Staromodan sam tip. Još uvijek volim držati knjigu u rukama, čitati, pogledati na koricama kratak sadržaj ili izvod iz recenzija. Ne sjećam se da sam zaspao prije nego sam pročitao par stranica neke knjige. Dok sam išao u srednju školu i na početku studentskih dana jedna moja prijateljica mi reče:
– Nemoj, bolan, toliko čitati. Poludjet ćeš.
Nisam, Bogu hvala poslušao. Jesam li poludio, e to znaju moji najbliži.
Na početku svakog ljeta ili zime dolaze poplave preporuka što čitati. Pet ili deset knjiga koje „morate“ pročitati ovo ljeto, ili u duge, zimske dane. Ponekad bih pogledao te preporuke, uglavnom glasno komentirajući ponuđeno, a moja Prva i Jedina bi, onako iz prikrajka, pitala:
– S kim se to sad svađaš, a nisam ja?
– Ma pusti – govorio bih.
Uvijek, kad pođem negdje na više dana, ponesem i neku knjigu, čisto onako, neka se nađe pred spavanje, valja mi pročitati nešto.
Tako neki dan, pođem na jedan dan na more. Naravno Jadransko. Godinama idemo u jedno malo mjesto u kojemu ima parking u hladovini, nije skupa dnevna karta. Plaža lijepa, more čisto. Parkiramo auto, pronađemo mjesto u hladovini pomno mjereći i računajući kretnju Sunca kako se ne bismo morali, svako malo, pomjerati. Uvijek žurim postaviti ležaljku, poredati ručnik i druge sitnice, i obvezatno izvadim knjigu koju sam ponio za taj dan, za ubijanje vremena između dva kupanja.
Ovaj put bila je to knjiga BUICK RIVERA našeg, trenutačno najvećeg pisca Miljenka Jergovića. Knjigu sam posudio iz mostarske knjižnice iz Kosače. Nije mi običaj nositi sa sobom knjige koje moram vratiti jer uvije mi je u glavi ona misao: što da je zaboravim, izgubim iz bilo kojeg razloga, tko bi se pravdao Dadi iz knjižnice. Još gore, dao bih ženi i djeci materijala za zezanje što postajem zaboravan.
Odmah požurim do mora (rekao bih do vode, ali znam da se Dalmatinci ljute kad za more kažemo voda) jer, naravno, pripišalo mi se od vožnje. Uđem u more, voda taman, čista, može se otplivati daleko, do plutača. Nema veze što se nisam stigao namazati onom famoznom kremom za sunčanje, onu s nekim faktorom. Ta nije neko jako sunce u jedanaest ujutro. Moći ću mirno reći:
– Izgorio sam po glavi – koristeći to kao opravdanje za neku glupost koju, što sam stariji, sve češće radim.
Uživam u moru, kupanju, plivanju, pomalo ronjenju, ne da mi se izaći na obalu. Potrošim tako barem jedan sat vremena.
Izađemo, Prva i Jedina i ja, slijedi presvlačenje mokrih kupaćih gaća i kostima. Hajde što ja, radi liječničke preporuke, skidam mokre gaće s mene i oblačim suve, jer mogla bi mi stradati prostata, a onda bi Dubiozina pjesma:
-….zajebi sekiraciju čuvajmo prostatu!… – imala potpunoga smisla, ali mi nije jasno ovo za žene, one nemaju prostatu.
Dogovaramo se kako ćemo popiti kavu. Naravno našu, iz termosice. Nije zbog toga što je u kafiću skupa, ali ne volimo je nijedno, nego volimo popiti našu domaću kavu, bez šećera s malko mlijeka. Kad idemo negdje na naše putove, uvijek kad imamo mogućnosti, pijemo domaću kavu, onu iz džezve, nikako dugmetaru.
U tom trenu vidim da nešto nedostaje na mojoj ležaljci, samo, onako na prvu, ne shvaćam što, ali negdje u malom mozgu imam neki loš signal. Žena kaže da ni nemam drugog mozga nego mali, sasvim mali, sićušan i za mikroskop.
Obavljam sve radnje koje su stvar navike i ustaljenih pokreta kad mi sine:
– Đe knjiga?! – glasno pitam, a već me nervoza hvata. Zato što sam zaboravio gdje sam je ostavio, nisam siguran jesam li je, uopće, izvadio iz torbe, ili mi je Prva i Jedina negdje, nehotice prekrila nekim od stvari.
Preturam i vidim da je nema. Nije moguće. Vraćam se u ono vrijeme kad sam, kao student, krao knjige iz Svjetlosti i Veselina Masleše, sarajevskih knjižara. Posebno su mi bila draga izdanja beogradskog BIGZ-a jer oni su imali ona mala, džepna izdanja, uglavnom tadašnjih bestselera. Sjećam se da sam maznuo Hesseov “Stepski vuk”, Mihailovićeve “Čizmaše” i “Kad su cvetale tikve”. Tada nisam razmišljao hoće li se trgovci morati pravdati za nedostatak knjiga s polica, hoće li možda oni morati platiti štetu. Bilo mi je bitno imati te knjige, naravno i pročitati ih. Čuvao sam ih kao relikvije. Meni su imale emocionalnu vrijednost, na stranu njihova cijena, koju nisam mogao platiti jer, moralo se misliti na bonove za hranu, karte za prijevoz, poneki film u Cedusu.
Ali, od tada je prošlo puno vremena. Tko još krade knjige? Ovo je vrijeme interneta, društvenih mreža, vijesti za jednokratnu uporabu koje, već sutra zaboravljaš jer stižu nove, još gore i crnje nego ove od danas. Dugo ne vidim po kavanama ljude koji listaju dnevni tisak. Svi redom bulje u svoje mobitele. Nema više priče jedan na jedan, nego porukama, audio i video pozivima. Sjede cura i momak za stolom, ona gleda u svoj telefon, on gleda u svoj telefon, čak se pitaju hoće li još nešto poručiti porukom, nema razgovora. Ne postoji više ružan ili lijep rukopis, krasnopis ili švrakopis, samo skraćenice: wtf, Btb, ok, pozz…sve se piše tipkama na telefonima, laptopima ili tipkovnicama.
Školske lektire su dobile skraćene tzv, light verzije. Kad se netko obrati jezikom iz knjiga i književnosti čini nam se kako govori nekim stranim, nepoznatim, jezikom.
Rijetki su oni koji vole miris knjige, miris papira, listanje stranice po stranicu, lakše je prelaziti prstom po ekranima telefona. Tko još skuha čaj ili kavu, uzme čašu vina i uživa u čitanju? Opravdanja kako slabije vidimo važe samo kad su knjige u pitanju, kad su poruke na mobitelima, onda uglavnom imamo vid sokola. Još kad čujem kako moram biti dostupan svakome i u svako doba, igla bi mi se kosa na glavi, da je imam, ali ja sam malko pametan pa brijem glavu, nema se više što dignuti na glavi. Ta neću ja biti Čupo kao moj bivši župnik ili kao autor knjige koju su mi ukrali, na jednoj plaži, jednoga dana, iz nekog svog razloga.
E sad da se vratim na ono bitno. Netko mi je mazno Jergovića. Je li to zato što je on trenutno najveći živi pisac u Hrvata, ili je to zato što misli upravo suprotno, da ga ne vrijedi čitati i zagađivati moj mikroskopski mozak takvom literaturom? Možda je i taj, ili ta koja mi je maznula ili maznuo knjigu bez para, a želi imati tu knjigu. Mada, u poplavi ovih privatnih i izmišljenih fakulteta nisam siguran o njihovom forsiranju čitanja.
Palo mi je na, ovu moju malu, bezvrijednu pamet i ideja obične kleptomanije. Mazni što bilo, od bilo koga. Ali kako da se ja sad opravdam Dadi iz knjižnice? Kakvu suvislu priču smisliti?
Đe knjiga. Hoće ti je pročitati, proslijediti, sačuvati, baciti, pokloniti nekome? Bilo bi dobro knjizi BUICK RIVERA da nastavi svoj život i poslije mog dana na moru.
Nema veze što sam stigao pročitati samo kratki sadržaj sa zadnje strane korica, što nisam pročitao svu priču unutar korica. Snaći ću se ja. Dvije ću nabaviti. Jednu za vratiti u knjižnicu kod Dade, a drugu za sebe, neka bude moja.
Tko zna, možda ih maznem obje.