Ni sam zapravo ne znam zašto, ali kad iz grada, iz Titove, idem prema Skenderiji ili Marindvoru, obično se prema Miljacki spustim ulicom Musala. Kad sam s jeseni 1996. godine tek došao u Sarajevo, živio sam na Bjelavama i makar sam se do Titove nekad spuštao relacijom Kevrin Potok-Dalmatinska, a nekad Bjelave-Džidžikovac, do Obale bih uvijek išao kroz Musalu pa onda kroz Valtera Perića do Filozofskog fakulteta. Na Skenderiju i Marindvor sada ne idem prečesto, ali kad idem, po navici idem Musalom. Musala je kratka ulica, s jedva devet kućnih brojeva. Na broju 9 je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, a na broju 1 knjižara Zadrugar.
Uz izlog knjižare Zadrugar, uvijek se sjetim Kišovog opisa jednog beogradskog izloga: “mrtve su muve ležale na dnu stakla, kao u kakvom presahlom akvarijumu”. U izlogu knjižare, svega je zapravo više od knjiga. Ali sve je staro: nekakve sive olovke, rolne masnog papira, kancelarijski materijal. Ono malo knjiga što ima, sve je staro dvadeset godina. Izdanja su to koja je u osvit rata objavio Zadrugar, knjige ljudi sa Ajfelovog mosta, Miljenka Jergovića i Semezdina Mehmedinovića, zatim Marija Parića i Abdulaha Sidrana, sve tanki tomovi malog formata i mekih korica. Sve koštaju jednako: 0.50 konvertibilnih maraka. Nema danas u Sarajevu ničeg jeftinijeg od Zadrugarovih knjiga. Nekoliko puta sam u Zadrugaru kupovao knjige, samo prvi put sebi. Pomenuo bih naslove u razgovoru u Zagrebu ili Novom Sadu, pa bi neki ljudi (zapravo, uglavnom, žene) rekli da neku od tih knjiga nemaju, a tražili su je svuda i nisu mogli naći. Onda ja kad dođem u Sarajevo odem i kupim te knjige.
U petak, 31. decembra, posljednjeg dana 2010. godine, prošao sam kroz Musalu noseći na ramenu ranac pun prazničnih dvobroja regionalnih dnevnih novina i zastao pred izlogom Zadrugara. Među već poznatim koricama ugledao sam jednu, drukčiju, koju ranije nisam vidio. Format je bio manji nego kod ostalih knjiga, korice crne i tvrde; na sredini bijelim slovima piše Sensoria, a u vrhu korica, nešto manjim slovima: Dragan Stenek. Iz nekog razloga, ova knjiga je više nego duplo jeftinija od ostalih Zadrugarovih izdanja i košta 0.20 konvertibilnih maraka. Ušao sam u knjižaru. Prodavač, uvijek isti, sredovječni muškarac u bordo radnom mantilu me prepoznao. Osim njega, radnja je bila prazna. Nikad tamo nisam vidio mušteriju. Kupio sam Sensoriu i stavio je u džep. Novinski papir u rancu platio sam valjda i pedesetak puta više.
Posljednjeg dana prošle godine pročitao sam Sensoriu. Knjiga je diskretna, elegantna i sjetna. Mislio sam u posljednje vrijeme često i intenzivno na pjesmu Miloša Vidakovića posvećenu Ivi Andriću, onu koja se otvara distihom Gle, Ivo, već su jablani žuti/ I sve je sumorno – sumorno, pa sam se, pišući nedavno o njoj, prisjetio “da jablan simbolički odjekuje u našem jeziku: od Tina Ujevića do Branimir Štulića”. Možda i zato me u Stenekovoj knjizi najprije dotakla ova pjesma:
povijest
ulazi vjetar i izlazi
jablanu iz krošnje, njiše se
i sa njim na klatnu slika
iz djetinjstva:
čempres raste kraj mora
kada diže pjenu sa talasa sunce
grize povijen vršak stabla.
na krljušti ribe vidjeh
sliku mog dječačkog tijela.
A nešto kasnije i ova:
ritam
staneš a tebi tik
sličan oblik u kojem
vidiš usijane mrežice
i kroz njih, u redovima
jablan do drugog raste
Prvog ponedjeljka u 2011. godini, prošao sam Musalom. Na broju jedan, ispred knjižare Zadrugar stajali su svježi vijenci. Prije sedamnaest godina, u stanu iznad knjižare od granate je poginulo šest članova porodice Tatarević-Dragnić, među njima i dvoje djece. Gledao sam u vijence pa pogledao na drugu stranu ulice. Tamo je bio – jablan