Profesorica u zagrebačkoj XII. gimnaziji, vidio sam je nekoliko puta, okruženu đacima koje je dovela na Interliber i Festival svjetske književnosti, možda i još neku književnu priredbu, pa bih svaki put pomislio, možda sam joj se čak to jednom i odvažio reći, kako je šteta što mi nije šesnaest-sedamnaest, i da budem jedan od njezinih đaka. Vrlo lijepa i ikonična, generacijama učenica i učenika ona je mati hrvatskoga jezika i sveukupne svjetske književnosti, te velikom broju njih prva i posljednja životna veza s onim što čini osnovu njihova pripadanja baš ovom svijetu, društvu i narodu. Da nije nje, ta bi djeca jednako mogla biti i Tuarezi koliko i Hrvati, jer ih ništa više, osim tog jezika i književnosti – možda, istina minimalno, i tena! – od Tuareza ne razlikuje. A oni koji će poslije u životu čitati lijepu književnost, i koji će slijedom toga dobro govoriti ovaj lijepi, lošim političkim prilikama i još gorim nacionalističkim režimima izloženi jezik, to će u velikoj mjeri moći zahvaliti njoj. Ona je, ta njihova profesorica, kroz stoljeća burne povijesti, za njih pronijela i sačuvala hrvatski jezik, i ako bismo stvar svodili na individualna čovjekova iskustva – a velika književnost uglavnom i govori o samo takvim iskustvima – ona je za generacije svojih đaka svakako važnija od Bartola Kašića, Marka Marulića i Miroslava Krleže, zajedno.
Naravno, ne odnosi se ovo na sve gimnazijske i srednjoškolske profesore hrvatskoga jezika, niti na sve profesorice. Mnogi od njih tek silom prilika rade u školi, i samo čekaju priliku da jednog dana pronađu bolji posao. Ima ih koji su frustrirani, osjećaju se životno neuspjelim i osujećenim, jer nisu, recimo, dobili priliku da za ozbiljne novce i uz minimalan radni angažman napreduju kroz život na kakvoj sveučilišnoj kroatistici, ili na kakvom institutu za jezik. Ima ih koji su naprosto surfali niz liniju manjeg otpora, pa su završili u školskoj zbornici i sad tamo životare do mirovine. Ima ih nacionalista, sadistkinja i sadista, ima ih psihopata i članova HDZ-a i DP-a, koji svojim đacima polunasilnim sredstvima utjeruju hrvatstvo u kosti, dok o hrvatskome jeziku i svjetskoj književnosti ne znaju zapravo ništa. A najviše je onih koji korektno i bez previše razmišljanja odrađuju svoj posao, kao što bi jednako korektno i bez razmišljanja odrađivali i bilo koji drugi posao. Takvih kakva je bila ova profesorica u XII gimnaziji, takvih koje svoj postao doživljavaju kao neku vrstu poslanja i rade ga otprilike s onom uznositosti i osjećaja osobne odgovornosti s kojom bi neki pametan čovjek upravljao Institutom Ruđer Bošković, a u slobodno vrijeme bio izbornik nogometne reprezentacije, te s potpunim unošenjem u nastavni plan i program i u posljedice koje će njihova primjena ostaviti na osjetljive i plahe duše naraštaja koji su im povjereni, takvih je posvuda najmanje. Da bi žena tako obavljala neki posao, da bi muškarac s takvom odgovornošću prilazio onome što radi, moraju u sebi imati onu vrstu talenta i odgovornosti, koja je, uz najplemenitiju idealističku naivnost, krasila najveće duhove prethodnih epoha. Takvih koji će danas za velike novce hiniti pozu takve predanosti i odgovornosti naći će se mnogo među političarima, kao i politički delegiranim šefovima svih živih društvenih institucija, od loptačkih društava do akademija znanosti, ali ne i među gimnazijskim profesorima. Naprosto zato što biti učitelj i osmoškolski ili srednjoškolski nastavnik u Hrvatskoj naprosto nije in ni cool. Biti ikonična gimnazijska profesorica hrvatskog jezika danas je otprilike kao i biti gordi čistač ulica ili karizmatični noćni čuvar. Ponosita čistačica javnih zahoda.
Srednjoškolski profesori imaju svoju ljestvicu strukovnog napredovanja. Kao što i vojska ima činove. Ili kao što profesori na sveučilištu imaju ljestvicu koja ih vodi od asistenta do redovitog profesora. Tako je i ona napredovala po toj nekoj srednjoškolskoj ljestvici, te je stekla čin profesor-mentor. A onda je, kao mama blizanki koje su bile na pragu adolescencije, ponovo ostala trudna. Što, možda i nije nešto što bi trebalo imati veze s njezinim đacima, ili što bi se čak i društva trebalo pretjerano ticati, bez obzira što nam Crkva i nacionalisti rasplod ispostavljaju kao prvorazredni društveni imperativ, ali nekako je logično pretpostaviti da će srednjoškolska profesorica hrvatskog jezika stekavši prije trudnoće status profesora mentora to biti i nakon što rodi dijete, kao što bi, da je kojim slučajem kao sveučilišna profesorica u trajnom zvanju, da je primarijus ili, na primjer, prvakinja drame, sve to ostala i nakon što rodi dijete. Da bi izgubila ijedan od spomenutih statusa, ili da bi od pukovnice Hrvatske vojske završila kao bojnica ili kao obična redovkinja, morala bi počiniti neko ozbiljno zlodjelo. I svakako joj to što nije ispunila neku administrativnu obvezu, nije si u vrijeme trudničenja taksenu marku zalijepila na golo dupe i zatim načinila selfie – jer je tako, možda, zahtijevalo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i bla bla – pa da to bude razlog što više nije u statusu profesora-mentora.
Dakle, kada se Korana Svilar, kako se profesorica zove, vratila s porodiljnog, trebala je, kao kakva skrušena Cankareva mati, ponovo krenuti od dna. To bi bilo neprihvatljivo i nepravedno, čak i kada bi nekim čudom u tome bilo nekog smisla i koristi po školu i školstvo. Ali ako školu i školstvo shvatimo ozbiljno, ako gimnaziju shvatimo ozbiljno, a među gimnazijama ako ozbiljno shvatimo i tu zagrebačku XII gimnaziju, onda ne samo da to nema nikakvog smisla i ne samo da iz osobnog ponižavanja i profesionalne degradacije jedne izvanredno dobre profesorice – to da je dobra potvrđivali su njezini radni rezultati s kojima je postala profesor-mentor, ali mnogo više od toga su to da je dobra potvrđivali njezini bivši i sadašnji đaci – može proizaći samo neka prilično velika društvena, pedagoška i obrazovna šteta, nego se radi i o nekoj vrsti institucionalnog ruganja hrvatskih pedagoških vlasti samoj instituciji srednjoškolskog nastavnika. Ionako nam se već neko vrijeme čini da su za gluplje među roditeljima nastavnici samo čuvari njihove djece dok su oni na poslu, dok su za vlasti u Hrvatskoj nastavnici samo provoditelji ideološke indoktrinacije hrvatske mladeži, sa svrhom da se od njih načine dobri momci i cure u crnim hudicama i s čarapama preko lica.
Korana Svilar uspješna je i vrlo primijećena hrvatska prozaistica, koja svoje knjige objavljuje kod uglednog nakladnika, one su čitane i pozitivno od kritika ocijenjene. Nije krivo reći ni da je Korana, i pod prethodnim prezimenom Serdarević, jedan od uspješnijih i perspektivnijih hrvatskih pisaca svoje generacije. No, premda se književnošću vrlo ozbiljno bavi, svakako ozbiljnije nego mnogi među onima koji se, i koje se, već pomalo smatraju živim hrvatskim besmrtnicima i besmrtnicama, Korana Svilar prvenstveno je gimnazijska profesorica hrvatskog jezika i književnosti. I kada bi stekla mnogo veću književnu slavu u zemlji i inozemstvu, i nakon što bi tek napisala najbolje svoje knjige, ona bi prvenstveno bila gimnazijska profesorica hrvatskog jezika i književnosti. Naprosto se takva rodila, s tom vrstom dara, tako rijetkog a društveno važnog, koji ju je učinio profesoricom koja svojim đacima mijenja i određuje njihove svjetove, tako što im, mnogo prije Kašića, Marulića i Krleže, pred duše njihove i pameti čudom rastvara hrvatski jezik i književnost. Jedva da među hrvatskim nogometašima itko postoji s tako dragocjenim darom za nogomet, kakav je dar Korane Svilar za gimnazijsku profesuru hrvatskog jezika i književnosti. Ustvari, nema nijednog takvog nogometaša!
Kada su je degradirali, oni su uništili čaroliju. Kao da su onim Disneyjevim dobrim vilama raščinili i nemoćnim učinili njihove čarobne štapiće. Osim što su je sneveselili i uvrijedili, znalački su joj sjebali životni ideal. Uništili su nešto što čini samu suštinu njezine učionice. I onda se pojavio taj neki administrativni posao u znanosti, recimo da se, čehovljevskim jezikom, traži tajni sreski savjetnik u ocjenjivanju maturskih radova, pa je Korana otišla iz škole. S administrativnog stanovišta, za taj položaj iz Čehovljeve humoreske, boljeg od Korane nema. Ali bi li ona ostavila školu i prešla na taj posao da se nije dogodilo sve ono što se dogodilo? Naravno da ne bi. A da li bi iz škole otišla da nije bilo tog posla. Na žalost, bi. I to je, zapravo, sve.
Katkad i Facebook zna biti sadržajan i važan, sadržajniji od svih hrvatskih novinskih rubrika s prosvjetnim i obrazovnim vijestima i sadržajima. Na svom je fejsbučnom profilu Korana Svilar uputila oproštajno pismo svojim učenicima. Bivšim i sadašnjim, a na žalost i budućim. Pismo počinje rečenicom: “Danas sam zauvijek prestala biti profesorica Korana.” Nije to neki sentimentalan i samosažaljiv oproštaj, kojim bi profesorica žicala pažnju. Ma kakvi! To je lijepo sročen i brižan tekst, jedna od onih tako rijetkih gesta građanske i ljudske odgovornosti, koje nam katkad pomažu da živimo među ljudima. Onako kako se Danilo Kiš umio obratiti mladim piscima i čitateljima svih generacija, onako kako se on, kao s oltara, umio obratiti Književnosti, tako se Korana Svilar na kraju svih krajeva obratila vašoj djeci.