Krajolici apokalipse
Krenuli smo ranom zorom, nismo znali kud idemo, nismo zapravo željeli ići nigdje. I dospjeli smo u nigdje. Nigdje je imalo svoje ime, svoje mjesto na zemljopisnoj karti novo podijeljenog svijeta. I to nigdje je umrlo nakon duga krvarenja. Prije tog nigdje, autobusom se uz paljenje motora prosuo plač i jecanje. Put od pedesetak kilometara činio se dug, kao da je trajao satima. Ne sjećam se ničega osim plača. Što je bilo s druge strane krajolika, ništa. Tek odredišta.
Odredište se smjestilo u razjapljenim ustima apokalipse. Ništa nije cvjetalo, ništa raslo, ništa davalo ploda. Ta su usta čekala, ali ne da progutaju. Čekala su Stvoriteljevu riječ da sve nanovo zaživi. Gledale su nas prazne utrobe ogoljenih kuća, pustoš sa stotinu gladnih usta. Nebo bez ptica, travke bez mrava, dvorišta bez vrabaca. Niti jedne životinje, niti jedna čovjeka. Osim vojske. Nikoga osim nas, zgužvanih od puta, sluđenih od vrućine i nepoznatog, i vojske u uniformama. Iste one koja je sijala strah na tv ekranima, u nekom drugom svijetu, daleko od našega. Sad je bila tu. Vojska slova S umnožena. Šeta ispred autobusa. A kolona autobusa, tek duga gusjenica što ne može ni naprijed ni nazad. Protezali smo noge na metar od autobusa i tako je prošao taj dan, a onda smo zanoćili. Na cesti. Između Cerovca, Slunjskih brda i Turnja. Unpa zona, crta razdvajanja, SAO Krajina. Iza nas rat, ispred žica. Petnaest kilometara ničega.
Kako su se ljudi u žurbi pakovali, tako su se sad i raspakirali. Improvizirani kofer, zavežljaj od deka, na četiri kraja povezan u zgužvanu grudu, bio je sva pokretna i nepokretna imovina. Izbačeni na cestu, zavežljaji bi se razvezali na vrhu, iz njih bi izašla sva čudesa svijeta, nešto robe, nešto escajga, nešto hrane, sjedili bi, jeli, djeca se igrala. Život se nastavio, rasprosto po cesti, u svim mogućim bojama, kao da se ništa posebno nije dogodilo, kao da smo svi na nekom kolektivnom izletu, odmaramo od svakodnevice naših kuća. Galamimo, smijemo se, češljamo, umivamo, peremo zube, pljujemo po cesti. Spavamo na cesti.
Šapat neki samouvjereni sve nas je uvjerio kako nam neće pasti ni dlaka s glave. I mi smo sasvim mirno usnuli na još uvijek toplom asfaltu.
Bili smo poslušni, i u sve vjerovali. Prošle su tako dvije noći, možda i tri, iako je prošla Gospojina, vrućina nije jenjavala, noću je bilo baš ugodno, zaleći na još uvijek toplom asfaltu. Nije bilo zaglušujuće buke zrikavaca. Nikakvih zvukova. S prvim mrakom sve bi nas tišina uspavala. Svi ti ljudi, sva ta djeca, bila su besprijekorno tiha i poslušna. Kao da ih nadzire teta u vrtiću. Nitko se ne vrpolji u svom krevetiću, nitko i ne hrče. Samo uspavanka, koraci vojnika. S jutrom bi se javile jutarnje rose na našim gustim kosama i bezbrižnim čelima, nikome nije pala nijedna dlaka s glave. Puževi golaći, jedine životinje u tom kraju, najavile su prve kiše. Spavali su s nama u posteljama, u visini naših očiju, lijepili se za asfalt. Kao i svako buđenje, i ovo je poprimilo uobičajen tijek, vojničke čizme u patroli i puževi. Bdjeli su nad nama.
Rekli su nam da se od autobusa ne udaljavamo, zbog opasnosti od mina. Naše oči nisu lutale dalje od autobusa. Niz padine rastu mršavi kukuruzi, gledamo ih, ali ne vidimo. Naše su oči vidjele mine, jer su nam tako rekli. Strah nam je rekao da slušamo, i mi smo slušali.
Prva najava kiše promijenila je raspored minskih polja. Možemo se skloniti u kuće uz cestu. Nama nije preostalo drugo nego da slušamo. Sklonili smo se u kuće uz cestu. Tek mnogo godina kasnije, brat i ja razvit ćemo prirodnu averziju prema poslušnosti. Ona će postati znak nepromišljene slabosti.
Prazna prozorska okna zamijenili su najloni Unicefa, gole podove prekrile su siva izbjegličke deke, bockave i grube na dodir, sasvim dovoljno da te podsjete kako si izgubio komfor vlastite kuće, pa kad ga već nemaš, bolje i mekše ti ni ne treba, a pitanje je i zaslužuješ li to, na tuđoj zemlji i u tuđoj kući.
Miris praznine
Miris praznine još uvijek mogu osjetiti u nosnicama, ako se dovoljno dobro zadubim u sjećanja. Miris je to otpale žbuke, okrhnutih pločica, šute po golim podovima i prašine što odsvakud sipi. Miris podivljala drveća i šiblja što zaviruje u gola okna, u izvaljene očne duplje kuća, u gola krovišta. Nebo proviruje kroz njih. Sve je posunovraćeno i sve otvoreno prema nebu. U jednoj takvoj kući smo se kupali. U kupatilu bez kade, školjke, prekidača, sa ostacima šute i linija na zidu koje su ukazivale na postojanje svega toga, improvizirali smo kupaonicu. Jedna kanta i jedan ibrik bili su sasvim dovoljni da to mjesto nazovemo kupatilom. Polijevali se vodom, dizali prašnu paru. Jedne prilike pronašle smo obiteljske fotografije, po podu razbacane. Termitima nisu bile od važnosti, sve drugo su odnijeli, oglodali do tvrdoće zida, ostali su tek važni dijelovi nečijih života, vjenčanja, krštenja, proslave rođendana. Mati i ja brisale smo prašinu s njih, gledale ih i plakale: jadni ljudi, sve su izgubili, Bog zna gdje su, kako im je.
Mi smo bar svoje fotografije ponijeli sa sobom. Nad nama nitko tako neće morati plakati.
Imitacija života
Iz prve kuće iselili smo se zbog pretrpanosti, pa je naša prva kuća zapravo bila druga. Neožbukana, rat je dočekala nedovršena, i neoštećena. Nisu joj imali što ni uzeti. Sva od betona, još je čekala na svoje stanare, na obitelj, na uspomene. Dočekala nas je takva, posve prazna, neopustošena. Hladna. Vjetar se sabirao po sobama, skupljao po ćoškovima. Vani je nezaustavljivo pljuštala kiša. Hučila je, s vjetrom se grlila. Prazan prozor zurio je u mračnu, neprozirnu noć. I zastrašujući zvuk, na granici muzike, ujednačen, ravnomjeran, ritmičan. Vjetar, kiša i koraci. Čizme što gaze noć, vjetar i kišu. Sjedili smo, gledali u noć i čekali jutarnje svjetlo. Dok smo bili na ulici, u masi, sa svim tim ljudima, nismo se bojali. U stadu je nekako komotnije. Sad kad smo sami ostali, strah se nepozvan prišunjao. Svatko je za sebe, u svojoj glavi prebirao što je sve dotad čuo o vojsci što patrolira cestama. Straha jedni pred drugima nismo pokazivali. S nama je kao peta osoba jutro dočekao. S prvim zrakama se išetao. Otac je prvi ustao, počešljao se onako kako se uvijek češljao, tri poteza dlanom preko glave, cestu prešao, i novu nam kuću našao. Malu mljekaru. I tako smo se mi, puževi golaći, zavukli u praznu ljušturu. Novi improvizirani dom, puževa kućica. Pod pločom, mala salivena izba, s cijevima za odvod mlijeka, veličine tri sa tri, prozorčić od tridesetak centimetara. U dvorištu oko nje, sve je puno veće, dvije garaže, štala, kuća. I sve sami, goli, zidovi. Štala nije zaudarala na balegu, niti je mirisala na slamu. Život se povukao iz svega. Patrole vojske bile su jedini glas života. Strašne vojske što životare među razvalinama. Navečer bi se povukli, gledali tv u kućnoj bazi. Dostavljali su nam vodu, iz milošte dijelili konzerve. Vremenom njihova su lica postala domaća i dobroćudna. Pomalo otužna. Poput klauna. Gdje su bile njihove kuće, njihove obitelji, njihovi obiteljski albumi. Čuvali su tih par kilometara ničega, i da nas nije bilo, ni ptica ne bi proletjela nebom.
Dovukli bi cisternu i mi bi čekali u redu. Jedne prilike, zagledali se u majku. Sve je ostalo na komentarima, tek ona poslije toga više nije izlazila po vodu. Kretala se unutar kruga poznatih ljudi, oko dvorišta, nikad bez oca. To je bio posljednji put da je vidim mladu. Nježnu leptiricu. Sva se uvukla u sebe, jer opasno je unutar pustoši cvjetati. Plavci humanitarci pojaviše se nakon tri dana. Činilo se kao tri godine. Nastavili su sa opskrbom vode i prvim isporukama humanitarne pomoći.
Naše je dvorište šarena košnica, u njoj živi stotinu i dvadeset ljudi pčelica i nešto trutova, raspoređenih ravnomjereno po sobama, garažama, gospodarskim objektima. U štali su bili konji naših komšija koji su izbjegli na konjskoj zaprezi, mi blaženi u mljekari, u garaži je živjelo par obitelji, svi rodbinski povezani, i sam usred njih Živčani, kako smo ga svi zvali, bez ikoga svoga, bez jedne noge, i kako su svi pričali bez živaca. Često bi galamio i živčanio. To je njegova samoća vikala, a mi mislili, živci.
U kući, trokatnici, u svakoj sobi, po dvije, tri obitelji, a na tavanu u dimnjacima, mrtvi golubovi koje su pronalazili moj brat i njegovi prijatelji. Mi djevojčice, igrale se praznim ribljim konzervama, one su kadice u kojima smo prale tanke trakice robice, igra se zvala: idemo se igrati Krpica. Svaka od nas potapala je u hladnu vodu to malo krpica, imitirala naše matere u vječnom pranju veša. Nismo izmislile nijednu novu igru. Četiri mjeseca prale smo krpice u hladnoj vodi i nije nam dosadilo.
Koristio se vanjski klozet s drvenom školjkom starog vlasnika. Svi smo imali relativno dobru probavu. I svi smo imali uvid u sve. Poneko posebno gadljiv zaobišao bi ga i pošao u kukuruze, to smo zvali miniranjem kuruza.
Postojao je nekakav neobičan red i slaganje. Redovno čišćenje wc-a i redovno miniranje kukuruza. A izraz prnuti u šišu dobio je posve novo značenje.
Hrvatska vojska postavljala je nove slojeve žice, kao da se nas boje i više nego vojske SAO Krajine. Tu su vojno-redarstvenu akciju prozvali kodnim imenom Tuka (Turanj-Karlovac). U proširenom nazivu zvala se obrana Hrvatske od nasrtaja izbjeglica. A mi se polako kućili. Zvali su nas pobunjenicima, i nijedna nas zemlja nije željela primiti. Pa smo tu i ostali.
Naša troma gusjenica što se nije kretala ni naprijed ni nazad, pomirena je tu ostala. Život nam se nalikovao na igru kumica i sudića. Ono kad se pretvarate da pijete kavu, iako je nemate, prostrete jednu prnjicu i u mislima je podijelite na četiri jednaka dijela i svojim kumicama to na kavici pokazujete: To nam je ko fol primaća, to je spavaća, to je kuhinja. Dvorite ih iz plastičnih sudića, one srču svoju kavicu i vide te vaše sobice, identične vašim mislima. Pijete kavicu, imitirate život. I u toj imitaciji života, shvatite da sasvim dobro živite.
U svakom danu smo pronašli neku obavezu zbog koje bi vrijedilo ustati s paleta na kojima smo spavali.
Robinzoni
Termiti su sve, temeljito oglodali. Jedan takav, kvrgavih ruku i klecavih koljena, živio je u Cerovcu, naselju do Slunjskih brda. Kretao se opreznošću krtice koja je upravo izronila iz sigurnosti podzemlja. Kuća mu je bila krcata raznim blagima, sve što ti srce poželi, najavljivao je već njegov glas na vratima. U jednoj sobi držao je samo posuđe. Šerpe, lonci, tepsije, od ploda do plafona, u šarenim nizovima. Moji su kupili plavu tepsiju, i vratili se, sretni kao mladenci, kad se počnu kućiti.
Termit je opskrbio izbjeglice sa suđem, posteljinom i svime drugim što nam je moglo ustrebati. Čak ni humanitarna nije zadovoljavala naše osnovne potrebe. Nismo imali para, nego oca maštovita. Krenuo je u lov na blago. Njegova su leđa bila nekako podatna pa je na njima donosio sve što je pronalazio u svojim ekspedicijama po nepristupačnim terenima izbjegličkog logora. Doprtio bi nekakvog trošnog materijala i od njega pravio, improvizirao namještaj. Materijala je bilo, i nije bilo. Kako se uzme. Ili kako se vidi. S nekog zaboravljenog prozora visila bi pokidana posivjela zavjesa, i taj krnji okrajak, bio bi sasvim dobar za naše mljekare. Mati šila i uređivala. Bila mu je partner u prekrajanju okrajaka. Reklamni slogan te male kućne radinosti tekao je ovako, otprilike: Kad se oko svikne na odsudstvo svega, poslije i u ničemu vidi mogućnosti. Oko radi posao stvoriteljski.
Nagorjela vrata s nečije sušnice što su visjela na jednoj šarci, postala su ulaz u mljekaru. Mirisala su po dimljenom mesu i ne tako davnim vatrama. Prošao je s njima kroz sve punktove, nosio ih kao suncobran za leđima. Na mjestima gdje se dijeli humanitarna pomoć skupljao je palete preostale od podjele hrane. Postale su podnica za naš krevet. Novotarije što ih viđate po internetu, kreativni hom dizajn, to je već odavno s potpisom Juce Palajnera. S kasne jeseni prikupljao je krhotine cigle s ruševina. Oblijepio ih zemljom, ozidao furunu, malu peć u kojoj su pucketale grančice što smo dovlačili iz šume. Snop grana, svezan u svežanj, vukli smo, svaki po svojoj veličini. Prvi mrazevi izmjestili su mine iz šume. Više se ničega nismo bojali. Grane bi cestom proizvodile šištav zvuk, kao da tjeraju aveti pustoši. Gledale su nas načete zidine kuća, s te strane uz šumu nije bilo naših, nije bilo izbjeglica. Nije bilo nikoga. I ničega. Samo razvaline uspavanog naselja. I sveprisutni miris ničega. Drugi katovi kuća sručeni u prve, krov što lebdi u prazan prostor i otvorena utroba. Neko se silno prastaro more povuklo i ostavilo za sobom nasukane olupine brodova rasute po kržljavim brdima. Živjeli smo robinzonski, skupljali preostalo od brodoloma po utrobama brodova i preživjeli. Iz praznih utroba kuća izvlačili smo nemoguće, zaboravljene daskice, otpale iskrivljene eksere, zametnute šarafe, pokidane šarke. Nismo ni kopali, ni sijali ni sadili. Živjeli smo kao ptice nebeske, skupljali tuđe ostatke i tuđe viškove. Živjeli lišeni svakog suviška. Život sakupljača grančica bio je takav, da bi se i stabla, kad bi ih vidjela, pogrbljena nad svojim malim snopićima, od tuge i samilosti skršila i lomila među debljim granama. Oni bi ih onda konopcima lovili i sebi privlačili. Stabla su pucala, i nisu se žalila. Svako je krckanje topli zagrljaj. Na povratku u mljekaru izrađivali bi male snopiće, jednake dužine, orezivali u male metlice koje bi jednostavno ulazile na vrata šporeta, bez buke i osipanja. Jer sirotinja ima vremena za vezanje urednih snopića u pauzama između preživljavanja. I te su male metlice bile milostive, lagano bi i postojano dogorijevale. Posljednji oproštaj bila je sama toplina. Nije bilo dima.
Gospa od graha
Naša mljekara poprimala je konture prave kućice, u njoj na istom krevetu, specijalno dizajniranom od paleta nad jednom zajedničkom spužvom spavaju četiri medvjedića. Mati medvjedica sašila je ručno nove zavjesice za prozore, svježe očišćene daske zaostale od tuđih kuća, učvršćene su i postavljene na zidove, i one ukrašene zavjesicama i crvenim plastičnim tanjurima i bakrenim loncima iz humanitarne. Grije nas furuna, u plave sanduke iz humanitarne naša je odjeća iz Kladuše, sva pomno posložena, jer materin osjećaj za red i ovdje nas proganja. To je dobro, znači, situacija je normalna. Problem vlage ćaća je odlučio minimalizirati postavljanjem ganjka, male zatvorene drvene verande ispred ulaznih vrata. Čuvala nam je toplinu. Tu smo se i kupali. Plava banjica. Kanisteri vode. Nedostajala je još samo sveta slika koja bi nas gledala sa zidova dok zajedno jedemo hranu na izbjegličkom meniju. To su redovno tri obroka, ne držimo se stroga rasporeda, ne volimo biti robovi vremena, ali znamo ugrubo kad da se za stolom pojavimo. Hranimo se mlijekom u prahu, krompirom u prahu, supom u prahu, konzervama ribe, toliko su smrdljive da ih samo otac uspije savladati. Ikar konzerve podloga su za sarmu s ikar konzervom, za šnicle od ikar konzerve, namaz od ikar konzerve. Ikar je naša mana sa neba. I što god drugi rekli o njemu, mi smo ga naprosto obožavali. Kad se proširio trač da su od mesa pasa, pa neki više nisu željeli pasjaka, mi bi ih od smeća spašavali. Samo ništa nije moglo odmijeniti jednu, jedinu i neponovljivu, kljukušu, koja nam je kraljica svih jela, tijesto s malo krompira, preliveno s maslom iz smeđih vojničkih limenih kutija. Kljukuša je sirotinjsko jelo poslije kojeg se osjećaš veličanstveno. U jednoj takvoj limenoj vojničkoj kutiji čuvamo bijeli grah i u njoj sakrivenu Gospu s Turnja, što smo je pronašli u izbačenom koferu popa Marjana. Na cesti, u grmlju našli smo je za naših lutanja. Marjana su prilikom evakuacije, iz našeg grbavog kraljevstva u kojem je bio u svojstvu izbjeglice iz Cetingrada, koju je debelo platio do slobodna, dakle hrvatska teritorija, ipak presreli i njega zarobili. Nakon par dana pustili. Pobacali njegove stvari, kao uteg što im ne treba. Nije im ni on trebao. Samo je puno koštao. I to su lijepo naplatili. Autonomija na izdisaju još se uspjela za popa Marjana pobrinuti. A nama je ostala Gospa u grahu. Čuvali je u grahu da je ne pronađe vojska Srpske Krajine.
Tako se u naš prostor sveto koje je bilo odsutno, samo uselilo.
Slušamo mali tranzistor kućni. Na šest baterija. Rijetko ga palimo, samo kad je nešto jako važno. Te zime papa je u Hrvatskoj. Mati je plakala, samo da se kući vratimo.
Došli smo iz rata, u ratom opustošeno, a svojim ćemo se kućama vratiti tek kad ih ratom opet opustoše. Nisu tako zvučale njezine molitve, ali mi smo se eto tako vratili.