FRAZE
„u nadi je spas“
i „lopta je okrugla“ –
kaže mi susjed.
prva izreka
kada razgovarasmo
o rajčicama;
druga izreka
kada komentirasmo
nogometanje.
(i obrnuto
moglo bi vrijediti,
sad mi se čini.)
nije da nema
što da kaže moj susjed
(oh, ima, ima!),
ali se rado
kućimo u frazama,
bude nam toplo.
NOGOMET
bile su tamne
i za meditacije
bile su taman
te tihe noći
te svete noći ljetne
sa slutnjom snova.
ali, međutim,
mada, premda, naprotiv –
nebile takve.
nespavao sam,
a nisam sanjario,
niti sanjao.
te noći bjehu
ljetne noći fudbalske:
bosna, hrvatska
(svjetsko prvenstvo
ove dvadeset-šeste,
u americi).
kao grd zombi,
jutrom poslije tekmi,
lutao sobom;
tumarajući,
ni sobu, a ni sebe
ne nalazio.
što će to meni?
ja ni ne volim fudbal,
dosadan mi je,
dosadniji mi
od mnogog drugog sporta
podosadnoga.
tih devedeset,
pa i više minuta
pokora su mi.
u zaleđu sam.
ne znam ni šta je ofsajd,
božemiprosti.
ipak pribivam,
bivam uz tim, narod, šou,
čak sudjelujem;
mogu i ja to –
budim neznane zdence,
čak se veselim.
kome i čemu
kad mi je jasna štetnost
fife, državâ,
zla kapitala
(baš u ovoj predstavi
najbolji primjer)?
koje to jastvo
među mojim jastvima
biva navijač?
gnothi seauton,
spoznaj samoga sebe –
filozof traži,
i ja se tražim,
neispavan, smušen, lud
među loptama,
među zemljama
za koje ja navija,a ne zna zašto.
filozof misli
– pače, misli duboko –
o svemu danom.
navodno misli
i kad je na tribini
ili uz ekran;
nerazumnu strast
kasnije objašnjava
sasvim razumno.
znam neke takve
i pažljivo ih slušam,
istraživački;
filozofiju
iz loptanja izvode,
i obrnuto.
možda bih i ja
loptasto, stadionski,
tako trebao,
ali jebi me
(s oproštenjem to kažem),
baš mi ne ide,
ništa od toga,
osim onih iskara
atavističkih,
što već na pola
ili u produžetku
počnu da gasnu,
čim se zapitam
što ću, što ćemo sutra
kad slavlje prođe.
kvarizabava,
ali moram da pitam,
bar samog sebe:
u čemu je stvar
(sporedno najvažnija),
u čem je problem?
možda u meni
slijepom ili glupom –
dopuštam i to.
ali pitajmo,
jer ništa nije sveto,
a ni nesveto.