Odlomak iz “Freelandera”
S lijeve strane ceste, prevaljen na brdo iznad puta, ležao je kamion, šleper slovenske registracije, iz kojega su se rasule naranče. Sve je bilo narančasto od njih, svijetlile su kao neko ugašeno sunce. Uz kamion je, razbijene glave, čučao čovjek. Plakao je i držao glavu među rukama. Čelo mu je bilo razbijeno, lice krvavo, ali to kao da i nije bilo važno. Profesor je došao do njega i spustio mu ruku na rame.
– Ne plači, sine, sve će biti dobro.
– Nemoj me, molim te, nema šta biti dobro. Gotovo je.
Profesor se iznenadio. Nije to bio Slovenac. Zbog nečega mu se i to učinilo važnim, i pomislio je da ga nije trebao dodirnuti. Tješio ga je kao stranac stranca, a evo, čovjek nije stranac, nego govori onim jakim bosanskim naglaskom, kojim je nekad govorila samo sirotinja koja je u Zagrebu tražila posao oko glavnoga kolodvora. Mahinalno se uhvatio za džep, pištolj je bio na svome mjestu.
Pošao je dalje, do mjesta gdje je nasred ceste ležala ogromna šarena kobila, polomljenih nogu i razmrskane glave. Rikala je, tulila, ispuštala glasove koji nisu od konjskoga, ni od ljudskoga svijeta, i ne bi se moglo reći ni da nose bol, ni neki drugi osjećaj. Bili su to samo jako glasni znaci njezine prisutnosti, nastojanja da bude živa još tih nekoliko trenutaka. Iza kobile se, s rukama do lakata zavučenim u nju, klečao mladić, pokušavajući nekako izvući ždrijebe.
– Ne daj se, mila moja, ne daj se, dušo! – vikao je da ju nadglasa.
Što li će mu ždrijebe, ledio se profesor, kad ne može preživjeti bez matere.
Mladić ga je ugledao.
– Može li se pomoći? – upitao je profesor.
– Nikako – prostenjao je, i nastavio – ne daj se, mila moja, ne daj se, dušo! – a kobila mu je odgovorila onim svojim polomljenim glasom, i ritual je nastavljen.
– Nemojte se više mučiti.
– Mani me se čovječe, pođi svojim putem – uzvratio mu je mladić – ništa ti ne razumiješ!
Vratio se do vozača – da te povezem do bolnice – ponudio mu je, a vozač je odmahnuo rukom i rekao da ne može bježati, što god se dalje događalo, on ne može pobjeći, pobio je ljudima konje, i mora ostati tu dok se ne vidi što će biti.
– Što se tu još ima vidjeti? – ljutio se profesor, onom ljutnjom kojom se liječnici ljute na smrtno bolesne kada odbijaju piti lijekove, jer im škode probavi.
– Neću, Boga mi moga, nigdje ja ne idem, nije Hasan takav čovjek da bježi – uzvratio mu je.
Žena je i dalje naricala uz bijelčevu glavu. Pričala je priču tužnoga konjskog života, odabranoga, kojeg je trebao jahati odabrani. Bio je ždrijebac, dvanaest mjeseci star, i trebali su ga u subotu prevesti do Banje Luke, u gospodske konjušnice. Tamo bi ga čuvali, navikavali ga na sedlo i na jahača, a blage je ćudi nesretnik bio, pa bi se lako naviknuo, sve za dan kada bi ga na paradi uzjahao, pa kroz cijelu Srpsku na njemu kao vihor projahao predsjednik Milorad Dodik. Zato je bijelac i imao na čelu mrlju u obliku slova M. To slovo bilo je prst sudbine, znak kome je konj namijenjen. Sve dok nije naišao kamion s narančama.
Poslušao je još malo ženu, koja ga i dalje nije primjećivala, nego se obraćala nekome tko nije tu, Bogu kako ga je zamišljala, koji, očito je, u njezinoj imaginaciji priznaje samo tužbalicu sročenu u pravilnim stihovima. Bog nema uho za prozne rečenice.
A onda mu je bilo dosta, nakon što je već treći puta spomenula predsjednika Dodik Milorada, i više nije dijelio njezinu tugu. O tom Dodik Miloradu ništa nije znao, uporno je, već pedeset godina, izbjegavao vijesti o bosanskim vladarima, sekretarima i harambašama, koje god vjere bili. Jedva da im je, još od vremena Rodoljuba Čolakovića, znao čak i imena. Profesor Karlo Adum ponosio se umijećem da ne zna i ne pamti ništa onoga što ga ne zanima. Hvalio se njime i pred učenicima u razredu, i zbilja je vjerovao da može ne znati što ga ne zanima, zaboravljati što ne želi pamtiti, i ne biti ono što jest, ako mu to što jest nije po volji.
Naročito mu je bilo stalo do ovoga zadnjeg.
Sjeo je u volvo pa je, zaobilazeći konje i gazeći krv i naranče, polako nastavio put. Zamišljao je da mu pod kotačima ostaje nešto što izgleda kao sok od crvenih naranača. Teško da će ga nakon ovoga ikada piti, koliko god vjerovao u svoj zaborav. Vratio je pištolj u pretinac.
Uskoro mu se prispavalo.
Put je bio monoton, nad njim se već sasvim spustilo nebo bez ijedne zvijezde, tek rijetko bi, kroz granje i šikaru, izbilo svjetlo nečijega živog prozora. Profesor Adum je zijevao, pa su mu od zijevanja zasuzile oči, glasno je zapjevao pjesmu Lea Martina Odiseja, s nekoga Beogradskog proljeća s početka sedamdesetih, derao se iz petnih žila, da rastjera san, a iz suprotnog su smjera u koloni nailazili kamioni s međunarodnim vojnim tablicama. Jedan za drugim će stići na mjesto nesreće, što li će, Bože, pomisliti kad ugledaju mladića s rukama u kobili. I kad čuju – ne daj se, mila moja, ne daj se, dušo!
Osjetio je sram zbog onoga što će se iza njegovih leđa događati. I to ga je rasanilo. Sramio se, jer strani vojnici neće razumjeti ono što budu vidjeli. Iskasapljene konje nasred ceste, ženu koja nariče s glavom paradnoga bijelca u krilu, mladića koji pokušava poroditi kobilu, spasiti ždrijebe kojem umire majka, Slovenca Hasana koji je prevozio naranče, i sad plače razbijene glave, i ne želi u bolnicu.
Neće oni to shvatiti, mislio je profesor. Da je malo mlađi, ili luđi, da još vjeruje kako se ljudima nešto može objasniti, okrenuo bi se nasred ceste i vratio se na mjesto pred kojim sad stoji kolona vojnih kamiona. Održao bi im predavanje o historiji ovih krajeva, ili bi ih naprosto zamolio da budu tihi, da pričekaju, da poslušaju, ako išta razumiju, jer ovako nešto u životu nisu doživjeli. A sigurno niti neće.
Ovo je, draga gospodo vojnici, jedna od onih scena u čovjekovoj povijesti usred koje se pišu svete knjige. Ova tu žena, čiji ritam, crnče moj američki, zvuči kao ritam Eminema, ili kako se taj mladić već zove, izgovara nenapisane dijelove Biblije, i to u pravoslavnoj redakturi. Slušaj je, dragi, jer njoj se upravo događa nešto što se čovječanstvu događalo prije pet ili deset tisuća godina. A ovaj tu čovjek, vjerojatno njezin muž, on kobili govori najnježnije riječi za koje zna, i koje nikada nije rekao vlastitoj ženi, pokušavajući je održati živom dok na svijet ne donese ždrijebe. Ako ugine kobila, uginut će i ždrijebe. Razumijete li vi to?