Iz zbirke pjesama “Kao da zidu govorim”
Kavez u Gazi
Dok nismo dobili kuću,
u azilskoj smo sobici
nas petoro,
za radost djeci,
držali male životinje:
ribicu, kornjaču, zeku –
čak, u vječitom točku,
i ovećeg zamorca!
Pa kasnije,
u novome domu,
kanarinca.
Prijatelj,
već odavno počivši,
napravio mu veliki
drveni kavez.
Divno je pjevao,
taj naš žutalj.
No jednoga dana
došli moleri
i pticu smo
nakratko preselili
na sprat.
Nikada više,
od tog zlatnog glasa,
ni mukaet.
Hoće li, pitam se,
i sirota djeca Gaze,
iz svog kaveza
surovo istjerana,
tako, zauvijek
zaćutati?
Kletva u kibucu
Usred gazanske prasine
vođa posjetio kibuc,
u njemu –
ruševnu bogomolju.
Skrušeno,
s kipom na sjedinama,
odslušao rabinovo pojanje.
A onda
otkantao vatreni govor:
jezde teški oblaci,
leti stijenje i kamenje,
grme i ječe gromovi!
Tu, u Domu Milosnome,
siv od mržnje i pakosti,
obećao krvavu osvetu.
Kao da zidu govorim…
Stari se Jevrej
šezdeset ljeta
i toliko zima,
dva puta dnevno,
zorom i akšamom, molio
za mir među narodima.
Dvadeset i dvije
hiljade dana,
i toliko gustijeh noćiju!
I kad ga napokon,
direktno u eter,
novinari upitaše
da li je šta,
time, postigao,
starac im
smjerno odgovori:
“Kao da zidu,
gluhome,
ljubavnu pjesmu
govorim.”