelenu travu i zaputiti se uz šaš i gnijezda barskih ptica prema drugoj strani do koje nikada ranije nije stigao, a silno ga je kao dječaka privlačila. Ako bude hodao dovoljno dugo, trebat će mu dva ili tri dana, Mehmed Skadranin doći će na drugu stranu jezera, sve do Rijeke Crnojevića i tuđinskoga svijeta kojim su ga plašili jer ubija čim stranca vidi. Ali bit će miran i sabran, babo i mater se na njega neće ljutiti jer su odavno mrtvi, a ni njega tuđini neće moći ubiti, čak i ako im do toga bude jako stalo.

* * *

Jakiša Matutin veslao je red iza čovjeka kojega je Venecijanac ni krivog ni dužnog ubio. Ali to ga nije uplašilo. Mislio je o ženi, je li živa? i o djeci, je li ih imala čime nahraniti? a onda je najednom osjetio kako je sve dobro i nije važno što se dogodilo s njima. Začudio se zbog čega mu je bilo toliko stalo da oni prežive, zašto je i o vlastitome životu mislio kao o nečemu što je važno. A nije, nego je muka i tegoba, nego je strah i duga prazna čežnja od koje nikada nije vidio sreće. Koja je razlika između kamena i njega koji je na tom kamenu sjedio i mislio kako će ukrasti brodicu zlog Radaka? Koja je razlika između gustjerne iz koje je žena izvlačila vodu i žene? Između Jakišine djece i slame na kojoj su ležala? Ništa ne bi izgubili da su oduvijek bili kamen, gustjerna i slama, on, žena mu i djeca, a da se netko drugi pokraj njih mučio, sve dok i sam ne shvati koliko je dobro biti kamen, gustjerna i slama.

* * *

Dabiša se čudio šta se to događa sa svijetlim gospodarom i njegovim askerima. Neka velika ih je muka spopala. Veslao je i gledao pred sebe, koji put i Anadolca koji mu je stajao nad glavom i kandžijao druge veslače. Kadikad bi i njega zahvatio, ali mu to Dabiša nije zamjerio. Velika je muka pritisnula ljude. Velika je muka zavladala svijetom još od onoga dana kada se po nagovoru Vidakovom prvi puta ispraznio u aginu ovcu. Učini to, rekao mu je Vidak, boljeg selameta od tog nema! I bio je u pravu. Da je Dabiša kojim slučajem gospodar, a bolje da nije, imao bi svoje ovce. Ili barem jednu. Ali od dana njegova selameta svijet se krenuo grdno patiti. Silna je muka njegovih gospodara. I Ramizbegova, što ga je htio u vreloj smoli kupati. I Abdulahova, što ga je morao vatrenim bičevima paliti. I najnesretnijega, ovog Mehmeda gospodara, što je zakoračio preko ograde i nije svjestan da će pasti u more, a po moru se ne može tek tako šetati. Silno je Dabiša žalio Mehmeda gospodara, a onda je malo zažalio i sebe, jer mu njegova sudbina mora biti pred očima. Možda bi ipak bolje bilo da je gledao lijepu Latifu dok ga Abdulahovi bičevi po leđima pale. Ali čim je to pomislio, sjetio se njezinih očiju i čudnoga zvuka svog disanja s drvenom kruškom u ustima, pa se odmah predomislio. Sive su i ledene Latifine oči, pa mu je bolje da je tu, uz nesreću Mehmeda gospodara.

* * *

U trenutku kada je hvarska galija pogođena, te je naglo počela tonuti, Pietro Domenico Sanctis de Venetto već je bio mrtav. Raznijelo mu je glavu i njegovo je nestajanje trajalo kraće od treptaja. Ako je bilo koji od mornara to uspio vidjeti, imao je razlog za trenutak sreće. Da se nastavio baviti matematikom ili da je skrušeno nastavio putem svetoga Franje, o Pietru bi se nešto možda i znalo. Ovako se ne zna ništa.

* * *

Zajedno tonu, na dvije neprijateljske galije, Jakiša Matutin i Dabiša. Jakišu je veslo udarilo u prsa i zdrobilo mu kosti. On više ne diše, ali i ne osjeća da mu to nedostaje. Čudno, a uvijek je vjerovao da mora disati. Voda mu je stigla do koljena, ali čim je to pomislio, već mu je do prsa, zapravo do brade. Svijet pod vodom drukčije izgleda, misli Jakiša Matutin u času kada ga zauvijek napušta ova priča. Dovoljno na vrijeme da i dalje bude živ, iako više ne diše.

Dabiša je osjetio kako su ga zapekla leđa kad ga je okupalo more. To peku kršćanske duše što ih je hladni vjetar od Bosne raspuhao po moru. Slano je na jeziku, znači da je istina! Sretan je i zadovoljan, iako mu Mehmed gospodar ne izlazi iz glave. Nesretan čovjek, velika muka je vladati. Dabiša još jednom udahnu zrak. Vonjao je na dječji znoj.

* * *

Vijest o bici kod Lepanta do Dabišinih nikada nije stigla, kao ni do braće i sestara Mehmeda Skadranina. Nisu ni znali da je netko njihov na moru vodio ljuti boj, a možda ni to da se ljudi i na vodi tuku. Majka Pietra Domenica Sanctisa de Venetta dobila je vijest o sudbini svoga sina. Zapalila je svijeću u crkvici svetoga Križa na otočiću ispred Venecije, a dalje je iskreno vjerovala kako je njezin sin gleda s neba. Pozlatio je put kojim će i ona uskoro krenuti. Čula je i to da su naši potukli Turke. I bila je sretna zbog toga.

Ali u Zaostrogu, žena Jakiše Matutina deset je godina čekala da joj se vrati čovjek. A kada ni nakon toliko vremena nije došao, nadala se da će more donijeti njegove kosti. Ako budu Jakišine, ona će ih sigurno prepoznati. Kako ih ne bi prepoznala. I sigurno moraju jednoga dana bljesnuli u žalu, muške kosti, snažne kosti, bijele kosti, koje su je ljubile i djecu joj othranile. S tih je kostiju duša njezina, pa nikako ne može biti da joj se ne vrate. Čekat će žena Jakiše Matutina koliko god bude trebalo. A nikoga neće proklinjati. Ne može se istim glasom ljubav svoju iskati i proklinjati. Muške kosti, snažne kosti, bijele kosti, djecu su joj othranile. Vratit će se sa Lepanta.

* * *

I ostavimo sad mrtve njihovim čežnjama, barem dok su još svi osim Pietra u svojim pričama živi, pa se vratimo Lani Hrvat, njezinom Tončiju i kamenu sreće koji nije kamen nego je ljudska kost, po Bartulovoj procjeni stara više od četiri stoljeća.

Tončiju bi bilo najdraže da taj kamen, a zapravo kost, nekamo nestane, ali to Lani nikako neće reći.

Bartul svake noći pred spavanje razmišlja o tome čija li je to kost, kako se čovjek zvao, od čega je umro, je li se utopio, je li bio mornar ili ribar, jesu li ga ubili. Pa tako utone u snove u kojima se pojavljuju različiti ljudi čija bi ta kost mogla biti. Bartulovi snovi nikada nisu strašni.

Lana je kamen s rupom na sredini spremila u kutiju s nakitom naslijeđenim od nene Esme. Više ga nije objesila oko vrata, ali je i dalje ostala uvjerena da joj donosi sreću. Mislila je da joj je kamen poslao njezin tata, rahmetli Muhamed Hrvat, jer ga je toliko gnjavila s kamenom sreće dok je bila mala. Samo tako se može objasniti to što je kamen bio kost. Tamo gdje je sad tata nema kamenja, a kostiju je puno.