20.- 27. juli
Davno bješe, dragi Basara, kad sam se doselio u Zagreb. Bilo je to prije trideset i dvije godine. Nešto manje je vremena prošlo od dana kada sam shvatio da ću ostatak života provesti u ovom gradu, ili negdje drugdje u Hrvatskoj. S tim sam bio načisto prije dvadeset i dvije godine, kada sam kupio stan. A ne prođe tjedna, u nekim razdobljima ni dana, da me neki građanin ove zemlje ne upita što ovdje radim, zašto ne idem negdje drugdje, ili zašto se ne vratim tamo odakle sam došao. U početku, takva su pitanja postavljali u pismima, sve s markom i poštanskim žigom, a poslije u elektronskim porukama. Među pitačima su i slavni, i anonimni, i uglednici, i obični građani. Na primjer, socijaldemokratski ministar kulture Antun Vujić, ili bivši predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa, da spomenem samo one koji su u trenutku raspitivanja bili na najvišim položajima u državi. I kad god se situacija u zemlji i svijetu dodatno zakomplicira, počnu mi stizati prijetnje smrću ili nasiljem. Prijetnje dolaze i onda kada napišem neki ponešto izražajniji tekst. Recimo, stigne li ovo pismo pred njihove oči, prijetit će mi nasiljem, smrću i progonstvom, dok će oni umjereniji po tisućiti put postavljati isto pitanje: zašto sam tu, ako mi nije dobro? Ili zašto sam tu, ako mrzim Hrvatsku i Hrvate? Problem je u tome što mi je ovdje dobro – izuzmemo li prijetnje, zastrašivanja i uznemiravanje – i što ne mrzim Hrvatsku i Hrvate. Istina, ne mrzim ni bilo koju drugu zemlju i narod. Da sam prema Hrvatskoj i Hrvatima barem ravnodušan, ne bih se njima ni bavio. Kao što se ne bih njima bavio ni da ih mrzim.
Ali kad tako dugo živiš pod prijetnjama i prezirom dijela zajednice, nešto se u tebi počne mijenjati. Televizijske vijesti slušaš kao izvještaj o vlastitom zdravstvenom stanju. Rezultati izbora u svakoj hrvatskoj selendri tiču te se barem jednako blisko i intimno kao i visina krvnog tlaka. Raspoloženje i nivo svakodnevne tjeskobe ovisi ti od zbivanja u zemlji i svijetu, a ne od onog što ti se događa u vlastitoj kući. Ti kažeš: “Ne znam, konačno, šta bi ti značilo da te promoteri, simpatizeri i sponzori Tompsonizma – HRT i Culturnet (Kulturbund?) – pominju u svojim emisijama i izveštajima i da uredno obaveštavaju (za to potpuno nezainteresovanu) javnost o uspesima tvojih prevednih knjiga.” A ja ti odgovaram: značilo bi mi uglavnom da su se pomirili s time da živim i postojim negdje u njihovoj okolini. Povjerovao bih, na osnovu toga, da mi ne prijeti opasnost. Oslobodio bih se na čas tjeskobe, ili, kako se to kaže mondenim jezikom današnjice, anksioznosti. Ne mislim ja da me netko stvarno kani likvidirati, ali kada ti tako dugo i uporno prijete smrću, nasiljem ili protjerivanjem, i kada se to normalizira kao javni diskurs (spomenuo sam ti, davno, onog uglednika koji je u ljevičarskoj Književnoj republici pisao kako je na mene o opkoljenom Sarajevu bilo šteta trošiti metak; nikome od hrvatskih pisaca, osim dvojici-trojici mojih prijatelja, njegove riječi nisu zasmetale), nešto se u čovjeku promijeni.
Pritom, računaj na još nešto u svemu ovom. U povijesti srpske književnosti ne postoji, koliko se ovog časa mogu sjetiti, slučaj da su Srbi pogubili svog pisca. Jesu, četnici su zaklali pjesnika Ivana Gorana Kovačića, ali on je bio hrvatski pjesnik. Hrvati su, pak, itekako ubijali svoje čuvene književnike i pjesnike, čak i one koje su prethodno častili najvišim svojim nagradama. I uglavnom ih nisu ubijali kao Srbi Gorana, bez memoranduma, potpisa i pečata, nego uredno i po protokolu. Recimo, Augusta Cesarca, Otokara Keršovanija, Zvonimira Richtmanna, Božidara Adžiju, Mihovila Pavleka Miškinu. Za hrvatsku kulturu već to je prilično respektabilan niz. Nijedan od njih, da se ne bismo krivo razumjeli, nije imao pušku u rukama. Nijedan nije bio partizan. A pojedini su, recimo Cesarec, a bogme i Pavlek Miškina, bili romantični zanesenjaci tog nekog naturalnog, zemljopisnog i folklornog hrvatstva, koje tako ganutljivo izbija iz riječi “Lijepe naše”. Pritom Cesarec jest bio lenjinist i rusofil, dok je Pavlek Miškina bio neki obični hrvatski seljak. Ali ustaše su, sve po protokolu, i u skladu s hrvatskim državnim pravom, meračili ubijajući nožem, maljem i metkom hrvatske pisce i pjesnike. Takvo je, naime, kažu ljubitelji hrvatskog državnog prava, bilo vrijeme i takav je bio njemački befel. No, događaji ove vrste, ili ovakvi kulturni i civilizacijski presedani, trajno obilježe društvo i postaju idealtipska mjera njegove budućnosti. Osim u slučaju kad biva stvorena svijest da je grozno, da je odvratno ubijati pisce i pjesnike. Osim u slučaju kada se oni koji u klanju vide svoje domoljublje i u koljačima svoje heroje napokon pokaju. Ali Hrvati su, kao i Srbi, presitni i prebijedni za kajanje. Kajali su se samo oni najveći, kako u Bibliji, tako i u historiji.
I tako se u Književnoj republici pojavljuje čovjek, koji na moj citat iz “Sarajevskog marlbora” koji glasi ovako: “Lajao sam, u duši prepun straha, pitajući se slušaju li oni gore, ne bogovi nego oni s topovima, ovo što ja brbljam. I, ako slušaju, hoće li im jednoga dana dosaditi, hoće li naciljati i smaknuti u pola riječi.”, u svom tekstu o meni odgovara ovako: “Kao što se vidi, nisu ga naciljali, kao što nisu naciljali i mnoge druge mete koje su smaknuli drugi. Skupe su granate, a i ne diže se ruka na rđu.” S njime nikada nisam bio u bilo kakvoj komunikaciji, niti sam mu ikada javno spomenuo ime, ali me ustrajno progoni od februara 1993, kada je u Šuvarevoj Hrvatskoj ljevici reagirao na članak koji sam pisao u opsađenom Sarajevu, i objavio u splitskoj Nedjeljnoj Dalmaciji, a povod članku bila je smrt Desanke Maksimović. Dovoljan će ti biti naslov, pa da shvatiš i što je u članku pisalo. Moj naslov je: “Smrt posljednje babe Srbije”. Nikada nisam držao do Desankinih stihova, tako da me je od svega što je pjesnikinja napisala najviše impresionirao – na žalost negativno – njezin predgovor knjizi “Godine raspleta”, autora Slobodana Miloševića. Moja impresija je, naravno, bila dodatno osnažena životom u opsađenom Sarajevu. Dotični je na to reagirao, ali pod pseudonimom koji je godinama koristio, a koji je glasio Ivan Bogoljub Croata. Inače, imao je vrlo dobar razlog za pisanje pod pseudonimom, koji će ti se uskoro razjasniti.
U sljedećih tridesetak godina rečeni je, što u lijevo-liberalnim, što u desnim i proustaškim književnim glasilima – objavljujući istovremeno i u jednim i u drugim – posvetio par stotina stranica mojoj likvidaciji. Metaforičnoj i manje metaforičnoj. Počeo je s tim da sam tuđmanovac i ustaša, pa tako blatim Desanku Maksimović, nastavio s tim da sam četnik i ljubitelj Draže Mihailovića, što je, recimo, dokazivao citatima iz “Dvora od oraha”, podebljavajući cijelu stvar time da sam nikakav pisac.
Čovjek nije, međutim, ni čudak, ni ekscentrik, nego je figura iz srca hrvatske književne elite. Istaknut je, recimo, kao autor najvećega broja natuknica u trotomnoj Književnoj enciklopediji, u izdanju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Član je ljevičarskog Hrvatskog društva pisaca, redovit književni kritičar desničarske Republike i ljevičarske Književne republike. Izdaje knjige i na jednoj, i na drugoj strani. U ona prethodna vremena za Službu je opservirao književnike među ekstremnom neprijateljskom emigracijom, te se, kažu, pomalo bavio unutarnjim neprijateljem na hrvatskoj književnoj sceni. Dvijetisućitih je, pak, postao cijenjeni ekspert za hrvatsku emigrantsku književnost, o čemu knjige objavljuje. Nije li to, recimo, nešto što ne bi moglo proći ni u komedijama Dušana Kovačevića? U hrvatskoj stvarnosti, međutim, prolazi sasvim dobro.
Kada takva jedna pojava napiše kako su za mene skupe granate, pa me preporuči četničkoj ili ustaškoj kami – za njega i za njegove to je u ovom slučaju svejedno – da bi me nakon toga u istoj rečenici pomilovao, jer “ne diže se ruka na rđu”, on nastupa kao podivljalo udbaško čudovište, koje više nema razloga da se plaši za sebe i potpisuje se pseudonimima, jer je nanjušilo žrtvu koja će ga združiti i zbratimiti s onima kojih se zbog svoje prošlosti plašio. Možda bi mi ga u svemu tome bilo pomalo i žao, ali kako da žalim pripadnika hrvatske književne i kulturne elite? S kojih, pak, to visina da ga žalim? Ostalom, na tu preporuku za moje klanje i na to pomilovanje rđe (bit će da mu se Desanka ukazala, pa je za mene tražila pomilovanje) nije u moju korist reagirao nitko izuzev Borisa Dežulovića. Mog “kritičara” ili su podržali aktivnom šutnjom, ili su ga podržali živom riječju. Tako da je ta prijetnja klanjem trajno ostala između mene i njih. Nije da se svih tih ljudi plašim, niti se plašim prijetnji i pasivnog reagiranja na te prijetnje. Ono što me uznemirava, i to konstantno, jest ideja da bih, živ ili mrtav, u tko zna kakvim okolnostima, mogao biti izložen njihovoj milosti i prisvajanju. Živo mogu zamisliti, toliko živo da me ponekad uplaši, kako bi hrvatski pisci i javni radnici reagirali kad bi me neki od mojih protimbenika (pazi sad te hrvatske riječi!) stvarno ubio! To totemističko obožavanje, to prežderavanje lešinom mrtvog mene, to lamentiranje nad ovim i onim, to pogrebno preseravanje uz prigodnu zloupotrebu kompletnog književnog i izvanknjiževnog djela, meni je iz nekog razloga naročito nepodnošljivo. Ne želim takvo što od svijeta kojemu je sitni karijerni udbaš glavni pisac natuknica o književnom životu i djelu.
E sad da se od tog najplodnijeg leksikografa hrvatske književnosti zaputimo prema njezinim živim vrhovima i akademiku Miri Gavranu. Spomenuo sam ti kako je taj nakon nekih mojih više usputnih ruganja i snebivanja nad njegovim likom i dijelom na radiju izjavio da mu ja – zavidim. Nekim je ljudima oko mene takva njegova reakcija bila urnebesno smiješna. Moram priznati da je i meni to bilo smiješno. Koliko god da ne mogu biti vlastiti čitatelj, ipak mi je odnekud jasno da Miri Gavranu u književnome tekstu nemam na čemu zavidjeti. Ali ako se iz teksta vratimo pitanjima čovjekove egzistencije, zadovoljenju kojekakvih tjelesnih potreba i života među ljudima, unutar prihvaćenih društvenih konvencija, stvar se mijenja. Ja doista imam na čemu zavidjeti Miri Gavranu. Njemu ne prijete smrću i progonom, ima službenog vozača, privatno kazalište, otvorenu česmu iz koje naizmjence teku novci iz domaćih i europskih fondova, a uskoro će, u septembru – ovo govorim krajem jula! – Miro Gavran vjerojatno zamijeniti Ninu Obuljen Koržinek na mjestu ministra kulture. Premda nitko od nas ne može znati što mu donosi sutrašnji dan, prilično je izvjesno da ćemo do kraja svojih života nas dvojica nastaviti da igramo iste ove uloge: on kao institucionalno prvo ime hrvatske književnosti, slavljen, bogat i zaštićen, a ja kao netko na kome, uza sve drugo, svaki preplašeni udbaški žbir može provesti proces vlastite emancipacije u ustašu. Samo u književnom tekstu, rekao sam, samo u estetskoj prosudbi, stvari između tog Gavrana (i njemu sličnih) i mene drukčije stoje.
I tu stižemo do jednog zanimljivog problema. U Hrvatskoj se već dugo misli da su estetske prosudbe stvar dogovora i rasporeda društvenih moći. Misle, ako dovoljno jako upru, pa poguraju zid koji je ispred njih, da će postati dobri pisci. Nije to uopće nova stvar. Preporučivao sam ti da čitaš Tuđmanove dnevnike, jer tamo se koješta nađe iz oblasti kolektivne imaginacije. Recimo, onoga dana kada je objavljena vijest da je Czeslaw Milosz dobio Nobelovu nagradu za književnost, Franjo Tuđman gorko se žali što tu nagradu nije dobio – on. Da ne pripada malom narodu Hrvata, smatra Franjo, on bi za svoje djelo dobio upravo tu nagradu. Upitaš li se a koje to djelo, odgovor ti je u bibliotečnom katalogu. Tuđman je stvarno u sebi vidio osujećenog nobelovca, a u Miloszu uzurpatora i uljeza. Isto je, dragi moj Basara, potpuno isto i danas. Znam barem deset cijenjenih hrvatskih pisaca, koji potajno misle da ja uzurpiram njihovo mjesto kod inostranih izdavača i prevoditelja, a pride se i ulagujem Srbima, pa me onda i oni objavljuju. I nitko od njih nema svijest o tome da bi u svemu ovom nešto mogao predstavljati sam tekst. Postčinjenično stanje u kojem oni žive mnogo je starije, žilavije i istrajnije od onog što je uspostavio Donald Trump. U takvoj kulturi Miro Gavran i stari udbaš koji bi me klao da nisam baš ovakva rđa, Miroslav Krleža nije incidentna pojava kao što se obično misli i govori. Nije on genije koji je najednom razgrnuo mrak njihove gluposti. Da nije bilo Tita i Komunističke partije, ne bi bilo ni Miroslava Krleže u hrvatskoj književnosti. Partija je Krležu nametnula, ona ga je oktroirala u ovoj kulturi. Miro Gavran je njezina prirodna mjera. Da nije bilo Partije i Jugoslavije, ne bi hrvatska književnost muku mučila ni s Tinom Ujevićem. Mjera njezina pjesništva bio bi Marko Perković Thompson. I ne mislim da je to tako loše. Jer kad od takve mjere kreneš, možda ćeš negdje i stići. Ali kad krećeš od Krleže i Ujevića, koji te tako nadrastaju i koje u toj mjeri ne uspijevaš podnositi, tada nigdje ne stižeš. Pred tom dvojicom, recimo, kao i pred nekolicinom drugih pisaca i javnih intelektualaca formiranih u jugoslavenskoj epohi, hrvatska živa kultura stoji kao patuljci pred guliverovskim stubama, uz koje se ne mogu uspinjati.
Da, možda bi bio zanimljiv romančić o putu stodevetnaestogodišnje moje babe Štefanije na Thompsonov koncert. Jedna sentimentalna hrvatska priča kroz koju bi zapravo sve moglo biti ispričano. Život na ovom kraju svijeta i u ovakvim zemljama kakve su Hrvatska, Bosna i Srbija, zna biti mučan i nedostojan. Uz gotovo svakodnevni osjećaj čovjekov da je i sam gad među gadovima, štakor među štakorima, i da se protiv toga ne može izboriti. Ovo su zemlje bez ikakvog historijskog pamćenja, u kojima i obična ljudska sjećanja s vremenom mutiraju u kolektivne mitove i legende, i u laž. Ali, istovremeno, ne postoji bolje mjesto za pisanje od ovog. Kao što nema boljeg vremena za književnost od vremena potpunog i konačnog propadanja i urušavanja svijeta. Stajati na kraju vremena, i bilježiti stanje stvari. Ili stanje vlastite imaginacije. A u mojoj je imaginaciji baba Štefanija velika figura. U “Mami Leone”, jednoj mojoj blagoj knjizi, postoji priča o mojim djetinjim susretima s tom ženom. Vidio sam je dvaput u životu – imao sam četiri-pet godina – obratila mi se s: “Dođi teti!” Čuj, “teti”, pa zar ja nisam sin tvojega sina, babo jedna katolička? I darovala me je velikom govedskom koskom. Biva, za juhu! Zamisli ti to, kad imaš babu ustašicu, ili bi zapravo ljepše bilo reći babu ustašu, pobožnu do obespamećivanja, koja neke 1970. ili 1971. dječačića koji joj je ustvari unuk, časti koskom, koja izgleda kao bedrena kost, kao femur, iz kakve naše masovne grobnice. Strašno je roditi se u takvom svijetu. A istovremeno to je blagoslov u književnosti. I nevažno je hoće li to itko čitati.
Čuvaj se,
m