Vratnik 1929. godine. Četiri stotine i pedeset kuća prekrivenih šimlom i ćeremidom, jedanaest uskih mahala sa spletom još užih sokaka stisnutih među poligonalno zatvorenim kamenitim bedemima, zamrlo korito Rukavca Mošćanice koja je vratničkom bradinom tekla tri stotine godina, Mejdanska čaršija i greblje na brijegu podno Carinske džamije.
– Sve u svemu, ništa posebno na našem Vratniku, u našoj Budalastoj mahali – govorio bi hrsuz Salko Runda što se povazdan vrtio po Mejdanu.
I sami Vratničani su u zlobnoj samošaljivosti svoj kraj zvali Budalastom mahalom, jer je cijeli Vratnik bio ograđen bedemima kao kakva ludnica, gdje se nije moglo lahko ući, a još teže bilo je izaći kroz tri kapi kule i pet malih kamenitih vrata.
Nisu džaba stari Vratničani Mejdan zvali Kafanskim trgom. Oduvijek su tu bile smještene ugodne kafane, ali te godine spisak je spao na dvije: “Bujrum” Ibrahimage Hukovića i “Bratstvo” u kojem je te godine kao kafandžija radio Hasanbeg Hasanbegović iz Porčine mahale.
“Bratstvo” je smješteno u prizemlju Iplidžik Sinanova mekteba. U narodu se govorilo da su to bile vakufske prostorije Jekovačkog mesdžida, gdje je do prije dvadesetak godina mekteb vodio Mula Jusuf Prozorac, a prije njega čuveni hodža Rogo iz Vinograda, čiji se mezar vidio odmah naspram mekteba, ispred kuće Reša na Širokcu. Zgrada Roginog mekteba bila je smještena u samom dnu Mejdana, baš tamo gdje se nekada Carska džada razdvajala na dva hiseta, Širokac i Bajramaginu ulicu.
Bijaše kraj vrućeg i sparnog ljeta, mjesec posta, šehri Ramazan, ali u “Bratstvu” ni tada nije manjkalo mokrih gostiju ili fistadžija, kako su ih zvali Vratničani. Fistadžije su bile isto što i kafanski inventar, a taj inventar bijaše prost: dvije sećije ispod prozora i šank sa staklenom vitrinom u kojoj su stajale zdjele sa kuhanim jajima i osušenim limunovima, pored njih i boca sa ukiseljenim bobicama smreke, koju je gazda Hasanbeg s ponosom zvao šmreka želeći time da pokaže kako to nije običan već vanbaška sok.
Ovakve kafane Vratničani su zvali internim lokaonicama. To je značilo da su se svi gosti međusobno znali i da je svaki od njih imao svoje mjesto, na kojem je sjedio po cijeli dan. Takav je bio taj ustajali kafanski svijet, i potpuno je ličio na presahli rukavac Mošćanice koji je kao usmrđena žabokrečina stajao blizu kafane. Nepomičan, užegao svijet pijanica i dokonih besposličara.
Ragib Runda uvijek je sjedio do furune, tik do šanka iza kojeg se nalazila malena niša gdje je Hasanbeg na starom rešou kuhao čajeve i pekao kahvu. Po podu niše bile su poredane flaše sa rakijom šljivom, lozom i kruškom, sve maksuzija do maksuzije, brlja do brlje.
Stalni gosti mislili su da je Runda nadimak Ragibu, jer je često znao reći:
– Beže, daj svima rundu pića i meze od tebe, a od mene im je šuplja priča.
Na tu šalu Hasanbeg bi ljutito odgovarao:
– Pusti, Runda, šuplju priču! U mene su za takve šuplje čaše.
– Pa daj bar na veresiju, piši me u teku! – nastavljao je Runda svoju šalu.
– E, žao mi je, ali teka više nema listova – odgovarao je Hasanbeg, gledajući ostale goste koji su svojim imenima i napunili njegovu teku.
I tog sparnog ramazanskog podneva Runda je bio raspoložen za šalu i šuplju priču:
– Jah, što vrijeme brzo prolazi. U subotu je posljednji dan, a k’o da je juče Ramazan počeo.
– Pa tebi je svaki Ramazan bio juče, čim ga nisi prepostio! – dobaci mu Mujo Bungurdžija kroz grohotan smijeh. Mujo je sjedio za stolom uvrh kafane i igrao tavle sa Rasimom Ulakom.
– Šešbeš! – poviknu Rasim, a Mujo mu uzvrati:
– E, što te hoće kocka, braco slatki! A meni se ne da ništa da bacim…
– Pa kako ćeš bacit’ kad ne znaš igrat’ tavle? – opet će Rasim, koji zadovoljno ispi gutljaj mehke šljive iz čokalja.
Po cijeli dan njih dvojica igrali su tavle i zurili kroz otvoren prozor da vide ko sve prolazi Mejdanom.
– Eno, prođe Hasan Smajiš i nosi crni ceker u ruci! – uzviknu Mujo.
– Bezbeli opet nosi karpuzu, pa neće da svijet vidi šta on to nosi. Bezbeli ima u cekeru i mesa za iftara – reče Rasim.
– Dubeš! – povika Mujo.
– A jesi li, Boga ti, čuo da je stara Kupusovka dobro hasta? Daj, Bože, da se izvuče – obrati mu se opet Rasim i baci kocku niz tavlu.
– Điharise! – uzviknu sav radostan, a Rasim mu dobaci:
– A sve kukaš da te neće kocka!
– Pa mora i meni nešto pasti – sav zadovoljan povika Mujo i nastavi prazan eglen:
– Ja sam čuo da ni Refo Harba nije dobar. Vidjeli su ga kako bljuje krv, a on bježi od naroda k’o đavo od krsta.
– A kako i ne bi kašlj’o krv kad pije k’o smuk?! Svaki dan je pijan ko ćuskija! – uključi se i Hasanbeg. – Još govori da je dobro što mu u mahramicu teče krv, a ne rakija…
– Šta je to po svijetu hasta zavladala? – upita se Mujo tobože zabrinuto i zakašlja se iz grla promuklog od crne kahve i rakije brlje.
– Kakva ti je ovo rakija, Beže, kad ovako kašljem? – upita kafedžiju, a on mu žustro odgovori:
– Nemoj je piti ako ti ne valja.
– Jah, takav je naš svijet, pun problema. A i crni vakat nam je doš’o, je li tako, profesore? – obrati se Rasim čovjeku koji je sjedio desno od ulaza u kafanu. Tu su na stolu uvijek bile dnevne novine i on ih je prvi čitao. Bio je to Nazim Ćurevac, profesor iz Saburinske škole.
– Tako je, vala. Evo jučer je kralj proglasio oktroisani ustav – reče i proviri glavu iza raširenih novina.
– A šta li mu znači to oktroisani? – upita Mujo tobože zainteresirano, mada ga je to zanimalo koliko i lanjski snijeg.
– To je nametnuti ustav – odgovori mu profesor.
– Vala, baš je sparina, haj’mo napolje – pozva Mujo Rasima da izađu za stol što je stajao pred kafanom.
Čim sjedoše, Mujo zausti da nešto kaže, ali prekide ga Rasimov glas:
– Eno ga, ide Avdaga Nanić.
Cijela kafana najednom zamuknu, čula se jedino muha zunzara u letu. Mejdanom je prolazio Avdaga Nanić, vlasnik pilane “Braća Nanić”. Bio je to najbogatiji čovjek na Vratniku, stariji od dvojice braće iz Porčine mahale koji su naslijedili parne pilane na Vasinom hanu i na Palama.
Za njihovog oca Salihagu pričalo se da je imao para više i od Očaktana sa Kovača. Bavio se zelenaštvom i kamatom, i sagradio je dvije kuće, na Mejdanu i u Porčinoj mahali naspram mesdžida u čijem je haremu raslo veliko drvo oraha. Njegov stariji sin Avdaga bio je čovjek pedesetih godina, još uvijek u dobrom muževnom stanju. Tijelo mu je bilo fizički održano, hod uspravan, sve u svemu – gorda i gospodstvena figura. Uvijek je nosio alafranga odijelo, bijelu košulju i kravatu uredno svezanu do čvrste kragne. U desnom vanjskom džepu nosio je sahat sa zlatnim lancem, a često bi koristio uzrečicu:
– Kad ide sahat, nek’ ide i lanac. – Tom frazom završavao je svaki svoj iskaz, o čemu god da se govorilo.
Dokoni Vratničani iz kafane “Bratstvo” sa zavišću su gledali u Avdagin sahat i zlatni lanac, misleći: “Lahko je njemu. U njega je para k’o šodera. A nas niko ne pita kako nam je i što se patimo po cijeli dan u kafani uz kahvu, rakiju i tavlu.”
Mučili su se tim mahalskim pitanjima, pa bi proradio poslovični jal kokuza prema bogatim ljudima, ali i strahopoštovanje pred onima koji su imali više od njih, vlast ili neku silu, te bili na višoj društvenoj deredži. Mahalci su se uvijek povijali i sklanjali pred jačim i bogatijim od sebe. To je Vratničanima bilo usađeno u gene: nikad nije bilo zgoreg poviti šiju, jer savijenu šiju sablja ne siječe. Shodno svojoj poltronskoj filozofiji, od pamtivijeka su zaključivali: “Treba živjeti u kutu, nikome na putu.” Oduvijek su oni cijenili vlast, moć, snagu i novac. Ko je to imao, imao je i Vratničane za sobom i uza se. Zato su kafanske fistadžije šutke posmatrali Avdagu kako ide Mejdanom i vadi sahat da vidi je li vakat za džumu. Bila je to posljednja ramazanska džuma i silan svijet hrlio je u džamiju. Svi su selamili Avdagu i s prezirom okretali glavu od kafane pred kojom su sjedili dokoni gosti.
– Selam alejk, Avdaga – pozdravi kafandžija Hasanbeg, koji se i sam spremao za džumu.
– Alejkumu selam – otpozdravi Avdaga i baci prezriv pogled prema stolu za kojim su sjedili Mujo i Rasim.
Mujo pozdravi snishodljivo:
– Kako si, Avdaga?
– Pa, nije mi k’o vama – reče Avdaga, cinički se zagledajući u čokalje na stolu.
– Nemoj tako, Avdaga – reče mu Rasim. – Svakome je na svoj način teško, a na kraju ćemo svi završiti isto, ispruženih nogu na Bakijama.
Avdaga samo odmahnu rukom i povika:
– A šta ćeš. Kad ide sahat, nek ide i lanac. – Izvadi opet sahat iz džepa, pogleda ga i zamaknu iza ćoška kafane, prema Lubinoj džamiji pred kojom su već stajali mahalski prosjaci i ciganska djeca iz Karanfil-mahale. Svi su čekali Avdagu Nanića, jer on nije bio stisnute ruke. Avdaga im priđe i baci nekoliklo novčića pred djecu.
– Daj i nama, Avdaga! – povika prosjak Suljo Dinda, a Avdaga i njemu baci dinar, uz riječi:
– Kad ide sahat, nek ide i lanac.
Tako je prolazio još jedan ljetni dan na Vratniku. Pred Kešinim hanom na Mejdanu sjedio je vratnički besposličar Himzo Kevčija, čopao suhu koru hljeba i dokono vikao:
– Žabokrečina! Žabokrečina!
Niko nije znao zašto je Himzo stalno uzvikivao baš te riječi. Možda zbog usahlog korita rukavca Mošćanice koji je lijeno plazio kroz mejdanski makadam i iz kojeg su noću gladno kreketale krastave žabe:
– Kre! Kre! Kre! – čulo se na Mejdanu zaglušujuće kreketanje u sparnim ljetnim noćima.
Negdje u Širokcu zavijao je pas, dugo i otegnuto, nakon što je hodža ezanio akšam sa munare Iplidžik Sinanove džamije. Na Mejdanu je već odavno bila ugašena jedina sijalica u kafani “Btratstvo”. Cijela Mejdanska čaršija tonula je u mrak.
Osvanut će sutra još jedan dan u “Bratstvu”, odakle će muklo odzvanjati kocka po drvenoj tavli. Neko će mahmurno prelistavati dnevne novine i gledati ima li među smrtovnicama i neki Vratničanin ili Vratničanka. A opet, u sebi će misliti da su to najbolje novine čim u smrtovnicama nema njegova imena. Kafandžija će u šišu peći crnu kahvu, a gosti će se po običaju žaliti što je ona tanka i beterna, pa tako i nasta izreka: “Sačuvaj me, Bože, betera, Likića deftera, kahve Hasanbegove, Hamzića hana i Misira što uz gusle zasvira.” Mislilo se na teku dužnika kod bakala Likića, na kahvu proljevušu kod Hasanbega Hasanbegovića, na peksinavi han Hamzića na Mejdanu i na hodžu Misiru što je pokatkad u saz kucao u svojoj kući i u Bajramaginoj mahali. Svemu su Vratničani znali naći mahanu i falinku, i to su prenosili od oca na sina, s koljena na koljeno.
I tako iz dana u dan, a isti je svaki dan u vratničkoj kasabi.