za Emira Buzaljka
Pomalo sam već umoran, od pokušaja
da ukažem ljudima, na ljepotu
tvojih kuća
Na ono, tačnije, što od njih ostade
Da pokažem tvoje prozore, na spratu
Do kojih se, s bašte, možeš uskočiti
Prozore na ćošku, doksate, po kojima
poput deke, brižno naliježe krov
I onaj čempres, kojeg sačuvao si i
pustio, da kroz prepuštenu
strehu, prođe
Uništene su, dragi daidža, tvoje
kuće, po svemu ljudske, plemenite
Nespokojni, sada, u njima prebivaju
Pregažen je, naš ušuškani svijet
Koji, gradio si, s ljubavlju
I zanosom