Ljubo Jandrić: “Jasenovac”, Svjetlost, Sarajevo, 1980.
(Prikaz objavljen u Oku, Zagreb, 18.2.-4.3 1082, str. 14)
Ako je dno pakla (ili vrh) sam Lucifer, onda je Ljubo Jandrić svoj roman smjestio u Luciferovu dušu. Iz te se duše izlazi samo da bi se osmotrio spolja njen tamni bljesak i užas. I samo Danteova vizija pakla, u kome je i papa, ovdje može biti reper poređenja – pri tom smetnuti s uma da je Dante i dalje vjernik (salve erore). Dati užas užasom, znači učiniti ga spolja koliko toliko snošljivim kroz otklanjanje istoimenih naboja. Tako slika, kojoj je težio pisac, prema vlastitom priznanju u predgovoru, tog jasenovačkog pakla sama više nije pakao nego njegov odbljesak na hladnom januarskom suncu. Svi ovi uvedeni pojmovi: pakao, slika, odbljesak, nisu veliki prijatelji umjetničkog djela, da je Jandrić ostao sa njima njegov se roman ne bi uzdigao iznad prosječne literature nastale na marginama sjećanja i dokumenata. Dajući sa jedne strane strašni original, a to je bio lager Jasenovac, a s druge svoje djelo, roman „Jasenovac“, Ljubo Jandrić se u popratnoj, na svu sreću ne uvodnoj, eksplikaciji prosto pravda zbog mogućeg, “nedomašivanja ubjedljivosti originala“, čime govori o svojoj ljudskoj potrebi da se ovaj istorijski roman posmatra kao mimesis, što roman, pa i istorijski, ne može biti, jer u tom slučaju prestaje da djeluje kao umjetničko djelo. Sve ovo postaje nam jasnije ako osmatramo jedan sličan roman, sličan zapravo poduhvat, kao što je „Doktor Faustus“, Tomasa Mana, koji prati dragocjeni roman „Nastanak doktora Faustusa“. Tu je sve, i intencija, i literatura, ali se niti jedno ne miješa u sam roman, već čini zasebno djelo. A opet niko ne može odreći vezu koja postoji između nacionalsocijalizma (fašizma) u Njemačkoj, sa svim užasom koji je on donio svijetu, i Manovog djela. Samo ta veza je posljedična, ostvarenje na nivou jezičkog djela, svojim odnosom između materije koja daje i jezičke strukture. Asocira na događaje, onoliko koliko sami događaji asociraju na djelo. Adrijan Leverkin i užas koji je zaposjeo njegovu dušu, u koju se smjestio Lucifer kao njen isključivi posjednik, daju viziju toliko sličnu njemačkoj stvarnosti onog vremena zato što su toliko samosvojni i samostalni. Poređenje “Jasenovca” s “Doktorom Faustosom” može se sastaviti na ovaj način, razmatranja odnosa literature i likova, strukture poglavlja, distance, ali različitost ovih djela tu mogućnost potire – čini je potpuno nekorektnom, možda čak i neumjesnom. Ne stoga što se Jandrić nije ugledao na Mana, jer se Manovo djelo ne može tek tako otjerati iz sjećanja, kad tu sjedne, i ne stoga što se im strukture ipak različite, čak i kad se pogleda upotreba jezika, koji je preuzet jezik (kao žargon autentičnosti, da upotrebimo Adornov termin), već iz jednostavnog razloga što su ova dva djela međusobno bitno različita – u jednom se užas sjakti kroz nivo evropske tradicije u umjetnosti (čije je oličenje Leverkin), u drugom užas je ovaploćen duševnom balkanskom tminom zapovjednika logora Jasenovac, a to je različnost slična odnosu egzistencijalnog užasa i njegove slike u duhu uzvišenog intelektualca.
Pripovjedač u „Jasenovcu“ je zapovjednik logora, Jakov, ustaša blizak onoj najužoj grupi koja je ostvarila sve potrebne pripreme za uspostavljanje nove vlasti. Nova vlast sve mijenja, a simbol tih promjena je promjena jezika, uvođenje tzv. korienskog pravopisa kojim se kao zvanično i jedinovažno pismo ustoličuje političko pismo koje se mora učiti kao što se uči crkvena dogmatika. To „naučeno pismo“ i sam proces učenja predstavlja u stvari usvajanje govornih (političkih) fraza. Problem takvog pisma jeste njegovo smještanje u samu podsvijest, tamo gdje je materinji jezik i gdje se ostvaruje mišljenje kao pisanje. Ali za to su potrebne mnoge godine i dublji razlozi nego što ih je imala tzv. NDH. Svijest bilo kog pojedinca te nove države, pa i samog tvorca tih opskurnih fašističkih pravila koja su čudovišna i samim vrhovnim tvorcima fašističke ideologije, i kao takva jedinstvena u svjetskoj istoriji užasa, ta je svijest ipak izvan tih pravila, te se misao uvijek mora uglavljivati u pravila, a ukoliko pojedinac ne želi da u tom uglavljivanju omane, on mora svoje misli potisnuti, one se smiju ubuduće kretati samo strogo zvaničnim putevima, i tu više nema slobode i to više nisu misli tog koji govori nego naredbe i uredbe onoga koji vlada. Čudovišna vlada rađa čudovišno pismo, a čudovišno se pismo ukazuje kao nakazna misao podanika. Na taj način on ostvaruje svoj ideal (i ideal vlasti) o dobrom podaniku a država je apsolutna tamnica u kojoj se slobodno mišljenje smatra izdajom. (Ovo je Rolan Bart imao na umu kada je napisao da jezik dolazi prije književnosti i da jezik nikada nije nedužan: “…riječi imaju posebno pamćenje, koje se potajno prostire.do centra novih značenja.“)
Filozofija ustaštva bila je i ostala filozofija svireposti, nadmoćnosti bez razloga, ponosa i „neurotične dezintegracije“ (: Manford), što je direktno preuzeto iz fašističke ideologije. Ta se nakaznost zrcali u njenom jeziku, uživajući u svojoj ružnoći.
Jakov ima već iskustva u uređenju logora smrti, ovaj jasenovački mu je treći po redu, njegovo “remek-djelo”, kojim se on namjerava proslaviti u svjetskim fašističkim razmjerama. Njegov dolazak, sa svitom i psima, navješćuje proroka mraka i nasilja, proroka nove vjere koja u bljesku jedne večeri u krčmi svim građanima Jasenovca predočava očiglednosti šta ih čeka idućih godina, koje su sve to „vrline nove vlasti“ čija je deviza „Red rad stega“. To drugo poglavlje pisano u trećem licu, što je uz treće poglavlje, izuzetak, pošto su svih preostalih petnaest u prvom licu, to drugo poglavlje, u krčmi Marka Tesle, slika je bijede nove vlasti, nemanja pravih razloga za čudovišni poredak, korišćenja tuđih parola (njemačkih jakako) da bi se prikrili zločini koje domaći fašisti namjeravaju počiniti. U trinaest tačaka tu Jakov izlaže naredbe, za koje i sam kaže da „ne liče na promičbu. Mudrost je stvarati ih, jer mudrost je stara svekrva.“ Dakle, ta „mudrost“ nije stvarna mudrost, nego poslušnost, pošto i nova vlast nema stvarnu mudrost nego poslušnost i ugledanje na predvodnika fašizma. Ima ona i svoju posebnost, ali ta je posebnost isto tako upisana u programska Hitlerova načela. Otuda proizilazi nesigurnost u oblikovanju vlastite misli i sopstvene fraze, sve teče glatko dok se pjeva naučena pjesmica, ali potom nastaje mučenje koje je moguće prekinuti samo naredbom i nožem. Od dolaska Jakova u Jasenovac, sve se mora vrtiti oko njega: „Za svaki pokušaj odlaska koji usliedi bez moje osobne dozvole ili dopuštenja onih koji budu vodili mjesnu upravu, usliedit će kugla u čelo, bez prava na obranu, bez očitovanja svjedoka i bez preslušnog zapisnika.“ Naravno, sa tim se premisama ne može održati niti jedna vlast, jer je protivna ljudskoj suštinskoj potrebi za slobodom. Isto nasilje primjenjuje se i na pismo, koje se mora podčiniti novim zakonima, isključujući normalnu razvojnu liniju kojoj se jedino i može podčiniti pismo. „Pismo kojim se služe pripadnici grko-istočne vjere i jedan broj naših otpadnika koje je zabludelost promakla u samo središte grieha, sa dosadašnjim danom stavlja se van zakona i uporabe. Dućani i ostale radnje čiji se nadpisi sročeni ćirilicom ‘imaju se neodvlačno, a najkasnije u roku tri dana skinuti’ i smjesta nanovo dekirirati našim pismom. To je provedbena naredba a u skladu je s jezičkom promičbom. Nakon izminuća toga roka, protu neposlušnika ‘vlasti će odmah upotrebiti mrzlo i vruće oružje’, sredstva oružništva, redovitih postrojba, a u skrajnjem slučaju zatražiti potporu državnog Domobranstva.“ Ova naredba ima dva osnovna sloja, svaki nosi jedan nivo užasa. Prvi sloj je nizanje Jakovovih riječi, baroknih (neprekidno nizanje eufemizama) jer se njima krije pravi smisao, a drugi sloj, interpoliranje u tkivo naredbe originalnih propisa NDH. To uvrtanje jezičkog užasa u jezički besmisao daje sliku strašnog nesmisla same naredbe, nakaznosti duha koji ju stvori. Istovremeno pokazuje se nesposobnost i samog zapovjednika logora Jasenovac da svoju misao saobrazi te pravopisne i mislene govnarije ( Žari). To miješanje „korienskog i nekoriensog“ Jandrić je proveo izvanredno dosljedno kroz cijelu knjigu i to je njena najveća vrlina. Suština užasa data je u tih prvih trinaest naredbi. Vrijedi citirati i devetu, u kojoj se uspostavlja još jednom direktna vazadušna linija Jasenovac-Zagreb-Berlin: “Izrijekom bih htio da vas opomenem, komunizam to je nova neman koja prieti Časnom i Kukastom križu. Mi smo odlučno proti boljševičke-židovskom zidarstvu. Ustaški Sveti Silabus ima svoj Index librorum prohibitorum i vi ćete za dan-dva dobiti spisak knjiga koje se samo što ne smijete čitati, već ih se morate triput odreći i javno spaliti na lomači.“
Treće poglavlje, pisano takođe u trećem licu, u koje se pripovijedanje utkiva Jakovov monološki solilokvij, vezan za njegove odnose sa suprugom, ponovo se susrećemo sa nakaznošću duhovnog ustrojstva tog čovjeka koji nije iskren ni prema kome, pa tako ni prema svojoj ženi Izabeli. I u odnosu na nju Jakov primjenjuje dvostruki moral, što do kraja razara integritet njegove ličnosti.
U sljedećim poglavljima užas logora potpuno se ovaploćuje, da bi kulminisao natjecanjem na dan prije Božića. Prvo Jandrić daje portrete Jakovovih koljača, njegove „Apostolske satnije“, nakaznih individua odanih nožu i zlu, koji kolju s takvom smirenošću kao da obavljaju neki težački, ili bilo koji drugi časan posao. Upravo se u prikazivanju njihovih zvjerstava pokazuje kolika je prednost ta ich forma, gdje se Jakov odnosi prema zločinu kao prema nečemu potpuno normalnom i neophodnom. Njegovi koljači svoj posao rade strasno i predano, oni se takmiče, oni imaju međusobne male ljudske zađevice, ali sve je to „normalno, zaboga i oni su ljudi“. Tu se zlo pokazuje kao vrlina i dužnost, a klanje kao velika čast. Tako takmičenje koje će odnijeti u jedan dan desetak hiljada žrtava, koje su poslije danima sahranjivane, to se takmičenje u svijesti Jakova uzdiže do vrhunca ljepote njegova posla, njegove ustaške misije. Ali te kulminacije ustaštva i ustaške ideologije donosi i najveću sumnju poslije koje slijedi neminovni pad. Najčuveniji koljač Alaga suočava se sa očevim prokletstvom, i tu genetski biva negiran kao čovjek. Iza natjecanja „u ukolju“ slijedi glava u kojoj ustaše kolju stanovništvo Draksenića u crkvi, pošto se prvo u njoj silovali djevojke, da bi potom Alaga uhapsio i svoga oca u džamiji, poslije molitve. Kroz dijalog Alage i njegova oca, koljača s jedne i čovjeka utemeljenog u mudrost života i vijekova s druge strane, do kraja se razotkriva bijeda kolja i režima zasnovanog na nožu. Alaga odvodi oca u Jasenovac i tu ga ubije, uspijevši da tim svojim činom zapanji i samog zapovjednika a potom i vrhove te NDH. Alagin pad postaje simbol sumraka sablasne koljačke države i Jandrić u letu prelazi sljedeće tri godine logora. One su u stvari jedna rutina, u njima se ništa bitno novo ne dešava. Kraj je Jakovova negativna apokalipsa; ruši se građevina koju su sagradili ljudi bez temelja, građevina mržnje, nasilja, morbidnosti i svakoga zla – ruši se dugim Jakovovim solilokvijem u kome se guši sve frazerstvo koje je eksplodiralo u prethodnim poglavljima. Odjednom on se suočava sa ništavilom u kome više ne vrijede naučene rečenice, naučene misli, gdje progovara duh iskona i elementa. Tek tu i tamo, barokna rečenica otkriva sablasne ruševine sablasne građevine: „Zar će zube da nam sazidaju, na kraju svega zar: kamom u kamen, u kandžama u trnje?! Pa nemogućno je bilo da ovdje netko barem jednom ne podigne Jasenovac… Mi smo klali zavedeni zlom koje nas je iskušavalo u trnje?! Pa nemoguće je bilo da ovdje netko barem jednom ne podigne Jasenovac… Mi smo klali zavedeni zlom koje nas je iskušavalo, vrijeme je da se to baš sada mora reći. Fašizam je ošljario oko nas s jedne, živinizam, crkve i sirotost s druge, a zao duh tko zna s koje strane; nesreće nas pratile u petu, pa kako tu da se ne posrne?“ Iako ova posljednja rečenica izgleda poput preuzete fraze novog režima, ona odražava odlično ponor pred kojim se odjednom našla nepripremljena koljačeva duša.
U Jandrićevom romanu ima upečatljivih dijelova, kao što su isleđivanje sveučilištaraca, Alagina pogibija, dio dijaloga Alage i njegova oca, ali on svojom cjelovitom vizijom pakla mora na čitaoca djelovati umjetnički potresno. Ogroman je napor uložio pisac da koliko toliko učini snošljivom krvavu viziju koja ga proganja od rata naovamo – možda u cjelini uspjeh trpi zbog tog imperativa oslobađanja, ali umjetnički domet je visok. „Jasenovac“ Ljube Jandrića definitivno ulazi među najbolje poslijeratne romane u Bih literaturi.