QUEER
što si, cvijete?
i otkuda ti ovdje,
čudna biljčice?
zar nije moglo
mnogo jednostavnije
da se izrasta?
ne bi li bilo
lakše nama oboma,
tebi i meni,
da nisi tako,
da nisi iz betona
ti poizrasla?
ne bismo li tad
o svemu razmišljali
poljski, livadski?
a ne ovo sad,
ni lijevo, ni desno,
pa baš ni centar,
dvostruka narav,
iščašena priroda,
poprilično queer.
RUŽA, ŽUTA
moja punica,
dakle, majka ivane,
sudružnice mi,
davnih je dana,
tu, u kučilovini,
učinila to:
jednoga dana
posadila je ružu,
tu žutu ružu,
uz ovu kuću,
pod kuhinjskim prozorom,
ispred pročelja.
moja je tašta,
ne bivajući tašta,
uljepšala dom;
pokušala je,
bez prevelikih nada,
početi nešto.
i uspjela je
(i punica i ruža)
u tom pothvatu.
***
mnoge godine,
više od četrdeset,
nakupile se
(k’o biljne uši)
u nama i oko nas,
a i u ruži.
Generacije
ljudî, cvjetova, lišća
minuše brzo,
a i prebrzo
iz naše perspektive,
one preljudske.
ruža, pak, stoji
i upozorava nas:
ne očajavaj!
svaki dan ružin
iznovice pozdravlja
naš život; život.
***
a osim toga,
socio-politički
ruža djeluje:
u naše selo
iz gornjeg milanovca
presađena je;
preživjela je
predrasude, mržnju, rat –
liječila nas.
našoj su ruži
šumadija, prigorje
jedno te isto.
srpsko-hrvatska
prijeporna pitanja
ruža ne vidi;
i na svu sreću:
ne vidimo niti mi
gledajuć ružu.
i tu i tamo
isto bi mirisala
ta flavo rosa.
PARADAJZ
štovateljica,
podržavateljica
prirodnog toka –
susjeda manda –
posadila je kod nas
paradajzlina,
jer ima zemlje,
jer dobro će nam doći,
jer lijepo je.
flance rajčice
sljubiše se sa zemljom
okućnice nam.
jedino moram,
savjetuje me manda,
zalijevati:
treba im vode,
ni malo, a ni mnogo,
nego tek tàmān.
možda uspijem.
tek će se pokazati
kakav sam skrbnik.
međuvremeno,
razmišljam, prisjećam se
sveg paradajznog.
među ostalim,
nešto što čini mi se
gotovo rajskim –
famozna scena:
don vito corleone
u kumu drugom,
kako je umro,
nakon gadnog života,
skroz idilično.
u zadnjem času,
smrt među rajčicama,
djetinja radost.
CVRČAK
cvrči li, cvrči,
i cvrči, cvrči cvrčak
na čvoru ljeta.
u gustoj travi
čista je nevidljivost
i čisti je zvuk.
ta bestjelesnost,
ne od ovog svijeta,
izvan prirode,
pogađa dušu,
a zatim i tijelo –
dovodi u trans:
monoton ritam,
opijum melodije,
neizbježan ples.
na čudan način
privodi nas prirodi
taj techno party.
OVCE
čovjek bi htio
i ovce, a i novce.
i ja sam čovjek.
u rano jutro,
kad otvorim prozore,
pustim svjetlo, zrak,
upalim oči,
uši, nos, druga čula;
sebe potpalim:
vidljiva zelen,
nevidljive ptičice
i takvi kukci;
gusti, opojni
miris elementarnog
napinje dušu.
možda sam umro,
bez vijesti o tome,
pa sad rajujem,
bivam u raju,
bez potvrde, štambilja,
k’o ilegalac.
tako se čini,
jer i ovce i novce
kao da imam:
bogatstvo sebstva,
pročišćene taloge,
tlo za čisti start;
tišinu ljudsku
usred bučne prirode,
tihost, tojest mir;
pravo na šutnju,
posvajanje zvukova,
eha u meni.
osluškujem se,
skoro bih zapjevao
duet sa sobom,
a čujem samo:
„ne pjevaj“, „ne govori“,
„budi.“ i „budi!“,
„dirigirat će
tim kompozicijama
sve osim tebe;
sve ono bilje,
svaka ona ptičica
i svaki kukac,
stado ovaca,
što svakog jutra bleji
gore na bregu.“