Svaki grad ima svoju pjesmu,
makar i lošu, tupu i glupu,
makar to bila i dva grada,
jedan naspram drugoga,
jedan sakriven drugim,
jedan samotniji od drugog;
svaki grad ima jedan glas,
jednu ruku, prste i dah –
jače je to od mene, sada,
makar sam se oružao svijetom,
makar sam bio odsutan,
makar sam dolazio težak
u neki dan izvan kalendara;
svaki grad, s mostom između,
na rijeci jačoj od njega,
ljepšoj od njegovih kestenova,
tako ostavljen, samotan,
iza sedam i sedam, i sedam,
s jutrom od magle,
s danima zagubljenim,
otputovalim put gradova
većih i ljepših, dalekih
toliko da nikada niko
noćnim vozom neće doći,
spustiti se do mosta,
stati na sred rijeke,
sve dok ne svane dan
sličan onom, zapamćenom,
od koga se plače i smije,
sve dok noć ne pokrije
dva grada, na granici uma,
iza sjećanja, ispred zaborava.