Između svjetla i sjene

Osmanlijske kuće u Hercegovini su, u skladu sa Le Corbusierovom idejom stambene arhitekture, pravi strojevi za stanovanje koji se sastoje od otvorenih i zatvorenih prostora, hajata, kaldrmisanih avlija sa šadrvanima. U selamluku iza ulazne kapije skupljali su se svi posjetitelji dok su samo najbliskiji mogli ući u haremluk, istinsko srce kuće. Naime, ljudi u ovoj mediteranskoj klimi koja miriše na ruže, hadžibeg i šipak veći dio godine provodili su u poprilično jednakoj mjeri vani i unutra. Interijeri su bili bogato ukrašeni i sa pogledom koji puca na okolnu prirodu, kao što su Bišćevića kuća u Mostaru i Derviška tekija u Blagaju. Jedino što je stajalo između diskrecije obiteljske intime i avlije bile su drvene opne kroz koje se filtriralo hercegovačko sunce za koje ima jednako naziva koliko i za snijeg u inuitskom: prančiok, ćelopek, žega itd. Stolačka Šarića kuća savršen je primjer funkcionalne estetike osmanlijske arhitekture, gdje je predvorje na katu zaklonjeno mrežastim drvenim panelima koje zrake sunca pikseliziraju. Kad bih imao treće oko, umjesto stolarije vidjelo bi trodimenzionalnu sliku Ivana Picelja, ali naravno da graditelji ove kuće nisu mogli vidjeti tako daleko u budućnost. 

 

Kuću je izvorno izgradio Ismail-kapetan Šarić u 18.st., iz prve kapetanske obitelji u Stocu. Osim ovoga, podigao je i čatrnju, džamiju i mekteb, infrastrukturu koja obilježava život i ritam  hercegovačke čaršije. Na neki način, ništa nije prikladnije od čatrnje u ovakvom gradu, definiranom i oblikovanom oko Bregave, njenih kaskada i mostova. Voda, osim što je izvor života, igra i važnu ulogu u duhovnosti, abdest koji se uzima prije molitve: ona tijelo čisti od prljavštine svakodnevice kako bi oslobođeni ušli u prostor duhovnosti. Ovdje nikada nismo predaleko od melodije rijeke kojoj sve ulice hrle u susret. U centru, blizu kuće, stoji sahat kula, svojevrsni most između dvije vremenske zone u kojoj žive ovi ljudi: zemlja (sat) i nebo (ezan). S obzirom na sve što ovaj grad već godinama muči, moglo bi se reći da su se kazaljke na kuli zaustavile, ali mujezin se još nije predao. Na neki način prikladno jer jedino Svevišnji može razmrsiti političko klupko u koje se zapleo jedan od najljepših gradova u Bosni i Hercegovini. Srećom, ljepota je imanentna ovom mjestu i njegovoj mitologiji, što dnevnopolitička melodrama ne može uništiti. Upravo takvu ideju utjelovljuje kuća kapetana Šarića.

 

Na prvom katu, nad ulicom bdije istureni dio kuće, kao stare žene koje ljeti vrijeme ubijaju dumajući kraj otvorenog prozora, promatraju sokak kako prolazi pored njih. Slično šalterušama u državnim firmama što lakirajući nokte čekaju pauzu za kavu. Ofarbana u bijelo, vidi prolaznika bez da on istovremeno vidi nju u cijelosti, pa je misterija tim veća. U vremenu narcisoidnog egzhibicionizma društvenih mreža, dobro je da još uvijek postoje mjesta čije iznutrice nisu konstantno servirane putniku namjerniku na srebrnom pladnju. Kao i toliko drugih u Stocu, ni ovo nije bilo pošteđeno devastacije. Kuća je zapaljena u vrijeme rata, prije čega je funkcionirala kao ekspozitura Umjetničke galerije BIH, tj. Galerija Branko Šotra u kojoj su bila izložena djela ovog velikog grafičara u okvirima Jugoslavije, ali sa korijenom ipak u ovom gradu. U ratnom kaosu djela su nestala, a zgrada je obnovljena 2012. godine. Nažalost, ovo nije jedini hercegovački primjer mjesta koje živi od svojih sjećanja i boemske mitologije: počiteljska likovna kolonija u kući jedne druge kapetanske obitelji (Gavrankapetanović) ljeti probudi iskru života, a zimi u samo nekoliko kuća gori svjetlo. U svim ostalim prozorima gori mrak. Možda je čak i više hrabrosti potrebno za prezimiti tišinu Počitelja nego na bojišnici gdje se umjesto aveti mrtvih i dijaspore sa ekrana mobitela i kompjutora čuje fijuk metaka. 

Iako u Šarića kući više nema stanara i koristi se u reprezentativne svrhe, atmosfera intime se još osjeti, zidovi avlije grle me kao ljuska orah. Sjene svojim crnim oštricama režu osunčanu kaldrmu avlije koja je postala sinonim za kulturu. Upravo taj novi, književni duh ovog mjesta je ultimativni inat toksičnoj anksioznosti dnevnopolitičke realnosti ovog grada. Inat gdje barem nakratko oživi duh Maka Dizdara da nas podsjeti zbog čega smo ovdje i zbog čega je upravo ovo najprikladnije mjesto, u samome centru, ovdje gdje je Maku i njegovoj ostavštini mjesto, pa taman i u državi koja je sve od autentičnih vrijednosti uspješno stjerala na margine.  No postoji nešto što kuće kao što su ova ili ona počiteljska vezuje sa nečim što je poprilično daleko zemljopisno, ali duhovno esencijalno puno bliže: tradicijska arhitektura Japana, sa posebnim naglaskom na čajni paviljon i njegovu precizno proskribiranu strukturu. Umjesto ćilima, tatami, umjesto drvenih grilja, shoji od rižinog papira. U takvim prostorima priroda igra važnu ulogu, umjesto džamijskog mihraba je tzv tokonoma. No mihrab je prazan, a ovdje je izložena ikebana gotovo kao na oltaru. Asimetrična u skladu sa nesavršenošću prirode iz koje je iznikla i umjetnička je forma sama po sebi. Prirode koja se ne pokorava nego slavi kao živo biće, gdje smo reducirani na protagoniste. 

Sve je prirodno, taktilno i promišljeno. Minimalizam prije novovjekog globalnog: život kao umijeće umjesto stila. Kao i u slučaju Stoca, delikatna međuigra svjetla i sjene je, uslovno rečeno, jedino što je nepredvidivo, u čemu se sastoji ljepota ovog prostora izloženog neprestanoj promjeni iako se njegov princip nikada suštinski ne mijenja. Kao i mujezinov ezan, sunce izlazi i zalazi u pravilnim vremenskim rasponima, a sve između toga su varijacije na temu stvarnosti. Naše društvo fetišizira svoju prošlost. Mi se za svoje sjećanje držimo rukama i nogama, a tamo sipi kao pijesak bez imalo melodramatike. Takve su i njihove tradicijske kuće: nema vizualne hiperstimulacije, kiča i statusnih simbola tako karakterističnih za sve ono što je naša socijalistička kućanstva pretvorilo u muzeje malograđanštine. U međuvremenu su mediji na zapadu komodificirali čajnu ceremoniju i ikebane, sa njihovim duhovnim i estetskim temeljem, i pretvorile ih u još jedan proizvod u jeftinim vazama iz neke tvornice u zemljama trećeg svijeta. Ova banalizacija polako nagriza autentičnost fenomena do kojeg je sve teže doći, osim u fizičkom prostoru gdje su sve emocije analogne. Orijentalnu i dalekoistočnu arhitekturu povezuje olfaktivnost: sandalovina i tamjan, njihova sakralnost koja poziva na introspekciju i askezu. 

U osmanskim kućama, kuhinja (mutvak) i kupatilo obično su bili izgrađeni odvojeno od stambenog prostora koji se na taj način štitio od nereda, prljavštine i neugodnih mirisa. Na taj način je cijeli prostor dijalog svih osjetila, od drvenih i kamenih podova koji imaju vlastite koračnice do svjetla kojim se manipulira putem fluidnih arhitektonskih barijera, ono što je danas funkcija filtera za fotografije na društvenim mrežama. Japanski paravani shoji pretvaraju kuću u svojevrsno kazalište sjena u nekoj vrsti snoviđenja isprekidanog delikatnim zavjesama tamjana. Uistinu od prošlosti i Galerije Branko Šotra u Stocu nije ostalo ništa, a ono što vidimo tek je ukrsnuće iz mrtvih, jer je svaka ptica u ovom gradu feniks koji čeka da raširi krila i poleti. Nažalost, njihov domet je ograničen stvarima na koje je teško utjecati. No ono što sasvim sigurno možemo je diviti se ostavštini kapetana i priči o umjetniku koji je ovo mjesto zadužio iako mu taj dug nikada nije vraćen. Svakako bi to bilo previše i očekivati. Unatoč svemu, sama svijest da smo za ljepotu ipak sposobni budi nadu da ipak postoji nešto neuništivo, identitet za koji se vrijedi boriti. Napuštam Stolac napola sretno i tužno, ali sa vjerom da će me ono zbog čega sam se u njega zaljubio i sljedeći put dočekati. Vrijeme prođe, ljudi sa svojim razmiricama dođu i prođu, kuće, kule i minareti padaju i ustaju. Kao, uostalom, Šarića kuća. Ali čarobna Bregava je konstanta koja uvijek ostaje. Svjetlost i sjene koje se šuljaju među zidovima i prozorima starih turskih kuća u njenom se ogledalu vraćaju svome izvoru. A on ispija hercegovačko sunce, mjesec i zvijezde. Sve što živi i umire sačuvano je u zapisu rijeke, tkalačkom stanu čiji su ćilimi ispredeni od kapljica u koje stane sva povijest jedne utopije.

 

6.8.2025.