Visoko podignutih ruku, golih do laktova tako da se isticala njihova mršavost i šabravost, išla je prema prozoru, ili na balkon ako je bilo lijepo vrijeme. U rukama je držala krpu za brisanje prašine. U krpi je bio pauk koga je pronalazila, uvijek na istim mjestima, u kupatilu ili spavaćoj sobi. Pritiskala je lagano, da ga, ne daj Bože, ne uguši. Gledao sam je u čudu.
– Zašto ga ne ubiješ? Vidiš da se uvijek vraća? – poučavao sam je muški kao da sam stručnjak za pauke.
– Šta mi znamo o paucima – odgovarala je na svoj način.
– Šta mi znamo o bilo čemu, osim da se pauk ubraja u kućne insekte, šta li, i da ga treba kao i druge za ljude štetne insekte ubiti.
– Ubiti!? Mrzim tu strašnu riječ. Osim toga, kaže se da u kućnom pauku živi duh predaka.
– Praznovjerica. Jedna od mnogih. Uostalom, ko bi to mogao znati?
– Baš zato, bolje je da se toga pridržavam, nego da mislim kako je to glupost i praznovjerica, što ti činiš. I tebi slični, za koje je sve što mi žene radimo glupost.
– Sad tu uvodiš džender podjelu, kao da nema muškaraca praznovjernih.
– Ipak smo mi žene u većini, nije li tako?
– Pusti sad to. Pauk sigurno prenosi neku bolest. Kao i svi insekti. Zato se uništava. Gamad je gamad, šta se tu ima filozofirati.
– Nisam u to sigurna. Ja ga sklanjam. Nije narod baš nepismen u svemu.
– Ostavljam ti na volju. Ti po svome, ja po svome.
Koliko je vremena prošlo od tada, ne znam. Nje više nema. Otišla je s ovog svijeta, iz ovog života. Preselila se u neki drugi prostor i stan.
Noću, kada teturam prema toaletu, osjetim paučinu koja mi se hvata za glavu, naročito za ćelu iznad čela. Pokušavam da je skinem, ali nikada nisam siguran da li sam uspio. Među prstima ništa ne osjećam. Povremeno, kad krpom čistim prašinu, što izbjegavam, ostavljam spremačici da ona uradi taj posao, povremeno, kažem, pronađem ponekog pauka, pustim vodu nad kadom i on otekne u slivnik. Obično je to sitan pauk s beskrajno dugim nogama. Voda ga sasvim izobliči, skupi mu noge koje više nisu tako moćne, gotovo elegantne, kakve su obično. Baš me te noge fasciniraju.
Odnedavno, vidim tog pauka kad sjedim na klozetskoj školjki. Ispleo je mrežu ispod pomičnih plastičnih ladica pokretnog ormarića, s donje strane, odakle izađe i miruje tako, gotovo nepomično, kao da me gleda. U prvo vrijeme, htio sam da ga ubijem, da ga nadnesem nad kadu i pustim s vodom, ali sam, odjednom, odustao. Tako ispada da se gledamo svako jutro, dok sjedim i sokolim lijena crijeva da urade što im je dužnost. Gledam pauka i njegove duge noge. I ona je imala duge noge koje su osvajale muškarce, bar dok je bila mlada.
Šta misli taj pauk dok tako stoji i gleda me? Da li me uopšte gleda? Ako su u paucima duše predaka, ko je u ovom pauku? Ovaj stan, u kome smo mi prvi stanari, ne pamti druge pretke, osim nas, nje, mene i naše djece. Nje više nema, pa bi bilo, po njenoj teoriji, logično, da je baš u ovom pauku njen duh.
Gleda moju golotinju, i šta još? Pauk ili ona? Oboje, možda. Gleda i nadgleda? Provjerava. Zašto bi to uopšte činila? Šta ona ima s ovim svijetom, čak i ako mene čeka, tamo? Ona je otišla, a mi smo ostavljeni da se snalazimo kako možemo i umijemo. Da, dobro, i to je istina, ali, šta je ono još rekla? Da su to duše naših predaka koje nas štite. Tako, nekako. Ali, ona nije moj predak i zašto bi mene štitila! Bilo bi logično da se pojavi tamo gdje su sada naša djeca, a ne ovdje, gdje poput monaha usamljenički živim.
Ipak, ipak, ovo već postaje razgovor s paukom a ne sa njom. A kada se do toga dođe, onda je svejedno da li je duh u njemu ili nije. Jer, počeo sam o njemu da mislim i kada nisam u toaletu. Noću, recimo, kad ne mogu da spavam. Pitam se, ako bih otišao sada u kupatilo i upalio svjetlo, da li bi pauk izašao ispod plastičnih ladica? Znam da njemu ne treba svjetlost sijalice. Zato tako rado i radi noću. Kad sve spava osim onih koji ne mare za noć i dan.
Znam da ima jedan i u spavaćoj sobi, negdje oko noćnog ormarića, ili ispod kreveta, baš do uzglavlja. Ponekad imam utisak da mi prelazi preko ruke ispružene ispod pokrivača. Zasvrbe me prsti, kao da je kožu nešto nadražilo. Mrav ili pauk? Možda ima još nekih insekata. Šta ako su nečije duše i u njima?
Da, ovaj u kupatilu je odlučan da mi se što više približi. Rub njegove mreže je sve bliži klozetskoj školjki. Tu, na sredini, podrhtavajući na dugim nogama, stoji i gleda prema meni. Ne vidim mu oči, ali osjećam da me gleda. Ako mi je u početku bilo neprijatno od tog pogleda i uopšte prisustva, više nije. Sada mi to izgleda sasvim normalno i poželjno. Kao da je riječ o nekom druženju, šta li. Možda bih mogao s njim i kafu da popijem. Tako lijepo, on neka stoji tu gdje jeste, znam da će prići još bliže, skroz do školjke, a ja ću sasvim udobno sjediti na poklopcu i piti kafu. On valjda zna šta da pije.
On ili ona? Možda bi ipak bilo prihvatljivije da govorim ona, paučica. Moja drugarica u samoći, ovdje, na svetom mjestu tijela, gotovo hramu tjelesnih funkcija, sjedimo, nijemi, samotni, i gledamo se. Ona svoju mrežu rasprostire dalje, evo je sada na pedalj od mojih koljena, samo je pitanje dana kada će i njih osvojiti.
Desilo se to i brže nego što sam očekivao. Kao nešto potpuno prirodno, zakačila se za moje lijevo koljeno, svojim dugim nogama prešla na njega, sada je na tacni, jednom nogom dodiruje tanjirić kafene šoljice. Tu stoji i miruje. Uzbuđen sam preko svake mjere. Šta da radim? Ovo je već previše intimno, meni potpuno nepoznato, ali nekako gotovo priželjkivano. Očekivao sam ili želio, vjerovatno oboje. Sada je tu. Mirujem iako u sebi drhtim. Ako bih se pomjerio, možda bi otišla. Ali, šta da radim sa nitima, nevidljivim, koje je isplela do moga koljena? Kako njih da pokidam? Bolje je da se ne mičem. Zar imam neku drugu obavezu, od ove, ovdje, novostvorene veze?
Mrak nas je obuhvatio brže nego što sam očekivao. Pao sam u san, otišao, na onu stranu odakle sam, kad se razdanilo, ako se razdanilo, jer više nisam svijet gledao istim očima, vidio čovjeka koji nepokretan sjedi na klozetskoj školjci, kao da je to skafander iz koga je vlasnik otišao. Kraj mene je ona, paučica, sada potpuno drugačija nego što je bila juče. I tako će dalje biti, valjda, do kraja nečega meni sasvim nepoznatog.