Naši kumovi sa Dolac Malte imali su „pezejca“. U to vrijeme, a radi se o sedamdeset i nekoj godini prošlog vijeka, fiće, trabanti i škode su vozili radnici, a direktori i uspješni ljudi poput našeg kuma pezejca. Pezejac, ili poljska verzija fiata 125, zaista je bio luksuzan automobil, a i najveći koji sam dotad vidio. Motor je omogućavao ubrzanje od nule do 100 km/h za manje od trinaest sekundi i maksimalnu brzinu od 150 km/h. Budući je kuma bila krupna žena s malom slatkom glavicom na ramenima, velikim crnim očima i visećim bisernim naušnicama, a kum ljudina od dva metra, taj auto im je baš pristajao. Osim toga, kum je ostao bez jedne noge, pa je auto imao ručni gas. Izašao bi iz auta na jednoj nozi, a onda bi dohvatio štake koje su stajale sa strane pored sjedišta.
Tako se ja u rano jutro obično nečega sjećam i raspričam dok vozim Tanju na posao. Tanja me uglavnom sluša, samo povremeno provjeri poruke u telefonu. Kuma je bila baš posebna i mila žena puna pozitivnih emocija prema svakom. Dok je govorila, mljackala je, kao da uvijek ima bombon u ustima i korisitila demunitiv u skoro svakoj izgovorenoj rečenici pa su tako debeli prsti postajali prstići, kumove štake štakice… ljetovali su u Neumčiću i vozili pezejčića.
Iz svog iskustva znam da umanjenice najčešće koriste zločesti ljudi kad hoće nekom da se narugaju.
Naša kuma nije bila zločesta, iskreno je tako doživljavala svijet oko sebe.
Jedno ljeto smo krenuli zajedno na more, i to baš u Neum i, ako se ne varam, uplatili puni pansion u odmaralištu Pošte.
„Idi ti prvi, a mi ćemo za tobom“, rekao je stari kumu.
I tako je i bilo. Prekrasan ljetni dan. Stari je vozio folksvagen 1300 i dosta dobro pratio kuma. Mama je sjedila do njega, a ja na zadnjem sjedištu. Kum je vozio oprezno i savjesno poštovao saobraćajne znakove.
U Jablanici oni su pili kafu a ja Pipi. Bio sam silno uzbuđen jer ću ubrzo vidjeti more. Stari će parkirati „bubu“ ispod guste krošnje tamarisa, ostavićemo u sobi neraspakovane stvari i otići pravo na kupanje.
Kuma je od Poljaka turista kupila aluminijsku kutiju i složila baklave koje je napravila noć prije putovanja.
Nekoliko minuta nakon Jablanice na putu se ispred kuma ukazao crveni mini moris. Kad je na jednom proširenju vidno usporio, kum je pokušao da ga pretekne. Sjećam se, bila je isprekidana linija, a stari me baš to ljeto naučio da je tad dozvoljeno preticanje. Onda se dogodilo nešto posve neočekivano. Vozač crvenog mini morisa je dodao gas i kum se vratio ponovo u svoju traku. Zatim je dotični ponovo toliko usporio da je izgledalo kao da će zaustaviti vozilo. Kum je pokušao ponovo, ali, gle hajvana, on je opet dodao gas.
Tada smo skontali da se vozač mini morisa očigledno zavitlava s našim kumom i stari je rekao: „Vidi budale šta radi!”
„Stvarno nema smisla, još čovjek bez noge”, dodala je mama sažaljivim glasom. Htio sam se javiti sa zadnjeg sjedišta i reći da vozač crvenog mini morisa ne može znati da je naš kum invalid, ali to bi bilo kao da ga podržavam, zato sam mudro šutio. Nakon nekoliko minuta čovjek bez noge, tj. naš kum, potpuno je izgubio živce. Nije više poštovao propise, nije mario za one koji dolaze iz suprotnog pravca, pokušavao ga je preteći na uzbrdici, u krivini, na ravnici, na punoj liniji, ali nije išlo. Taj mali crveni auto jednostavno je bio brži, što kum nikako nije mogao prihvatiti.
Skrenuo sam na semaforu lijevo i krenuo prema univerzitetskom kampusu.
„Dobro”, kaže Tanja, “I šta bi poslije?”
Znam da smo ubrzo izgubili i kuma i njegovog bjegunca iz vida jer ih tata više nije mogao pratiti. U Metkoviću smo jeli krempite u slastičarnici koju, kako moj stari uvijek naglasi, drži Crveni krst, kao da je htio ukazati da na neki način činimo dobro djelo.
Na naše veliko iznenađenje, kad smo stigli u odmaralište, kumova nije bilo. Uzeli smo ključeve od sobe, ostavili neraspakovane kofere i otišli na kupanje. Tata je bio zabrinut kad se nisu pojavili ni za vrijeme večere. Onda je recepcionerka u žutoj mini haljini prišla našem stolu i rekla da imamo telefonski poziv.
„Samo da javim da se ne brinete”, rekla je kuma tati. Kum je po svaku cijenu htio prestići vozača u mini morisu pa ga je nastavio pratiti sve do Cavtata, a kuma prestravljena od lude vožnje sve vrijeme je žmirila pa nije ni primijetila kad su profurali pored Neuma.
„Ma biće sve u redu”, dodala je na kraju razgovora.
„Našli smo divnu sobicu u Cavtačiću. Dolazimo sutra ujutro.“
Sad smo već ispred Tanjinog fakulteta. Na zelenim travnjacima ispod visokih stabala niklo šatorsko naselje. Porasle su najamnine za stanove pa je svakim danom sve više beskućnika.
Hvala na vožnji, rekla je Tanja i izašla iz auta.
Ja sam neko vrijeme sjedio i gledao. Rano je pa niko još ne izlazi van. Oko šatora razbacana odjeća, plastične boce i otpaci. Ispred jednog je stajao zarđali plinski roštilj.
Sumnjam da bi kuma u ovom surovom kapitalizmu mogla korisititi demunitiv. Šta da kaže, beskućnik je čovjek koji je ostao bez krovića nad glavicom. Ne, to zaista ne bi bilo primjereno. Njen pogled na svijet bi ovdje izgubio svaki smisao.
U neposrednoj blizni su zgrade sa luksuznim kondominijumima. Rijetki prolaznici okreću glavu, niko ne voli skitnice i one koji žive od socijalne pomoći.
Gledam tako i pitam se kako bi to bilo da se jedno jutro samo probudim u jednom od ovih šatora u odrpanoj sivoj trenerci.
Dao sam lijevi žmigavac i polako krenuo. Jesen se ušunjala preko noći. U krošnjama se smjenjuju jesenje boje, od zlatnožute do zagasitocrvene. Mislio sam kako će sad dani bivati sve kraći, a noći hladnije.