Vlatku Stefanovskom
Puno nas u hladu šljive, za okruglim
stolom. Frcaju riječi. Varnice i plavičast dim
ozgo, iznad usahlih borova, navješćuju
još jedan vreo dan. Iako tek iz kreveta,
ispod tuša, već mi se lagano drijema.
Zraknem uvis: glatko k’o staklo. Dao bih
sve da žubor krnjih, rogobatnih rečenica
mine! Da svi ovi dohvate peškire, laki
i površni odu do bazena, ili do mrke vode
obližnjeg Jezera, ili u kafanu – gdje god! Samo
da je tiho! U sobi me čeka knjiga, u njoj drugi
svijet, stočić, vino i studena voda za jak,
dobar gemišt A stisnem li, blago, gumb
na aparatu, tu je i svjež vjetar sa juga,
tečan i tačan, blagorodan kao kakao.
‘Leb moj nasušni, i nasušna, moja, sol.