Mnoge riječi u govornom jeziku posljednjih godina i decenija sve brže nestaju, ustupaju mjesto novim, često tuđicama, ili se sasvim gube, zaboravljaju. U mom kraju (područje Srednje Bosne koje obuhvata dijelove opština Teslić, Prnjavor, Čelinac i Kotor Varoš) posebno su bila zanimljiva imena pojedinih komada zemljišta (oranica, pašnjaka, šuma). Bile su to lične imenice, ali kako su se počele učestalo pojavljivati i u ostalim naseljima i krajevima, prerasle su u zajedničke imenice.
Gotovo svako seosko domaćinstvo u mom selu (Šnjegotina Gornja u opštini Teslić) imalo je po jednu ili više njiva koje su zvali Krčevina. Pojam je poznat, zabilježen je u rječnicima. Označava komad zemljišta koji je pretvoren u oranicu krčenjem šuma – sječom stabala i vađenjem panjeva. Međutim, u sve pustijim selima malo je onih koji obrađuju takve njive i krčevine ponovo postaju šikare ili šumarci, a riječ se gotovo izgubila iz narodnog govora.
Bjeljevina je manje poznat pojam. To je njiva koja je nastala „bijeljenjem“ (u mom kraju doskora se govorilo da se krompir, jabuke, kruše i drugo voće bijeli, dakle guli, skida kora), iskorjenjivanjem šiblja, ostruga (kupina), vinjaga (loze), bujadi (paprati) i drugog korova. Poslije krčenja na takvim područjima zimlja je bila čista, „obijeljena“, pa su je oni čije je vlasništvo bila nazivali Bjeljevina i tako je postala opšta imenica bjeljevina.
I pojam torina nije sasvim nepoznat, čak u mnogim našim krajevima ima naselja ili njihovih dijelova koji se zovu Torine. Tako se su zvali dijelovi pašnjaka na kojima su se premještali torovi za ovce s jednog mjesta na drugo, da bi tako ovce torile (đubrile) zemlju predviđenu da se pretvori u oranicu (sijanicu, kako su je nekad nazivali).
Palučak u mom kraju ima nešto drugačije značenje nego u drugim krajevima. Tako su nazivali komadić plodne zemlje, korišćen kao livada, pašnjak ili za obradu, kraj rijeke, rječice ili potoka. Poznato je da se plodna zemnja kraj rijeke zvala luka (po nekim tumačenjima tako je nastalo i ime Banja Luka), a palučak je – kako bi se moglo pretpostaviti – umanjenica riječi luka.
U mnogim našim krajevima susrećemo toponim Maslišta. To je mjesto, (najčešće na nekom brdašcu, čistini u šumi ili sličnom terenu) gdje su održavane seoske slave, nazvane masla, posvećene molitvama za ljetinu (usjeve). Domaćinstva su iznosila razna jela i piće, sveštenik je osvještavao zajedničku trpezu i zajedno s mještanima molio Boga da sve dobro rodi, da ljetinu ne „ubiju“ suša, grad i druge nepogode. Često bi se poslije obreda sa mnogo paganskih obilježja tu zasviralo, zaigralo i zapjevalo. Narod je ta mjesta, na kojima su ponegdje podignute i drvene kapele, nazvao maslištima.
Ograničio sam se ovdje samo na ovih pet riječi, a mogao sam govoriti i o drugima, na primjer o naplavinama (njivicama nastalima tako što je poplava tu nanijela zemlju), močilima (potočnim virovima gdje su se nekada stvljali na „kiseljene“ lan i konoplja), vododerinama (goletima nastalim odronima tokom poplava), zakopaonicima (dijelovima seoskog kolskog puta zkopanog u nekom brdu), solilima (mjestima gdje je stadima ovaca davana so)…
Važno je da te i slične riječi ne zaboravimo.