Svečano ruho već je u sehari.
Kriju ga od nje. Od očiju da ne ode,
od njenih ko trava zelenih očiju.
Noćas će veliki crni bik
zariti rogove u našu kuću.
Veliki Bože, zar je tako mek duvar od kamena?
Gdje se djenuše psi čuvari
na mlijeku odgajani i biljka čuvarkuća
rukom njenom zalivana?
Noćas će majku polivati. Refku joj odvedoše.
Ona se savila ko suha kupina,
oči joj pod zemlju odoše.
Onoj kojoj je majka
po svunoć do u jutra mrzla
tkala ćilime šarene i vezla jorgane svilene –
zmija se nalegla pod spavaćicom.
Niti spava niti je budna
samo joj oči zelene sanjaju
kako poljem, gdje prvi djevojački
kikot je ostavila,
prohode bijeli jeleni i glogov behar
po rogovima pada.
Danas se prepira kuća njena –
biće dolaznika sramnih i slavnih.
Ona još ništa ne zna. Ako je ponekad umine,
razmišlja: šta će najmlađoj ponijet
iz velikoga grada. Dok joj otrovnica mirno večera
pod pojasom.
Vidjela sam, veli mi jednom,
kako iz naše česme
voda mutna ko oranje grlja
puna crva crnih ko mahune.
Noć na vodu pade, sude ne napunih.
Znam:
Više te ne boli –
zemlja je usrknula posljednji jek.
Sa tvojeg bašluka
jutros je poletjela grlica.
Kiša je. Zemlja se sliježe.
Ko što se sliježu godine. I bol u duši s njima.
Majci drhte ruke dok gleda njenu sliku
i stotinu joj novih nadijeva imena.
Kad bi barem mogla, kao nekad, provuć ruku
da opipa zebe li joj oko krsta
i pod glavom je l’ joj tvrdo.