Jasna Šegedin, Zdravamarija jedne grmuše, Biblioteka Žilković, Gradska knjižnica Ivan Vidali, Korčula 2006.
Sunce me okupa, more zabljesne, kad uđem u knjižnicu grada Korčule. Veliki prozori neba, i mora, i Pelješca, i cvrkut djevojčica zabavljenih nad slikovnicama u krilima. Zanesena, bazam među policama, i kao netko tko je dugo dugo žeđao, otkrivam oaze, nizozemske autore, i jedan niz, posvećen pjesnicima i pjesnikinjama sa otoka, i među njima, Jasnu Šegedin, i njenu Zdravamariju jedne grmuše. I tako prolazi, jedno sporo ljeto na Korčuli, dovoljno za jedan vijek, a Zdravamarija je uvijek uza me. U pauzama između uloge turističke djelatnice, koja malo zabavlja goste, voda ih u šetnje po prirodi i gradu, uči ih jogi i pilatesu, i čuva im djecu, dakle jednog studentskog posla u tridesetima, pa joj se čini da nanovo jednu mladost proživljava, uz jutra puna bonace i pogleda na Pelješki kanal, i sv. Iliju, učim se čakavštini Jasnina Žrnova. I sve mislim, čakavština je primordijalni jezik poezije. Uz pjesnike i prozaiste iz Biblioteke Žilković, nazvane po čuvenoj porodici, i njihovoj još čuvenijoj biblioteci, isčitavam i sve u vezi otoka, a zapravo ispipavam želju, može li se dom za sebe stvoriti, mimo onog bosanskoga. Zadivljena činjenicom da Alena Fazinić iz Kraljeva, cijeli životni vijek posveti kulturnoj i spomeničkoj baštini Korčule. I s njom šetam pod mišicom, u zavičajnoj zbirci čitam Cvitu Fiskovića, Vinka Foretića, Ivana Vidalija. U pauzama između đuskanja uz bazen s gostima, kvizova i akvaaerobika, ispisujem citate o mejama, suhozidima, sve lijepo bilježim u mali plavi rokovnik. Upijam ritam i jezik otoka, i more je posvuda, i nijedna kap kiše nije pala od osmog lipnja, do osmog rujna, i to je taman dovoljno svjetlosti da rastjera sve magluštine, da ih zaboravim, kao da nikada nisu ni postojale. I ništa, ništa me ne pometa, sred otoka su otoci, i život pun radosti, kave Vrnika i katedrale od čempresa, nitko i ništa me ne mami da se osvrćem, osim prve cimerice. Katarina. Ona govori neumjereno, i što više šutim, jer mi je glava u isparavanjima ljekovitog i začinskog bilja, Katarina sve više i više govori. I pravda mi se, jer zna da je sve to previše, koliko ona uvijek može pričati. Jer nije govorila sve do prvog razreda osnovne. U Sisku su joj dodijelili logopeda, i s njim je opet progovorila. Prije Siska bio je Prijedor. Otac je radio u Sisku, u željezari. I kad je sve krenulo, odlučili su pobjeći. To njeno „kad je sve krenulo“ je južina, i od svih ugodnih vjetrova, ona je odlučila kišu donijeti, slutim da će potopiti i novu mene, i mali plavi rokovnik, i svaki suhozid što sam za sebe uplanila sagraditi. Otimam se od toga, iako, bez kiše, nema ni rasta, ni napretka. A Katarina, govori, i govori, ne možeš je ne čuti, pješice su, kroz šume, sve do Siska hodali. Njoj maloj, čepili usta da ne plače, da se ne žali, da ne govori. Da ne zucne. Dok su stigli do Siska, naučila je da ne govori. Onda su je u školi odučili od negovora. I sad ne prestaje pričati, sretno zaključuje. Katarina samo živi u strahu da opet iz nekog razloga ne zanijemi. Nema mi druge, nego kao i sa turistima, bogoradim o korčulanskim ulicama, i strujanjima ugodnih vjetrova, o skladu i harmoniji, ovdje i krovovi prate nagibe i uzvisice, ništa ovdje ne odskače, i sve se uklapa, i sklapa, otvara povoljnim vjetrovima, kako i kad ustreba. Nema ovdje ni đavoljih nota, ničeg sličnog nama bijednima, pustimo te zvijeri što nas kidaju iznutra, sve ne bih li tog Modrobradog prošlosti iskasapila i u neki podrum zabacila, da nas više ne muči. Radije budimo gušterice, uzduž i poprijeko, plazat ćemo otokom, za i suncem i kamenom. I to će biti sasvim dovoljno za život bez sjećanja. Gušterice su Gospine prijateljice, Jasnu joj citiram, i otvaram plavi rokovnik, tu su čudesa različita, tloris stare Korčule, raspored kula, i svih ulica, mogle bi ih redom prebrojati, nema ih više od dvadeset i pet, mogle bi tražiti kuću čuvenih Andrijića, i rasplesane anđele u lepršavim tunikama, i vidiš li Katarina, sirena s vrha katedrale te promatra. A Katarina i dalje repom mlati po korčulanskim ulicama, kakva kamena, čipkasta poezija, nema od nje zaklona. Kiša Katarinina, u mali plavi rokovnik pored zapisa o starim korčulanskim bibliotekama, lapidarijima, i petralima, o Tintorettu u Opatskoj riznici, i golom ramenu anđela u crkvi Svih Svetih od Tripe Kokolja, Uskrslom Kristu Frane Kršinića, nanosi i zapise i o ljudima, našim radnim kolegama. Onima što startaju sa začelja, pa za njih cilj i ne postoji. Mladim, rosom Slavonkama, koje tek prohodalu djecu ostavljaju bakama i djedovima, rade kao servirke po hotelima, i nakon pola godine, kući se vraćaju s mrvicama za psiće. Bilježim ispovjedne crtice, bez ikakvih zahvata, rukom što je samo slušala. Pa tako Danica iz Vrginmosta, čistačica, prošlu sezonu oboljela od upale pluća, morala na operaciju jer je nije ni primijetila. Renata, sobarica, ima završenu Višu ekonomsku u Sarajevu, razvedena, za vrijeme rata otišla iz Sarajeva u Beograd za djetetom. Sada živi u okolici Siska, na sezonu u hotel Park, dolazi već devetu godinu, i ne želi to mijenjati, da ne dođe na gore. Živi, i spava u servisu, zakrčena stvarima za čišćenje, ona zadovoljna, ima svoj mir, svoj televizor, mali crno – bijeli portabl, svoju muziku. Prije se češće kupala u moru. Nekidan se vratila s mora, sva sretna, kao dijete. I tako, jezikom brzog tečaja uvođenja u posao turističkog rizorta, umjesto da Katarini dokažem da smo konačno u sigurnoj luci, tu ćemo se oporaviti i krenuti u nove avanture, shvatim da smo tek robovi na galiji. No, kako god, poezija nikom nije zabranjena, pa ni robovima. Ispred crkve sv. Justine, s pogledom na tuđe balkone i uređene živote, opipavam bilo otoka. A to je poezija Jasne Šegedin. Suživot mora i stijenja, čovjeka i vjetrova, suše i životinja. Slike otoka za bure, i južine, za jematve, u bogatstvu i siromaštvu. O ubogosti i pitomosti, odnosu prema životinjama koje ih hrane, o plaču vune. Pjesme su joj poput miljeića, malena i tanana, a opet bogata i raskošna, kao crkvena rozeta.
Jedna od takvih je Kraj:
Ocvalo lito/Šiloka/svetoga Roka/sušu znoj./Lastavice strah otresaju./Pripadeno gledaju/zadnje kapje masta/orošene osama./
Uči me otočnoj meteorologiji, i kad mogu prve kiše očekivati. U objašnjenjima riječi krije se poezija, šiloko je jugo, masti izgnječeno grožđe, mirlići su čipke koje vidim posvuda, u kamenu, u riječima, glogoji je uzavrela voda, lugerin je ptica pjevica, veska lijepak, žunj je jun, a jur je putovanje. Cera je boja, a mozoji žuljevi. Učim se novom jeziku. Mora biti napola poznat, s tek ponekim iznenađenjem. A za neznalice, svako je iznenađenje veliko. Pa i žunj, i kantula, i kosmaći, i mrkenta. Čamiti je čeznuti. Ta je dobro poznata. Poezija je čežnja za ljepotom. I tamo gdje nitko drugi ljepotu ne gleda. Njeno oko zahvaća sve vidove otočkog života. Poje, misu, lov, petral, jame u koje se mačići bacaju.
Ponekad jedan ljudski vijek stane u jednu pjesmu, trenutak u kojem je sve počelo, i sve stalo. I onda je tako trajalo. Dok se nije okončalo. Tako se San jedne mladosti izdvaja:
Resta je u uvis,/a ne u širinu./Ni ima ni cêru/ni tulo od težaka./Sve što je dun Petar govori/pī je kako spužva./A jedna dan,/pod bûton kun bocuna/dun Petar je ocu reka:/“Pošaji maloga u skule!“/Njemu je srce zatuklo/na te riči/kako u lugerina na veski./Živinski se je htia odlipit/od te veske u kantunu/od trima:/od motike s držalon izlizanin/od didinih i pradidinih mozoja./Otac je zapovidi:/“Ne, ostat će na zemji!“/Ostā je bez riči,/i prignū visoko tanko tulo/i bile uske ruke/nad zemju./Zube i kolina svaki dan,/Oči mu se smrkle, pozlile:/posta je težak./A dun Petar je bi reka/da će biti meštar!/Bile, uske ruke su poškurile,/izili su jih mozoji./Cili je život mora dici govorit:/“Kupit ćemo kad se proda vino“!/A kad bi jedanput na godišće/vino prodā,/kupī bi sumpor, galicu, i cukar/a dica su jopet bila gladna./Smrknute mu oči, što su se bile pozlile kad otac ni dun petra posluša/zaiskrile bi nekad nadon/da će mu dite bit meštar./
Cijela je zbirka jedan život temeljito, svjesno i budno proživljen. Od reminiscencija iz djetinjstva do samoće zrele i udovičke dobi.
…Grmuša,/gladna kako i oni/dožabala je kurijozno/i-pločica je pala./Držali su je u ruci/kako hostiju./Operušali./Oprali./Posolili./Stavili u škatulu od palme/I – izili./Trbuh je mirova/do Zdravamarije,/matere/i pogače./ (Zdravamarija jedne grmuše).
Jasna piše gospodstveno, kao netko na kraju životnog puta, pomno sabire što je sve u životu bilo, i što je ostalo, što je bitno i smisleno. I što ostaje. Piše testament. Bila je hodujak u poju, tek prohodalo dijete, što u gladi lovi grmuše, žedno kiše i željno matere, siromaštvo je bilo otmjeno, i na kruh se puno sunca mazalo, dažd je bio blagoslov, a materina ruka mekana tek nakon pranja veša ponedinjikom, a teta Mare je bila najljepša i najbolja iza mise:
Kad bi teta Mara/došla iza mise/bila je dobrija/nego prin i posli./Vonjala je liston/zgnječenog bosilka/i orahovin ujen/i bila lipša/nego prin i posli/. U ponedinjik je opet/bila zla./A ja san/brojila dane pu nase/da brže dojde/nedija./
Murve su rasle i rađale u procijepu od kamena, i život je kadnekad bio svečanost od jematve, kad su roditeljske ruke bile slatke od cukora, a patilo se zbog životinja koje su ih hranile jer su dio familije:
Ubit ćemo škopca,/oglojat mu kosti,/i plakat iznutra/živinu pitomu,/što mi je do učer/kupus kra iz njidrih/i liza mi ruke/s toplon, mokron čunkon./ (Žalost zbog radosti)
Život je bio sve to, kao i pogledi mačića u vreći pred bacanje u jame, i ruke u petralu, i kamen što će pod rukama ubogih postati znamenje kuća gospodskih, i sve je to otok u njenim očima. I tako će odrasti, još jednom kroz poeziju, i u odrasloj dobi klanjati se grmuši kao hostiji, i žuljavim rukama, i žilavosti bilja i životinja, i čovjeka, da se živi, traje i opstane, i ubogosti, i svečanosti. I na kraju, Jasna je ta murva što raste u tjesnacu i rađa iz sunca i malo otoka, i ona je te žuljave ruke u petralu i nad motikom, i janje je što grli golu, izranjenu mater, jer pjesnikinja i jest sve ono što gleda i piše. Ono što vidi, to i postaje.
A meni je bila grmuša što me utješno hranila. Svaki je zalogaj bio pouka. Tko će nastanjivati naše misli, rečenice, naše zapise. Kome se klanjati, i zašto, sve su me to Jasna i Katarina to ljeto propitivale.
Na jednom mjestu ona, Jasna, govori da je pisanje nalik izuvanju tisnih postola, i s njom o tome razgovaram u hladu Justininog stepeništa. Meni se čini, malo drugačije, kod nje je pisanje prelazak iz udobnosti u neudobnost, u oblačenje tisnih postola. I još onda trči s onim posljednjima. Jer čitanje je traženje lijeka, a pisanje samoranjavanje. A sve u strahu da se ne zanijemi pred jamama i patnjama koje život neminovno donosi. A kad ih je previše, i rastu danomice, pobjegnem na Korčulu.