Vrata pakla
Nekako sa zimom stigle su vijesti o mogućem povratku. Kući. To je samo značilo da se rat priprema. S tim pričama krenuli su i samoprozvani regruteri. Priključila im se masa na ulici. Razvlačila se gusjenica glasova što su prozivali kukavice ispod ženske suknjice. Nosila ih je buka i neka mračna strast. Kao da se otvaraju vrata paklena. Što ako tatu povuku za sobom. U bezdan. Masa se valjala, zavlačila dernjavom bez pardona i pitanja ispod ženskih suknji. Bilo je pitanje muške časti njihovom se urliku odazvati. Ličilo je to sve na ručak koji je prokuhao i provrio, na rubu je da se preko ruba prelije. Vruće je i opasno, i ako nisi u toj masi, mogla bi te smjesa iz posude dobro opeći, živa skuhati i spaliti. A onda se iz našeg dvorišta izdvojio Garin, uputio prema zapjenjenim urlicima. Svi su, na trenutak, zamukli. Kao da se neko iznimno dragocjen priključio. I bio je. Čist poput suze. Savršena žrtva za paklenu zvijer. Njena su razjapljena usta bila zadovoljna. Brzo se među njima utopio. Krenula je dalje ta rulja prozivati, a mi smo ostali sigurni, netaknuti. Garin nas je spasio, otkupio svojim odlaskom. Nitko ne bi rekao, a još manje očekivao, da će se on tako brzo odazvati, bez pogovora, i sa osmijehom. Iako ga niko nikad nije vidio nenasmijana. Stajala je na balkonu Gara, njegova supruga, i neutješno proklinjala: ako sad odeš, ne moraš se ni vraćati. Nije se osvrtao, nije se od nje čestito ni oprostio. Bez puno riječi i prava rastanka, odlazio je okrenut leđima. Kao da mu je svejedno. A nije.
Zbog njene valovite i vrane kose, koja za razliku od njena lica, nije starila, zvali su je svi Garom. Vilinske dužine, izazivala je zavist i podrugljivost. Baba, pa se češlja ko djevojčica. I nije im samo kosa davala za pravo da je vrijeđaju. Bio je tu, uvijek pored nje i taj njen lijepi muž, mlađi od nje decenijama, nevina i blaga izraza lica, jedna od onih osoba što uvijek blista, pa ne znaš odakle sva ta ljepota dolazi. Pa se pitali: stara vještica, čime ga je začarala. Njega opet nitko nikada nije vidio neraspoložena. Ali ono što je ljudima do kraja smetalo, i zloću u njima izazivalo, bilo je njegovo iskreno divljenje i nježnost u njezinoj blizini. Njemu je bila i najljepša i najbolja i sve što drugi nisu vidjeli. Ili on nije vidio sve što drugi jesu svakodnevno. I nije bilo vremena koje nisu proveli zajedno sve otkad su se upoznali. Sve je to, a i više, ljudima smetalo. Kao kurje oko ih boljelo i žuljalo. Tako i toliko da su mu pravo ime, rođeno, od roditelja dobiveno, svjesno zaboravili i zatrli, i prozvali ga Garinim. Bila je to posprdna objava, da on samom sebi više ne pripada, i nema svoga imena, niti svoga muškog ja, nego njoj, isluženoj udovici pripada. Rijetki su bili takvi muški izrodi, i znalo ih se tako, u jeziku i društvu kažnjavati. Valjalo ih se vratiti u pretijesne kalupe, a ako to već neće, trajno će ih svojom sprdnjom obilježiti. Jer običaj je nalagao da žena mužu pripada, i njegovo ime na sebe uzima. Bilo je neophodno i prirodno da žensko na sebe zaboravlja, ali kad muško iskoči iz takva tora, zajednica to ne zaboravlja. Samo, Garin je bio čovjek mudar i sabran, i nije ga se ticala ta njihova politika. Po prirodi senzibilan i osjetljiv na darove predviđanja, nekako je znao da se nema baš puno vremena osvrtati, i tako je po svome i dalje živio, polako, blago i sabrano, nikad bez osmijeha i nikad bez njene blizine. Nije bilo u njemu ni mržnje ni zamjeranja, a i to je smetalo ljudima. Baš kao da im tom svojom bezazlenom ljepotom i dobrotom odvaljuje šamare od kojih im ispadaju zubi i trne vilice. I znali su, bit će prilika, da mu istom mjerom uzvrate, samo ispod pojasa. I dočekali su. Poziv u rat. Kažu i da je umro sa osmjehom na usnama. Neki su opet pričali da je srljao namjerno, samo ne bi li se spasio. Bio je među prvima. Konačno joj uteko. Svašta su ljudi pričali. Ona je svakim danom postajala sve teža i hladnija, santa leda, daleko je od ljudi plutala. Uostalom, dobro je znala, kako bi je kaznili da nije u rat pošao. Samo joj bilo žao, što ga je klela onoliko. Više se nije udavala a ni kosu vranu puštala.
Povratak kući
Negdje iza Božića proradio je radio Velkaton, javlja: Kladuša je oslobođena. Za nas je to značilo više od slobode. Značilo je kuća. Putovali smo ovaj put u kamionu. U kutu su bile naše stvari. Sa piramide zavežljaja i kofera brat i ja važno smo svijet gledali, kao da smo u ekspediciji na egzotične, još neotkrivene krajeve. Konačno smo putovali, konačno se kretali. Obukli smo najljepše vestice, ne one iz humanitarne, nego kućne, kladuške, njegova je zelena, moja roza. U čudu gledam brata, ima šest godina, i roza obraze, i oči odrasla čovjeka. I kad je stigao tako smršati, a ja ne primijetiti.
Limena gusjenica pokrenula je svojih dvadeset tisuća nogu. Kroz podignut kraj cerade ulazio je studen prosinca i krajolik sivih, tužnih brda. S nama su išle Ajka, njene kćerke i sestra joj Mejra. Bit će kod nas dok i njihova sela ne oslobode. A one su bile neutješne jer su odnekud čule da su kuće Rvata uništene. Eto one s nama idu a ni mi nemamo kud grdne rane, iznova i iznova su naricale. A mi smo znali da to ne može biti. Jednostavno smo znali. Novu ćemo godinu u našoj kući dočekati.
U Kladuši su nas dočekali vojnici. Na svaka dva metra po jedan vojnik. Mlad kao jagorčevina. Odrasli prtljali po stvarima, sabirali i dijelili, a brat i ja grabili prema kući. Važni, kao da se vraćamo s izleta.
Dok smo hodali, Turanj se za nama vukao, slijedio nas kao prokletstvo. Razrovane kuće, izvaljena stabla. Naša kuća kao bijela avet među zdrobljenim kućicama i nježnim baštama što su ih okruživale. Sve je pokrilo posmrtno sivilo, praznina. Kuća je stajala, stršala visoko iznad ostalih razvalina. Sekina, Rasemina, Tihina, sve kuće prvih susjeda, postojale su još u rudimentarnom obliku, stabla, voćke i bašte unakažene, izvrnute, mrtve. Naša kuća prorešetana, izdubljena gelerima, s nebrojenim ožiljcima, stajala je na nogama.
Prva drva koja smo nalazili bila su od Rasemina bora. Stajao je rascijepljen na pola, neprirodno otkinut granatom, iskrzan gelerima. Cijela kuća je mirisala na smolu i borovinu, kao da smo za Božić jelku nakitili. Zaostali geleri vodili su neki svoj daljni rat u šporetu. U zaleđu. Neka od žena, uljuljkana u toplinu je omađijana ponavljala, kuća je tamo gdje ima šporeta i vatre u njemu. Iz našeg šporeta geleri su praskali. Kao da je rat. Naša je kuća dakle tamo gdje je rat. Ipak, mirisala je na toplinu. Roditelji mijenjali crijep na krovu, Mejra razvijala pitu, a ćerke pekle kakao kolačiće. Gledala sam ih svo to vrijeme, nekako zatravljena, a one usporene i smirene, pa se sve činilo da smo u nekoj laganoj omaglici spokoja i vedre ravnodušnosti. Prestao je puhati hladan vjetar, prestalo prokišnjavati. Bili smo na sigurnom. I tako prošupljena od gelera i bez prozora, kuća nas je čuvala. Bila je golemi, nesavladivi div u gomili neprepoznatljivih ostataka. Kao da je preživjela nekim čudom, sad nas je grlila i čuvala.
Naše su uspomene bile odnesene, sve što je vrijedilo, što se moglo kroz prozor izbaciti, na rukama nositi. Ukrali su i dva stara para rošula koje je otac izvadio iz smeća, prepraviši ih za mene i brata. Kad bi ljudi čistili kuće i bacali viškove, njemu nije bilo nimalo neprilično zaviriti u kontejnere i ako bi vidio da je baš šteta da nešto propada nije se libio to i uzeti. Moje stare pume zjapile su na petama. Nije bilo brašna, nije bilo ni obuće. Sa obućom se nismo ni zamarali. Nije se imalo za to vremena. Trebalo je toliko toga istražiti, toliko toga vidjeti. Knjige čitati. U školi, druga djeca već jesu primijetila. Vratila se posramljena, svjesna svoje gole pete. On je to primijetio i prihvatio se posla. Debelim iglama i kanapom kojim je vješao svinjetinu za sušenje, sašio je i povezao poderanu petu, izvukao te stare rošule iz kontejnera, odvojio staru dotrajalu obuću s njih i nakalemio, nalijepio najdraže pumice na četiri kotača. A onda je napravio još jedne za brata. To ljeto nismo se s njih skidali. Eto ih ko nove, rekao je. Nije ni čudo što ih nismo našli kad smo se vratili iz izbjeglištva. Bile su kao nove. Te rošule koje je spasio iz kontejnera jer je znao da su izbačene iz kuće Mire Kekića, novim stanarima, izbjeglicama, nisu ništa značile, a ocu je bilo važno da se sačuva od propadanja, ono što je nekada veselilo djecu Mire Kekića. Nije mu bilo ugodno gledati kako se razvlači imovina nekadašnjih susjeda. I da je dovoljan izgovor da su Srbi, pa ih se može pljačkati, olajavati ili mrziti.
Dezerteri od ubijanja
U novom poretku uslijedile su regrutacije. Pred jednom, otac Samrin, izbjeglica iz Bosanske Krupe, prerezao sebi žile. Krenule su priče, kako to već ide, mala loptica se zakotrljala i odjednom je postala gromadom, više je ništa nije moglo zaustaviti. Tek, Samra je rekla: moj tata nije mogao podnijeti da nekoga ubija. Pogotovo svoj narod. On nije kukavica.
Otac Samrin izgledao je kao dječak probuđen usred visoke trave. Ili Tihine djeteline. Pokrpali su ga i poslali na ratište. Neki su pucali sebi u pete. A neki su u ratu uživali. Dok je nekima mir blagostanje, drugima je to rat. Neki su bili zarobljeni. Neki se skrivali kao Sanelin otac, Baja. Vojna policija na njegovim vratima povjerovala je Bajinci da ga nema. A onda je neko dijete, iz nekog razloga, imalo potrebu reći kako Baja spava. U kući. I Baju su odveli. Par dana kasnije, otvarao je paštetu u svom rovu. U blizini, pala je granata. I gotovo.
Na dan njegove dženaze, zvali smo Sanelu da se igra sa nama na ulici. Igrali smo se do iznemoglosti. Nije plakala, ni mi nismo plakali. Željeli smo, jer je ona tako željela, da se ništa od toga dogodilo nije. I šta nam je ostalo, nego skitnja naokolo.
Mogli smo recimo, kao i ostalih dana, prije toga, žene u parku gledati. Zvali smo to kad će poletiti. Sjedile bi žene u gradskom parku, razgovarale, više osluškivale. Svaka sa svakom, a opet svaka u svom svijetu. Zna se gdje je čiji muž, o kojoj jedinici, i pod čijom komandom. U parku čekaju, dok se taj raspored ne promijeni. Samo jedan zvuk mogao bi sve promijeniti. Kada ga čuju, iz daljine, dok se približava, uskomešaju se dimije, i duge suknje, one starije podvezuju marame, ispod brade, pripremaju se. Što se zvuk više približava, one su spremnije. Dimije su već pod rukom, marame zabrađene, i sa hitnom što ulazi u grad, one polete, i trče prečicama, bez daha, bez glasa, neke brže, neke sporije, a sve nekako sumanute. Trče a hitna odmiče. Ljetom i porastom temperature hitne su učestalije. Dovode ih sa linije. Ljeti trče brže, hitrije, i ljeti ih je najviše. Mi djeca dokona, ih pratimo. Kraj starog hotela, iza kina, popriječimo. Do bolnice. Vješale bi se na bolničku ogradu, tako zabrađene, zajampurene, sa dušom u grlu, čekajući da netko izađe. Čekale bi proceduru uobičajenu. I netko bi izašao sa papirom u rukama, netko glasa sigurnog, dovoljno glasnog, prodornog, i glas bi čitao ime i prezime ranjenog, ime i prezime poginulog. Sa svakim imenom ograda bi se trzala, jauknula. Polijevale bi nesretnice vodom, dizali na noge. Sutra, isti bi se dan nastavio.
Na prvomajskim i sličnim mitinzima i slavljima, na kojima se ponavljalo da nama nije do rata, nego rada i prosperiteta, pjevala se pjesma babo babo gdje si sada, što te nema izdaleka, svi imaju svoga oca, samo nemamo ja i seka… Pjevali smo je i mi, djeca dokona, sve dok Baju nije odvelo na liniju, i kada je već drugi dan stradao, prestali smo je pjevati, i prestali u park odlaziti.
Na dan njegove dženaze, dok su se ljudi skupljali ispred kuće, ulazili, izlazili iz tog malog prostora, kako bi dali mjesta drugima, a najviše Bajinčinoj tuzi, mi smo ostali vani. I Sanela sa nama. U jednom smo momentu, u nekom prešutnom dogovoru odlučili, taj će dan biti kao i svaki drugi, i sve smo radili kao u dane druge, plan bi nacrtali, posred ceste, plan gdje ćemo se sakrivati, u šumi, preko potoka, u urgi, u Tihinoj djetelini, a druga bi nas grupa trebala razotkriti, pronaći, uloviti. Taj smo dan nacrtali veliki plan, bilo nas je nemoguće pronaći, kako smo samo brzi bili. U predvečerje, svi se pronašli, na nedovršenom gradilištu Grupex-a, jedna zgrada nedovršena, i jedan kran, žuti, visoki. Muški bi se penjali. Tko smije najviše. Tko smije najdalje. Sanela se jedina popela do vrha, do kraja. Odozdo su joj vikali, prouči, prije nego se kreneš vraćati. Kran bi se znao na vjetru pomjerati, škripati. Neko se zaderao poput Hake, majke njezine: Sanela sine, bit ćeš bijena kući kad se vratiš. Prouči da se živa vratiš… Sunce je zalazilo, a Sanela nije znala ništa osim Allah Akbar, i glavu je vučji zabacila i zavijala allahu uekber, netko je odozdo počeo lalailala, i uto hodže s gradske džamije i hodža iz Zagrada počeše na molitvu pozivati, i Sanela je sad znala dalje, za njima je ponavljala, i počeše hodže moliti babo babo gdje si sada što te nema izdaleka, svi imaju svoga oca a nemamo ja i seka... a Sanela je za njima ponavljala aaaaaaaaaaa. Sunce je zašlo, Sanela se spustila. Nije plakala. Bar ne pred nama. Nismo ni mi, iako nam se plakalo.
Samra je imala običaj svima nam za rođendan poklanjati posebno umotane pakete – poklone. Dijelila nam spajalice koje je pronalazila u velikim količinama u garaži svog izbjegličkog doma, kući Mire Kekića. Bile su nam totalno neupotrebljive, ali svi smo još uvijek voljeli lijepo umotane pakete.
Tim smo spajalicama heftali svoja djetinjstva, u slučaju kakva iznenadna procjepa, pukotine na našim zapešćima, rukavima.
Moj otac, vojno nesposoban, uz to pas mješanac, i polutan, bio je na radnoj obavezi.
Jucina teorema
Ćaća se oduvijek upuštao u sve moguće majstorske popravke, inovacije i renovacije. Njegove ruke ničega se nisu bojale. Netko je zaključio da bi njegove ruke, dotad nevične bravarskom poslu, mogle biti korisne štabu civilne zaštite. Vojno nesposoban, uz to Hrvat kojeg nisu željeli miješati, u kako su ga definirali „međumuslimanski sukob“, odredili su mu umjesto vojne obaveze da popravlja stare ključeve. Pozvali ga na razgovor, tutnuli u ruke svežanj ključeva i uputili starom majstoru Aganu da ga nauči bravarskom zanatu. Posao je bio jednostavan, otključati zaključano, ili zaključano otključati, ovisno o potrebama. Provaljeno i uništeno popraviti, staro obiti i razvaliti, novo postaviti. Brzo je učio. Jednako tako brzo, stari Agan je umro.
Nakon povratka iz izbjeglištva, vlada stanovita pomutnja, kancelarije, radna postrojenja, fabrike, ili zaključane bez ključeva, ili otključane, provaljene, nezaštićene. Sve je trebalo dovesti u red. Nova vlast, novi ključevi. A sve od starih, izlizanih. Nova vlast se nije mogla otključati bez pomoći stare. I jedna i druga imale su tajne koje je trebalo držati pod ključem. Ćaća u svemu tome nije znao ništa, a opet je znao sve. Sve držao za sebe.
Glavni rezervar, izvor Kvrkulje, stanice elektre, postrojenja Sanitex-a, Grupex-a, Agrokomerca, sve ih je otključavao i zaključavao, po potrebi. U garaži bi za radnim stolom, satima ručno brusio ključeve da odgovaraju bravama. Ili bi brave podešavao po ključevima. Elzet brave. Jednostavno, narezao bi ključ po veličini, ili bi već izvješten našao bravu koja bi odgovarala arhivi njegovih ključeva. Došli bi po njega usred posla, otišao bi sa torbom alata, u svom plavom mantilu, vratili bi ga, on bi se vratio u garažu, brusiti, narezivati, nekad po cijele dane.
Stajao bi tamo, zagledan ispod naočala, svoga oca, u sitne detalje bravarskog majstorstva. Oči bi mu se učetverostručile. Didove naočale počeo je tad nositi, i prema potrebi nije prestao sve do smrti. Sve je on gledao očima oca prvoborca što bi zaklao svinju na Božić i hranio drugove. Nisu slavili, samo jeli, pili i povraćali od prežderavanja. Prvo guzica, pa onda Partija, tako je bilo, tako će i ostati, i ništa se neće promijeniti. Partija, nije to njima ništa, tek božanstvo kojem se klanjaju za malo koristi, a pravi bog, tima i takvima je njihova guzica. Jucina teorema. Ponavljao nam dok ne bi upamtili. Ispod tih je naočala svijet bolje vidio. I nama ga djeci pokazivao. Ovo današnje vrijeme je isto nečija Partija. A nijedna ne traje do vijeka.
Rad bi mu ponekad i platili. Samo bi po nekome iz čaršije, kome je to bilo usput, poručio da poguramo tačke. Dogurao bi pune tačke, a sam je bio tačka puna priča. Nekako posebno sretan zbog te isplate. Najveća radost bila je rovariti, kao da se radi o iznenađenju, šta smo dobili. Ponavljali se keks i konzerve. Svejedno, bili smo prijatno iznenađeni.
Kad je mati bila pop, i zašto je grijeh što inače nije
Iako popa nije bilo, smrt je bila neizbježna. Pop Marjan je otišao s konvojima Hrvata koji su željeli ići. Moglo se platiti da se pređe. Neki su platili, prešli. Neki nisu imali, pa su ostali. Domoljublje je imalo svoju cijenu. Moji niti su imali, niti željeli. Domoljublje im je bilo tanko, a najviše tvrdoglavo.
Mrtvi se ispraćali po tradiciji i obredu, kao da je pop tu. Tih dana Zorka je umrla, nekako naglo, kao da je samo čekala se vratimo iz izbjeglištva i dostojno je ispratimo. Bdjeli smo u njenoj kući. Na traktoru, uz komšije, otišla je otpočinuti na komad zemlje, ustupljen na korištenje nama katolicima dok se „stanje ne normalizira“. Fraza tako uobičajena i tako normalna da smo se prestali i pitati što zapravo znači normaliziranje. Fraze su ustupile mjesto jezicima.
Mati ju je blagoslovila iz svog crnog molitvenika. Poslije smo ga zvali mrtvačkim. Kad je umrla stara kuma Capanka mati je ponijela isti crni molitvenik, ispratila je istim riječima. Da ne ode bez blagoslova. Tih sam dana zaključila, kada im nema tko braniti, žene mogu postati i popovi. Mati je u toj ulozi bila puno bolja od popa Marjana pa sam još zaključila da će netko gadno grijehe okajavati što žene ne mogu i mimo rata i prijeke potrebe biti popovi.
Ljudi su zapravo mekani
Tih dana otac je izučio još jedan zanat. Došlo je vrijeme prekvalifikacija. Radit ćemo sve moguće poslove. Mogućnosti su neslućene. Postao je šegrt u mesnici. Sjekao, mljeo meso, cijepao kosti, sve što je trebalo, sve je znao. Kao da se nije rodio kao prazna ploča. Plaća je bila povremeni komad mesa.
Poslije sam od njega naučila kako samo treba pomno pogledati i napipati strukturu i samo će ti se otkriti gdje je najmekše i najpodatnije za mišić presjeći ili kost slomiti. Slično je i s ljudima. Svi su mekani i svi će ti pokazat slabe strane, samo treba dobro dobro gledat. I slušati, stvarno slušati. Kad tad će se mekoća ukazati. Oštre bodlje na nekome još samo svjedoče da su tamo bile rane.
Sve se u životu ponavlja
Cijela moja generacija ponavljala je te jeseni razred. Svi smo bili ponavljači. Repriza autonomije, koja je prestala postojati to ljeto, bila je krivi režim pa su odgoj i obrazovanje što smo ga dobili za vrijeme njena trajanja bili krivi. Ponavljali smo matematiku, fiziku, historiju, sve krive Drine. Materinji jezik koji se tako zvao, ili nekad jednostavno Naš jezik prozvali su bosanskim, i njega smo ponavljali jer su autonomaši, to je bilo opće poznato, bili skloni srbizmima i kroatizmima i trebalo je to sve ispočetka, bez grešaka. Iz lektire su izbačeni svi sumnjivi pisci, među njima našao se već prvooptuženi Branko Ćopić, jer je bio prikriveni četnik, Ivo Andrić jer je otvoreno u djelima prezirao Muslimane. Tako u pojašnjenjima službene lektire.
Zbog ponovljena razreda i novog izbjeglištva i Ćopićeva četništva, shvatila sam, sve se u životu ponavlja. Bili smo napredni ponavljači. U godini završili dva razreda. Izbjeglice ponavljale izbjeglištvo. Kamp Kupljensko, kasnije Gašinci, sada na teritoriju oslobođenom od Hrvatske vojske. I moj otac je bio ponavljač izbjeglica. Živio na balkonu. U Miholjskom, jedno ljeto miholjsko. Bila je to ljetna rezidencija. Za nas ostale, u njoj nije bilo mjesta, djelomično, jer je mati odlučila, kako je sasvim dovoljno jednom u životu biti izbjeglica. Sve nam je već poznato. Isto tako, znali smo, u detalje, sve one koje je priznao, kako su mu prolazili dani, dokumentirani u porukama koje smo razmjenjivali preko Crvenoga križa. Duge šetnje do punkta gdje se čitaju imena onih što pišu i primaju poruke. Svaki dan bio je na Zbornome mjestu, iako je znao da poštari Crvenoga križa nisu, niti mogu biti tako brzi. Ali mi pišemo svakodnevno, i nekad ga zatekne više poruka. Svaki sam dan i ja na zbornom mjestu od poruka, pa i onda kada nije dan od poruka.
Ponavljamo se i u pismima. Ne događa se puno toga, vrijeme je zatišja i prilagodbe. Pukog preživljavanja. Ocu je opao šećer od oskudne prehrane i dugih šetnji. Svaki dan jedu kljukuše i masnice. Mi smo uživali u blagodatima tuđih napuštenih bašči. Harali smo njima, a pravili se da se igramo. Nosila bih svoj kovčežić za lutku, za igru po livadama, a vratila se s punim koferom paprika, roga, babura. To su ljeto baš dobro rodile. Kao prijeka potreba. Jeli smo ih svakodnevno. Nisu nam dosadile, zapravo nikad slađe nisu bile.
S prozora svoje kuće u Šabića putu, u miru duhanskoga dima pratio nas pogledom did Abdurahman. Nismo pratili, niti znali granice i međe bašči na livadama podno njegove kuće. Neke od tih paprika su i njegove bile. Tek on se nije ni jednom oglasio. Did Abdurahman umro je u poznoj starosti. Kao i žena mu, stara Abddurahmanovca, po sjećanjima uvijek blijeda i mršava, gotovo prozirna, kao da se u životu nije čestito, do sita, najela. Dva stara isposnika. Ne znam pravo reći kako se zvala stara Abdurahmanovca. Čini se kao da je izgubila svoje podrijetlo i svoje ja. Čini se. Ali nije. Bilo je takvih imena, Džeminca, Suljinca, Bajinca, Haminca, Jucinca. Sve one odreda, osim zaborava njihova osobnog imena, imaju nešto zajedničko. Sve su one suvereno vladale kućom i imanjem i zapovijedale svime i nad svima. Prvo svojim muževima, onda djeci, komšijama. Vodile glavnu riječ, upravljale, mislile savjetovale. Recimo, ako bi im pošli u goste, najavljeno ili ne, i sjeli Džemo i Juca da se podruže, ona bi, Džeminca, razvukla nazalnim glasom: e moj Džemo, eto te, sjediš tu, a ko će kravama nakidati, moj Džemo, njemaš ti vremena da sjediš. Ćaća bi je samo iskosa pogledao, i stalno kod kuće ponavljao tu njenu žalopojku: samo jesmol sjeli… Džemo ovo, Džemo ono, tačno mi se više ne ide…
Nisu one izgubile svoje ja, one su gospodarile nad muškim ja, preuzele inače mušku ulogu, a društvo što se moralo nositi sa tim jakim ženskim ja, što se osililo jer je radilo, zarađivalo, imalo svoju paru i sviklo se brinuti o sebi, pa joj muška nije ni trebalo, to žensko zaodijeva muškim imenom, eto da se zna čije su one zapravo. Muževe. Ne zna im se ni imena. Uspostavljao se nekakav balans. A svi su znali čija je zadnja. Ni Džemina ni Abdurahmanova. I sve su svoje muževe nadživjele. I za to ih je čaršija na sebi svojstven način kaznila, samo bi joj u lice rekli: a što si se ti pomladila. A iza leđa: vide što se utegla otkad je udovica.
Brat ima sedam godina dok krade paprike dida Abdurahmana. Znao je kakve se smiju brati, a kakve ne. Nije ih nemilice kidao s nježnih peteljaka. Otac to ne zna. Znao je da se igramo po cijele dane, da minute ne možemo izdržati u kući i da nismo od nikakve pomoći materi. Kao što je on živio na balkonu, mi smo živjeli na cesti.
Stizale su do njega vijesti o malom kućnom biznisu, preprodaji sitnica i piva koje je mati nabavljala preko iste one granice, samo sada na hrvatskoj strani, prevozila na tačkama sa Mladom i Jolandom, pa opet u tačkama do pijace. Toliko je morao znati da bi znao da imamo. I da možemo sami. U to vrijeme naučila sam dozirati riječi, pravu mjeru poruke i pisma. Jedna stranica poruke imala je dvadeset linija. Može izdržati do dvjesto riječi. Ne više. Nijedan dan bez poteza. Otac je bio silno ponosan. Imao je razloga spustiti se sa svoga balkona u svijet izbjeglica, nije imao nikoga svoga rođenoga, osim komšija i prijatelja. Njima se hvalio i čitao pisma.
Otac je bio kapetan Grant. Durbinom nas je pratio sa svoga izdvojenog balkona. Mati mu je jednom išla u posjet, vidjeli se preko žice. Poslije nas tjerala da molimo krunicu. Svaki dan. Pokušavala preko nekih naših, u stranci utjecajnih, prebaciti mu bundu, lijekove. Neuspješno. A onda zaključila da nema veće đubradi od naših Hrvata. Mati je polako razvodnjavala guste, koncentrirane identite. Uglednici, stranka, to je samo zašećerena vodica. U svemu tome, proradila je molitva, kući se vratio. Dan kad je došao kući pješice, dočekali smo ga ispod jabuke. Trebalo je poći na policiju da ga se ispita, i kada se uvjere da nije kriv, amnestira. Kolega s posla koji ga je susreo na cesti brže bolje ga je vratio kući i rekao: primiri se i čekaj. Još će te poslati da kopaš kanale. Nego čuvaj to malo žene i djece.
To je bio dio standardne procedure, poslati povratnike na radnu obavezu. Amnestija se iskupljivala lopatom. Ostao nas je čuvati. I mi smo čuvali njega.