Dritun
Pred jutro sanjam polaganje ispita iz Starije hrvatske književnosti.
Nikada nisam studirao književnost, ali oni to ne znaju.
Uzimam ceduljicu, na njoj je pitanje: pjesnik Dritun Kupelić Orfelin.
O njemu ništa ne znam, ali ni komisija o tom pjesniku ništa ne zna. Osjećam to i bude mi lakše. U trenutku dok se spreman da izmislim djela, život i sudbinu Drituna Kupelića Orfelina, postajem svjestan svoga sna.
I postepeno se budim, ponavljajući njegovo ime, jer znam, ako ga ne budem ponavljao, Dritun Kupelić Orfelin bit će zauvijek zaboravljen.
Pjesnik stvoren u snu, kao već odavno mrtav, a njegovo djelo dovršeno.
Uzimam papir i zapisujem ime.
Zatim se oblačim, perem zube, izlazim na zimu. Znam, kada se večeras vratim kući, pročitat ću ime koje sam zaboravio.
*
Mačak Roki
Pada gust snijeg, puše sjeverac, dvanaest je ispod nule.
Takvo je nekad bilo vrijeme u februaru.
Ali svi su, ipak, iznenađeni.
I bijelo-riđi mačak, naš susjed, kojega svako jutro hranimo.
Gleda nas u čudu, što se ovo okolo događa, diže jednu pa drugu šapu sa zaleđene terase, i tako stoji kao tronožac, izmjenjujući jednu, pa drugu, pa treću i četvrtu nogu.
Zemlja je ovih dana hladna, poput mrtvaca u hladnjaku prosekture. Vikend je i on čeka ponedjeljak da bude pokopan.
Mačak to ne zna.
On za smrt ne zna.
Slobodan je i kada zima stisne.
*
Jahorina
Živjeli smo u strahu od mećave.
Ako se iznenada spusti na skijašku stazu, ako snijeg zamete i više se ništa ne vidi, a ti na skijama, spuštaš se na padinu i Bog zna s koje ćeš strane Jahorine završiti. Zatrpan u smetovima, smrznut, mrtav.
O tome bi se pričalo svake zime.
Ili bi netko nestao u mećavi, ili bi ga izmislili.
Ali priča je uvijek ovako završavala: našli su ga mrtvog ama ni pedeset metara od hotela. Uvijek tako, skoro spašeni.