Četvrti je maj. Dan sjećanja na žrtve svih
Ratova. Svake godine ista zategnuta lica, ista
Iz naftalina izvučena svečana odijela, tašne,
Mašne i (kao) zabrinute face. Poneki prastari starac,
Dična bakica u invalidskim kolicima. To oni su jaki,
Kao od gore odvaljeni – sad drijemaju na svježem
Proljetnom suncu, sa brdom odličja na grudima,
nemajući pojma šta se tu dešava. Predstava teče dalje:
Tu su i kralj, njegova, samo tog jutra nenasmijana
Kraljica, tu guzonje i ratnici sa tri kila ulaštenog metala
Na napuhanim prsima. Tihi žamor, himna, pa tišina. Mûk
Koji bi da se sjeti, do u beskraj vremena da se sjeća onih,
Uglavnom mladih života, topovskog mesa koje je
Za besramnu slobodu ovih i sličnih “uglednika”
palo, i još će zacijelo posvuda padati. Jer svijet je
tako skrojen. A sutra: business as usual. Ista demagogija,
iste šuplje priče, huškanja i bezočne laži. Narod u neku
Krvavu bajku mora vjerovati. Pa o tome je već i onaj slijepac,
Homer, pisao. A kad dođu vijesti iz Gaze, Avganistana,
Irana? Barem to prosta je stvar: ispričaćemo im našu
jedinu pravu priču!
* Napisano 4. maja 2026, na holandski Dan sjećanja na žrtve svih ratova u kojima su učestvovali, i u njima bili ranjavani i ginuli Holanđani.