Starim se dizalom uspinjem ka katu, jednog od riječkih nebodera, za koji nisam ni siguran gdje se točno nalazi; znam samo da je negdje “gore” – samo što “gore” čini podosta katova, a stati na svaki niti bi bilo praktično niti logično. Njemu se sve to čini (prije svega) kao gubljenje vremena – ma da znam da je u isto vrijeme i čista, nužnost, sudbina, usud – ma kako mi to zvali, tako mora da bude i ne može da bude drugačije: u tome je jedino i poanta. Noge mu se tresu, dok staro i socijalističko dizalo poskakuje vozeći ga prema jednom od katova (još uvijek nije znao kojeg). Pod poda čudno miriše – ovako na prvu, čini se da se radi o mokraći. Misao bi mu radije pošla tim putem i pokušala dokučiti otkud ona u jednom gradskom dizalu negoli se bavila onime što ga čeka na katu ka kojem ide i što će tamo morati da kaže. Mora da je pas, pomislio je u sebi dok je hipnotizirajuće gledao kako se katovi mijenjaju na prikazivaču. Dizalo najednom stane – naprasito kako tako održavano dizalo umije i da krene, te u njega uđe vlasnica sa psom. Pas podigne nogu, no nasilnim i vehementnim potezom vlasnica ga spriječi u naumu. Sve mi je bilo jasno. Ona je doduše isto kao i ja primijetila viskoznu tekućinu na podu – promrmljala si je u bradu (nešto u duhu toga) da se jedan od migranata pomokrio; kao da sama sebe to pita, odlučujuću simultano u glavi hoće li zaključiti na tu tezu ili ne – kada je kimnula, bilo mi je jasno da je to za nju bilo kako je bilo i da nema smisla da ju pokušam uvjeriti u suprotno. Izašla je na sljedećem katu a u lift je ušla upraviteljica zgrade – vidio sam to po načinu na koji ju je pozdravila, pozvala se na titulu ali hladno i proračunato kao da je više “mora” pozdraviti negoli to zaista i želi. Upraviteljica je jedva čekala da lift se ponovno vine u vis, i pogled joj je cijelo vrijeme bio na likvidu – pa na meni. A ja nisam znao hoću li se braniti (barem nešto reći) ili ću samo skrenuti pogled – učinio sam oboje, a ono što sam i izrekao bilo je toliko sinkopirano da me se prepala, pa za ostatka vožnje niti je mene gledala niti mrlju na podu – pogled joj je plesao po lošem stanju lifta, a on je odista poput kakvog krhkog i nepodmazanog mehanizma iznovice hroptao i zastajkivao. Da je čovjek, bio bi na smrti. Nju je to vidno brinulo, promrmljala si je u bradu “Što ću, kada novaca nema” potom je šutila ostatak vožnje. Držala se kao da je cijeli svijet njen, no osjećao sam da je suprotno – nije ona bila puno starija, ali je bila dovoljno da je oslovljavam sa “Vi”. Kako nisam znao gdje točno trebam ići, palo mi je na pamet da bi – potencijalno – beskrajnu vožnju dizalom moglo prekinuti to da je pitam na kojem je točno katu osoba kojoj se vozim. To sam učinio, jer sam bio primoran – ili će biti tako ili iz ovog voza neću da izađem do smrti, mislio sam si. Na moj spomen “toga” imena i prezimena, dalo se vidjeti po tome kako joj je lice zaplesalo da je odgovor imala “odmah” ali mi ga je tek dala nakon farse (u koju ni ona sama nije bila vjerovala) a cilj koje je bilo (valjda) mene uvjeriti u to da ona se zaista ne sjeća “dotične” osobe. Saznao sam kat, i pritisnuo tipku “7”. Sve sam tipke stisnuo eto osim te. Ona je izašla nešto prije mene. Preda mnom su se tako našla drvena vrata, stan broj “7”. Imao je zvono, ali nisam bio siguran je li bolje kucati ili zvoniti pa sam ostao tako stajati pred istima neko vrijeme. Kiša je tapkala po staklu – to je davalo ritam mom čekanju, koje je zbog naznake prolaska vremena činilo se duže negoli zaista bilo je. Čulo se šuškanje iza vrata, netko se kretao prema njima – posvema nespretno, i tromo. Taj je netko potom, kada im se sasma približio, kopao debelim prstima po kristalnoj zdjeli u kojoj je između mnošte ključeva tražio onaj – pravi, stana – pretpostavio sam. Potom, trebalo je i nešto vremena dok ga nije (pravilno) postavila u bravu i smogla snage da ga okrene. Vrata su se krenula zakretati, i pred mnom se našla pognuta starica, koja je gledala u pod. Pridržavala se za elemente kako ne bi pala. Tada sam, u pozadini, prekorameno, vidio tu zdjelu od kristala – murano staklo; isti takav luster imala je moja nona, ono se prepoznaje po tom (karakterističnom) smaragdnom presijavanju. Njen se (doduše) raspršio u tisuće komadića kada sam ga kao dijete (odista, ne misleći ništa loše) u naletu čiste mahnitosti igre, spustio ka zemlji. I dan danas, dok čisti – pričala mi je – zna da ih nađe, a prošlo je već, i previše, godina od tada.
Nona, tako sam zvao majku od oca. Baka, od majke. Obje su mi bile i jedno i drugo (logikom) samo je nekako eto ova jedna strana bila više bodulska pa je takvo imenovanje, ostalo. A i karakteri su im bili različiti: dobra starica i ona kojoj je samo maska bila “dobra“. None više nije bilo, ostala mi je – baka. Samo što me baka nikada zapravo nije “vidjela“. “Gledala“ me je, to stoji – ali “gledati“ i “vidjeti“ nije niti može da bude, isto. Tko “gleda“ znači da te koristi samo da bi njemu bilo bolje pa je na tebi da reagiraš kako on hoće, ne da kažeš (iskreno) i što zapravo misliš. E sada “vidjeti“ tome je sasma suprotno, tko “vidi“ on ne koristi ikoga već samo sluša (ironično, zar ne?). Većina ljudi “gledaju“ kao one gospođe iz lifta, a “vidim“ (ponekad, čini mi se) samo Ja.
Ta je starica tako, posvema mehanički, postavila neke kekse na stolić u dnevnom boravku te sok u tetrapaku – keksi su bili punjeni voćem, i u soku su bili pravi komadi; voća. Ona ni dan danas nije znala da voće ne volim, pa je uslijedilo to da ja išta od toga bio sam spreman okusiti, ali su me njene na prvu tople oči a na drugu izrazito hladne i proračunate tjerale da nešto o istome kažem. Nasilno je gurala sve to preda me, a ja sam (što sam pristojnije mogao) odgurivao od sebe ka rubu stola – samo što sve nije palo po podu, ali nije. Uvijek kada bi išli do nje, ja bih bio u nekom društvu – sada sam prvi puta bio, sam – pa bi “to“ društvo i odradilo komunikaciju s njom, ja bih šutio. Ah tako je bilo od malena, njen me muž više volio. Uvijek je to grljenje nje s moje strane bilo više kurtoazija doli iskrenost – ali i ona je zagrljaje odrađivala, u cijelom mom životu nikada me nije zagrlila s dvije ruke samo s jednom. Nismo se podnosili, samo što sam ja na odgovarao šutnjom i pognutom glavom (od malena) a ona, pretjeranom ljubaznošću i igranjem uloga. Volio bih da nisam toliko pristojan, jer rijetko što od misli (ovakvih) sam joj i rekao – za nju, ja sam bio “puko“ povučen i samozatajan. Tako su me, njoj, opisivali i roditelji. Dugo sam se dvoumio oko dolaska, to jest, ne bih ni bio došao da me nisu prisilili – preklinjali me na koljenima (vlastiti roditelji) jer eto više nisam mogao reći da idem kod nje pa otići kod one koja mi je zapravo bila i draža. Nje nije bilo. I pošao sam bio, prije nego sam je došao, na njen grob; podno visokog drveća od kojih su neka i popadala od silovanja oluja. Osjećao sam se kao da izdajem grob – jer eto idem kod jedne osobe samo jer druge nema, čak sam i razmišljao da ne odem (i to ozbiljno) i da umjesto toga sjednem pokraj njenog groba i pričam sa zrakom – no ipak to nisam učinio. Želio sam da njeno vrijeme bude samo za nju, pa sam (dostojanstveno) stao pred njen grob (ma da nisam bio vjernik, bio sam filozof) i izmolio sam svu silu riječi u koje nisam vjerovao – samo jer ona, eto je. Nitko me nikada nije uspio pridobiti da budem vjernik, političke države Vatikan – ona eto je, i to samo tako što mi je rekla “Ja te ne silim, ali eto meni bi stvarno značilo“. Jednom mi je to rekla, a pamtit ću to dok sam živ. Polis, grad-država – tako sam uvijek mislio o istome i da mogu, da sam iole utjecajan (zapravo) na ovom svijetu, radije bih bio pripadnik koje sekte kojom predvode umjetnici, znanstvenici i filozofi (a bilo ih je kroz povijest, samo čini mi se da danas ako ih i ima nije to više to) doli član vatikanaša. Ali iz ljubavi prema njoj, sve sam te riječi izrekao kao da jesam, prekrižio se i napustio grob. Bio je jaki vjetar, a ja sam joj bio zapalio svijeću (nisam vjerovao u sijalice) tako da logično je da se ugasila (ako ne prije) onda kada sam prekoričio portal groblja. Gledao sam staklo i kako vani miješaju se vjetar i kiša, kao i svaki pravi grad (do mora) i Rijeku su puhali i bura i jugo – samo što ta mikstura nije bila samo ona prirodnih procesa već i sukob mojih misli, mržnje i prijezira jer je eto ona živa a kriva je pod zemljom. Kada sam vratio pogled na nju, a tada je i nestalo tog neugodnog zvuka koji staklo nije suviše zagušilo jer je bilo slabo ona je isto bila pognula pogled. Nastala je tišina, čak mi je došlo da i zagrizem koji kolač ili ispijem koji gut. Nisam. Ona je uzdahnula. Da su moji ovdje, našalili bi se u smjeru toga da je ona napravila te kolače, ne kupila – i ja bih se tada nasmijao, ali samo jer sam bio nota u njihovom simfonijskom zapisu koji bi bez tog toga od dura postao mol. Nije ona bila kriva što je ostala, i što sam ja ostao – niti što je ne volim, jer tako ima mnogih ljudi koji bi ju upravo takvu i voljeli; ali nemaju je ti za baku nego ja. Time neka je! Nosite ju! Mislio sam, kada je ona podigla pogled – po prvi puta u mom životu ona me pogledala iskreno i ne patvoreno, hladnim i proračunatim očima (kakve je uvijek i nosila) to me dočekalo nespremno, a moja reakcija bilo je zagrizanje jednog kolačića – bio je odvratan, ali od straha nisam imao nikakvu ekspresiju na licu, samo u mislima. “Meni je žao da nje više nema“, počela je, i pritom se nekako pomirbeno i nužno namještala na tom naslonjaču nasuprot mene koji joj je bio očito neudoban “No, neki ljudi nemaju ni jednu baku živu – a ti imaš, mene. I ja imam tebe (rekla je te potom, zapalila cigaretu – čikopernicu je izvukla ispod stola), a kada se već imamo, onda je red da se imamo iskreno; ti si svršio studije, a nikada nisi radio u struci, ona te u tome podržavala, čak te i financirala kada roditelji više nisu htjeli. Živio si kod nje, ali posao nisi tražio. Ti si slikao, a te slike nisi nigdje prodavao – i danas niti imaš staža niti imaš karijeru. Ona je šutila, ali kada smo pričali o tebi, zvučala je zabrinuto (povukla je novi dim), naravski, to ti nikada nije govorila (istresla ga u pepeljaru). Prošlo je i previše vremena, nije sramota sam sebi priznati da si podbacio i da je krivo bilo slijepo slijediti dječačke snove. Nisu snovi za svakoga, nekima i to rijetkima to pođe od ruke, no previše nas je na svijetu i mnogima – ne. Tebi nije pošlo i ti si, moj unuče, odlučio živjeti u vremenu bez vremena gdje maštaš o tome da je. Lijepo je o tome pisati i tome se nadati, ali nije lijepo lagati. (Ja nisam ni znao da su njih dvije pričale, a tim manje da su o meni – ma da nisam mogao biti siguran ni radi li se o manipulaciji ili o iskrenosti pogotovo jer ju je stalno naglašavala bila) Iskrena sam jer te volim jer mi je stalo, a trebalo bi i tebi biti. I jer imam okvačenu o zid tvoju prvu sliku – žvrljotinu iz djetinjstva koju je pokojni dida prozvao Picassom, a zapravo je samo posljedica tvoje neuravnoteženosti energije ma kako se god zvala ta dijagnoza (povuka je novi dim). Zato, razgovarala sam s tvojim roditeljima i svi se slažemo da tim prije moraš naći posao, ali i djevojku – mi smo u godinama i ne treba nam besposličar na grbači. Eto, tako stvari zapravo stoje, unuče dragi (istresla je novi čik). Dide nema, ni none nema, a ja ne želim živjeti u tvojoj laži. Ti mi zamjeri ili nemoj, ali se trgni i jednog ćeš mi dana biti zahvalan. Ta slika (pokaže na sliku u hodniku, iza nje) to ti samo šteti, lažna je nada, pa te molim da ju uzmeš i baciš u peć“. Prestala je govoriti, a meni pogled kao da se sve više i više približavao toj slici na koju se referirala, to nije bilo Picasso istina je jer Picasso je jedan i danas čini mi se da je to samo niz nekih boja i oblika poredanih po dječjoj logici, dida (tu je bila u pravu) bio je jako ponosan na nju i čim sam je naslikao (bio je slikar pa je u njega uvijek bilo i štafelaja i boja) odmah je maknuo nekog potpisanog slikara (prijatelja) i na njegovo mjesto okvačio moju sliku, u šali je rekao “Dok sam ja živ, nitko ovo neće micati“ ali umro je i eto ja sam je sada bio držao u rukama, prvi put skinutu sa zida nakon svih tih godina – dao ju je i uramiti i paspartuom okviriti da to malo platno izgleda monumentalno i “kao“ važno, a njoj je očito uvijek smetalo. I sada su se u mojoj glavi našle razlagati slike te starice kako stari uz sliku koju prezire, i kada god pored nje prolazi ona gunđa – po prvi puta u životu bilo mi je jasno da ne mrzi ona mene već tu sliku. I da ju bacim u peć i poslušam ju da bih imao nonu koja me voli; pogledao sam čas nju čas peć (u susjednoj sobi), njoj su oni keksi i sok očito bili po volji jer si je bila uzela više i ispila nekoliko čaša, dok je u pauzama od gozbe povlačila dimove koji su se zadržavši se u zraku činili cijeli jedan sustav i njegovu logiku.
Pogledao sam tu peć, u kutu, između kuhinjske garniture. Bile su ponude da se prijeđe na centralno grijanje, i od svih zgrada jedino je njena tu činila svađe i probleme – prošla upraviteljica od silnog pritiska staraca (za koje bi najradije da svi pomru) dala je otkaz i došla je na njeno mjesto žena koju sam maločas, sreo u liftu. Stara zgrada, stari ljudi – šta će da slušaju one mlade? Stajao sam ispred peći, u rukama čvrsto držao Didin okvir. Dvoumio se, kada se opet začuo onaj vjetar koji sam čuo kada sam ušao u stan. Ona je čekala zvuk koji se javlja kada nešto gori, bez obzira na godine (znao sam) čula ga je perfektno. Zvuk kojim vjetar bičuje kišu, postao je glasniji i od mojih misli i meni su se opet oči izgubile u tom kaosu (a opet, redu). Tada, nije mi bilo više do toga da joj sve kažem što sam mislio, a niikada nisam rekao. Otišao sam i nikada se nisam vratio. Sliku sam ostavio pokraj peći. Gledajući to prelijevanje boja, oblika, zvukova i kontrasta koje je činila grmljavina – samo sam mislio o tome kako je jedna moja dječačka slika sve to uspjela da uhvati, a one moje “zrele / odrasle“ nisu joj bile ni do koljena.
Tada, odlučio sam slikati kao dijete i nedugo zatim i postao (u punom smislu te riječi) Slikar. Ako ima neba, mora da se Picasso i Dida na sve ovo srdačno smiju dok se goste, na gozbi najdužeg stola…