Nove granice
U šumi, u djelu grada koji smo zvali ispod Balčine, tekla je zamišljena linija podjele između Kladuše i Srpske Krajine. Između, na svačijoj i ničijoj zemlji, trgovalo se.
Došli bi trgovci iz Krajine, sa zemlje prodavali. Sedam je debelih krava sjedilo pod krošnjama. Čokolade, napolitanke, keksi, cigare, šibice, svijeće i kod svakoga žileti. Tih godina svi su žilete imali u ponudi. Paštete, naresci, upaljači, baterije A4. Svakakvog svijeta je bilo. Onih što prodaju, onih što kupuju, i onih što su izašli u šetnju. Šarenilo ljudi i robe, sunce što se provlači i obasjava im male radnjice uredno posložene, sve lijepo sortirane po artiklima. Kupovina na više bila je znatno jeftinija i tako se stvorila prilika novonastalim trgovcima da prekupljuju, preprodaju i svakoga dana bilo je sve više onih što im je kupovina i preprodaja posebno omilila. Preko granice se najčešće kupovala so, a jedne prilike kupili smo i krme. Dovukli ga na sanjkama iako na cesti već neko vrijeme nije bilo snijega. Samo poneka otužna krpica slijevala se niz blatnjave padine. Lim je škripao, povlačio pijesak na cesti, sanjke su skvičale i derale se, kao da je krme oživjelo i vapi da ga pustimo. Nije bilo ništa neobično provući tako krme na sanjkama usred bijela dana. Tada.
Na mnogo načina te godine pokazale su se presudnima u shvaćanju svijeta i njegove kompleksnosti. Najkompleksnija, a u isto vrijeme najjednostavnija od svih, pokazala se para. Ne mogu reći: novac se pokazao. Nikako, jer novac je pojam sterilan, očišćen od svih njegovih sposobnosti i mnogih lica. Kao da ste đavlu oduzeli auru zla. Baš na toj granici ukazaše se njena četiri temeljna principa: prvo, para stvara nove, neočekivane saveznike, drugo, približava i najljuće neprijatelje, treće, ne poznaje granice, vjere ni nacije, i četvrto, para je rijeka tekućica, moćna, ruši barijere, ustave, meandrira i stvara nove krajolike. Najgora je ustajala para, ona što glumi stajaću vodu, jer se to protivi njenoj izvornoj prirodi. Nerijetko se zbog pare čovjek sam sa sobom posvađa. Ima ona svoju vlastitu volju, najsretnija kada se sama oko sebe vrti, taloži. Njena volja i osobnost nerijetko dokida čovjekovu, pa je para persona, a čovjek to i ne mora biti. On to prestaje biti onog trena kada u parama oskudijeva. Spoznali su svi u čaršiju tu moć pare i vrtili je. Vrtila se tako para i roba na Balčini i uskoro je proburgijala da ljudi, koji se godinama nisu vidjeli usljed rascjepkanosti očišćenih teritorija, se ponovno sretnu i vide. Para je podigla brane i ustave i uskoro su autobusi Agrokomerca bili puni ljudi koji su neprestano prolazili zamišljene i stvarne granice država i Krajina država. Ispraćala sam ih pogledom, svakome mahala i opet dozivala svoje staro čudovište, maštu, zamišljajući kako će u jednom od tih autobusa što dolaze iz Rijeke biti svi moji po Bosni rasuti. Ali ta svemoćna para nije još dotjecala do njihovih krajeva. Zamišljala sam hrpetine pare i pare kako dokida ratna dejstva. Tako su to zvali, ratna dejstva. Ali para je i gorivo rata, sanjala sam jedne noći kako stožac od 20 švicarskih šilinga potpaljuje ogromnu raketu rata i ona leti, leti neslućeno visoko.
To vrijeme pare koje će nakratko ipak otvoriti dotad neprobojne granice a nas čuvati u kratkotrajnu miru i izobilju, pamtim po mirisu Palmolive sapuna i šampona. Gledala sam svih sedam debelih krava na policama robne kuće. Ponovno smo mogli kupiti čupavce i sladoled iz automata. Ljudi su opet komunicirali iz pošte, sada preko satelitskih telefona, spajali su rodbinu i na udaljenim kontinentima. Mati je opet radila treću, noćnu smjenu, a otac poučen iskustvom oskudice nabavljao enormne količine brašna. Sateliti nisu dopirali do Varcara, on je bio mimo svih kontinenata, udaljena nedostižna zvijezda. Jednom smo se čule preko radio amatera, nismo izmijenile ni jednu jedinu riječ baka i ja. Samo smo plakale. Sve riječi potrošile smo u porukama Crvenoga križa. Sve smo već rekle, samo se nismo stigle zajedno isplakati. Ne znam koliko je trajao taj razgovor suzama, iako, skupo je koštao.
Nova država
Sedam debelih krava na policama robne dozvalo je i sedam mršavih. Bilo nam je prirodno da imamo, pa smo se navikavali da nemamo, pa smo se onda opet privikli da imamo, pa je opet došlo vrijeme da nemamo.
Tako se smjenjivalo vrijeme i prostor u kojem smo živjeli. Dobivao je nova imena, nove sadržaje. Novu vlast. Kao da prije toga nije ni postojala neka vlast u Kladuši. Tako se i govorilo, nije nikoga bilo briga za nas, prepušteni smo sami sebe, i mi smo vidjeli da sami možemo, i mi se evo osamostalili. I para se zavrtila. Oko potpisnika mira. Istina je i da su protivnici potpisnika imali svoju računicu, ona se vrtila oko nedužnosti i žrtve naroda, i zajedničkih neprijatelja. Proglašena je Autonomna pokrajina Zapadna Bosna. Dobila je svoju zastavu. Plavila se kao nebo nad našom jabukom. U jednom zamrznutom trenutku vrijeme se činilo kao vedar dan, bez ijednog oblačka, tišina neka lebdjela je nad nama, spokoj ovijao, svečano zatišje pred oluju. A onda timorina, teška vrućina spuštala se nad sve, vjetar je donosio sve teže i sve olovnije oblake, da bi se sručila kiša i sve pretvorila u gnjecavo blato. Rat nam se tako primicao. Polako, a nama se činilo odjednom.
Svijet se u Kladuši, i selima oko nje, na dvoje raspolutio, svatko je svoju stranu zauzeo. Silan kao košpica u otvorenoj lubenici. Jer i jedna i druga strana krvare, i jedna i druga su jedino u pravu kada nešto tvrde. Svaka strana ima svog vođu i zaštitnika. To su Babo i Alija. Za Babine, Babo je Agrokomerc, Babo je mir i stabilnost, on otvara granice, otkad je on na vlasti narod ne oskudijeva. I ljudi ne moraju ići ginuti oko Bihaća. Sada ginu oko Kladuše. Alijini su im fundamentalisti, zatucani, svoj bi vlastiti narod žrtvovali. Za Alijine opet Babini su izdajnici naroda i stali su na stranu neprijatelja. To što su se slizali sa Srbima najgora je moguća izdaja. Kao da su zaboravili tko su oni i za što su sve sposobni.
I nas su tako u Kladuši prozvali četnicima. Kad bi željeli biti efektniji u govoru i nastupima zvali su nas srbočetnicima. Više nas nije određivala ni vjera ni nacija, nego geografija. Tako smo i mi u tom toru završili.
Zavjerom do zaborava
Omiljena razbibriga tih dana nakon što je proglašena Autonomna pokrajina Zapadna Bosna bio je remi. Svake večeri organiziramo partije po kućama, našoj, stričevoj, kod Refije, kod Mlade. Rafija je izbjeglica, ima sina Elvedina i muža u zarobljeništvu Armije BiH. Pobjegla je s teritorija koje su snage te iste Armije zauzele od pripadnika vojske APZB, ili narodski rečene Babine.
Mlada je također izbjeglica, iz susjednog sela, Rafijina je rodica, ima dvoje odrasle djece Nedžada i Nedžadu. Njen muž živi i radi u Slovenij. Refija živi u prizemlju naše kuće, a Mlada kod Zorke. Svi se slažemo.
Remi je bio centralni događaj dana, toliko važan da bi se strina Jolanda pojavila našminkana. Pušila je, pričala, gestikulirala rukama i sve s cigarom iz kuta usana, cigara je bila sve kraća, pepeo sve duži, stric Mićo je galamio da otrese taj pepeo, Refija bi joj brisala ruž s polovine obraza. Stvarni život događao se u pauzama između kartanja. Dok smo slagali terce i kombinirali, svi bi sve zaboravili. Refiji nimalo nije falio muž u zarobljeništvu, Jolandi nije falio sin također zarobljen, mati bi zaboravila na mater i ćaću i braću, a ćaća bi bio sretan jer smo svi na okupu pod njegovom neonkom. Što dobro svijetli, stalno bi ponavljao. Njega više ništa ne čudi, ni što „časna“ armija krade, pljačka ubija, ni što Narodna obrana isto to, on samo ponavlja kad su krali sami od sebe iz Agrokomerca, što sad ne bi po tuđim kućama. Te su nam noći bile svojevrsna terapija.
Živopisan lik bio je stric Slavo, naginjao je igrama na sreću, šibicarenju i svemu što bi moglo donijeti brzu i laku zaradu. Grad i država, sve puno šibicara, nesretno je ćaća ponavljao. Vrijeme koje je dolazilo ubrzo se pokazalo stricu vrlo naklonjeno. Najednom nije imao posla, imao je viška vremena i prostora, nešto deviza i tako, malo pomalo, počeo ih mijenjati. A onda je došlo vrijeme od preprodaje, zvalo se švercom, tu je vidio svoju priliku i zgrabio je. Objeručke. Ocu zabrinutom zbog posla, sve češćih restrikcija struje i vode, nestašice brašna, tumačio je pod jabukom, kako se i koliko može zaraditi na jednoj pašteti, ili šteki cigara. Ćaća se razbjesnio i povukao riječima kako ne planira živjeti od tuđe nesreće i da nikad u životu nije bio švercer pa to ni sad ne planira. Nek to upamti. Slavo je na to sve zaključio kako to nije nesreća kad se ima za paštete, nego su to guzni hapovi. Slavo je na pijaci redovito vikao: Ovdje ćigeta, žileta, karti žandarica. Tko god bi mimo njega prošao, Slavo bi vikao: Ćigeta, žileta, karti žandarica. Jeftino, povoljno, navali narode, evo ćigeta, žileta, karti žandarica. Te karte žandarice išle su kao halva. Kao da je cijela čaršija samo kartala. Sve do zaborava.
Boja i miris naših kartaških večeri mijenjala se, ovisno o svjetlilima Juce Palajnera. On je i tih dana majstorirao, po običaju, samo više nego inače. Nije odlazio na posao, nego se spuštao u garažu u plavoj radnoj kuti iz Sanitexa. Prihvaćao se svega i svačega te posebno usavršavao različite oblike rasvjete. Ispod njegovih ruka odvijala se mala evolucija. Sa svijeća prešli smo na stari fenjer, sa fenjera na male akomulatorske sijalice, a nakon njih zabljesnulo nas je jarko svjetlo neonke. Palila se svečano, u tim posebnim prilikama kartanja remija. Na početku, te su naše večeri bile zagasite, a tople, s puno sjenki. Mirisale su na fitilj svijeće što se gasi. Lagano su prešle na miris kerozina i boju sepije, boju zamagljena fenjera. Izgledali smo kao grupa zavjerenika pod svjetlom fenjera. Kovali smo plan protiv rata. Kartati dok ne prestane.
O istinama i lažima
Ljudi za kartaškim stolom, svi su živopisni karakteri, ali Slavo i Jolanda nemaju premca. Zajednička im je manija laganja, do te mjere razvijena, istančana, da više ni sami ne znaju gdje je kraj lažima i što je zapravo istina. To će zapravo postati znak vremena, puno će ljudi toliko lagati i biti posve uvjereni kako je to istina. Preko noći njihova će istina postati i naša istina.
Slavo je uvijek bio tamo gdje su i drugi bili, uvijek doživio što su i drugi doživjeli, ali bar deset puta intenzivnije, napravio što su i drugi, ali bar deset puta kvalitetnije. Otac je istinu o mlađem bratu sažeo u riječima: jest on električar, ali sam ne zna zamijeniti sijalice.
Recimo, da je netko u najluđoj maštariji spomenuo kako se vratio sa Aljaske, Slavo bi ga poklopio: kade ikade sam ja tamo bio, ta brete dragi. Moj sinko, cijelu Aljasku obišo. S Eskimima šibicario. Para i para ostavio. I zaradio.
Jolanda koja je patila ako nije štogod u jednoj večeri slagala ili bar preuveličala, s njim se sjajno nadopunjavala. Bili su brat i sestra u pretjerivanju. Jolanda bi započela: naših sve više gine, sve je više udovica. Jedna je baš ostala bež muža, vodio se kao nestao u akciji, a ona je znala, celo vreme je znala, da mu nema spasa, i da se nema čemu nadati. Mrtav i gotovo. Da joj je samo znati gde je. I otišla je kod neke žene i ta joj je čarala i rekla da je pored neke vode. I stvarno, nađoše ga pored neke vode. Jolanda je bila podrijetlom Vojvođanska Hrvatica, tako se deklarirala, što je otad postalo jako važno, znati se deklarirati, znati tko si, što si i na čijoj si strani. I dosljedno je svoju materinju ekavicu trošila, naročito dok je lagala.
Slavo bi se samo nadovezao na njenu priču: jes jes, čuo sam za to snaho. A znaš li ti da je nakvoj ženi isto tako muž nesto, a ona navikla pit kahvu s njim, svaki dan. I sade kako njega nema, njoj ko sve nješto neobično. I šta će ona, skuha kahvu za dvoje pa razlije u findžane, pa kako ona popije iz svog findžana, vidi ona i onaj njegov prazan. I dolije mu jopeta one kahve. I tako ona, svaki dan pije š njim kahvu. Svaki dan, njegov findžan ostane prazan, a ona ga svaki put lipo do vrha nalije. Pun ravan. Jes, bogami. Evo oćoravio sad nama ako lažem. Mi bi se svi ježili, jedino mu mater nikako ne bi mogla nešto pregristi. I odmah bi ga napala: Otkad ti to govoriš za kavu kahva, otkad sam ja u Kladuši niko je nikad zanikad tako zvao nije. I eto ti baš sad počeo. A ćaća bi samo ispotiha bockao: nemoj tako, to on otkad mu je bivša žena muslimanka. Mi bi se svi smijali, a mati bi odbrusila: Ajd Juca molim te, ni Lida ne pije kahve. Nije nikada. Ćaća se ne bi dao: možda pije možda ne pije, al jedno je sigurno, sa Slavom je više ne pije. A Slavo bi samo slavodobitno najavio: a doće meni moja Lida. Znali smo kad Lida dolazi, nepogrešivo, ćića bi, kako smo ga mi djeca zvali, uvijek slušao Harisa Džinovića kad bi Lida došla, a kad bi otišla, opet bi navio Džinovića. Slavo i Lida se par puta tako razvodili. Uzeli u najam neki stan i malo malo, vraća se Slavo kući, pokupi sve svoje stvari, a to su vešni lonac i sjekira i dođe kući. Prođe malo, opet on uzme svoj vešni lonac i sjekiru i vrati se Lidi. Ovaj posljednji razvod već je duže trajao. I nije se nazirala nikakva pomirba, mirovali su vešni lonac i sjekira pod naslagom prašine i paukova.
Omiljene priče Slavine bile su duhovi, čarke, gatanja. Recimo, neko se ponašao krajnje neuobičajeno ili bi obolio, i Slavo bi nam rastumačio što se to zapravo dogodilo. Taj i taj bi pošao hodži po zapis, ne bi pomoglo, onda bi čuo za neku ženu, pošao do nje, a ona bi mu u detalje opisala njegov kućni prag, i šta se krije ispod njega, i koja je osoba to učinila, i zašto. I još, šta bi trebalo poduzeti da se tih čarki razriješi. I naposljetku, koliko platiti. Ili bi nakav čovjek hodao noću kasno po nakvim njivama i nagazio na nješto i jope hodži po zapis. Bilo je svega u Slavinim pričama. Znali smo kad laže, pričao je kao kakav stari dedo sa sela. Možda su i on i Jolanda malo preuveličavali, možda su jednostavno vjerovali u to što govore, a možda je u tome djelomično i bilo istine. Ipak, u Kladuši je uvijek bilo čudnih pojava, kao golotinja Slave Tristaloncija. Ili svakodnevno grljenje hidranta ispod Vatrogasnog doma od strane Slave Flaka. Naslijedio od oca Brace Flaka genetsku manu da svaki dan u podne nadgleda čaršiju s nogom prebačenom preko hidranta. Da se radi samo o bolesti potvrdit će i Slavin sin stariji koji će se cijelog života istim poslom baviti. Čarka, nema šta, samo što oni u to ne vjeruju, ili im fino tako da ih cijeli svijet ismijava, pa ih nije briga. Da je na njihovom mjestu Slavo bi otišao kod hodže po zapisa, našao bi sebi lijeka.
Najdin brat se vratio sa linije, više nikad isti, rekli su da je na nešto nagazio. Sam rat nije bio dovoljan, nego je povrh svega, još na nešto nagazio. Poslije će mu dijagnosticirati shizofreniju. Ožiljak od gelera rasprsnute granate je zacijelio. Svejedno, on je i dalje osjetio kako taj geler izvađen iz potiljka i dalje živi, kao nemili podstanar, protiv njega viče i galami. Vratio se kući s ljetom, a mi djeca izmilili kao mravi na ulice pa nam je promaknulo kako je pobjednička vojska Narodne obrane Zapadne Bosne počela gubiti teritorije. Bilo je previše knjiga, previše igre, tko bi to sve to upratio. Jedno jutro s prozora gledala sam mladiće u uniformama kako trče niz polja kukuruza. Kada se proširio šapat da pada autonomija slika je postala kristalno jasna. Mati je radila, a otac i ja osluškivali ispod jabuke šta će svijet, kud ćemo, šta ćemo, kad ovi na nas navale. Stric u policiji savjetovao bježanje. Bio je stariji brat, iako on priča priču, i goveda riču, a ćaća zna kakvi su ishodi u takva pričanja, svejedno, ima silno povjerenje u njega. U štabu su imali plan, on će se pobrinuti da svi budemo sigurni, spremite se, sutra zorom krećemo s autobusne. Kakvog je mirisa bio naš strah tada. Ne znam. Na okrečenu i mirisnu kuću u augustu koju treba ostaviti. Možda je bilo natruha nekih informacija otprije. Manjince se pomete najlakše, to se spominjalo pod jabukom. I sukob u Srednjoj Bosni među Hrvatima i Muslimanima. I to da Alijini nisu tolerantni kao Babini. Spomenuše i mudžahedine. Razgovor se onda skrenuo na: ponesite samo ono najnužnije. Pakovali smo ono nama najnužnije. Poslije ćemo biti krivi materi jer smo ponijeli previše toga, kao albume sa slikama, što su zauzeli pola kofera, a nismo njene uspomene, ama baš ništa iz njene kolekcije. Dok je ona stigla iz druge smjene, koferi su bili krcati, nije puno toga mogla nadodati. Dugo će žaliti zbog naše traljavosti a još više zbog uspomena. Očeva je kolekcija djelom ispijena i ispušena, a i njena će ispariti uz sjajne mađioničarske trikove časne Armije.