VATRA (PRVA, VJEČNA); HERAKLIT
kao da jučer
ili da prekjučer sam
palio vatru,
a stvarno nisam,
već duže od toga nisam.
peć je šutjela,
drva šutjela,
čekala izvršenje
svoje sudbine
(i moje sudbe:
energetske, toplinske,
vatrene, drvne).
onda je palih,
onda je i zapalih,
vatru, tu moju,
a zapalih je
i kao vječnu vatru
u vječnoj peći.
kao heraklit,
potpalih i održah
vatru i vatru.
kao heraklit,
veselih se tom vječnom
u prolaznome.
kao heraklit,
s mjerom i neizmjerno,
sretan i blažen.
kao heraklit,
moram i to da kažem:
kao piroman.
PEČENJE RAKIJE
ta uspomena,
kad su pekli rakiju,
trajno sjećanje,
ne tek događaj,
nego to događanje,
proces, običaj,
ti rituali,
u novembru studenom,
mirni, a divlji,
čitav komšiluk,
moj stari, drugi stari,
a svi najbolji,
svi ovi moji,
mudraci oko kotla,
predsokratovci.
fragmente pamtim,
i dalje su nejasni,
ali i bitni.
u to vrijeme,
a i mnogo kasnije,
nalazio ih
kod nekih drugih
suvremenika ili
nevremenika,
primjerice, kod
svetog petra kočića,
„rakijo, majko“.
(usput se pitam:
otkud to u lektiri –
rakija, djeca?)
uglavnom, ovo:
sve te uspomene – dim –
snašle me jutros
(ja kao mali,
prst u čaši rakije,
„nek’ mali proba!“
ja kao mali
moram čuti, saznati
šta je to svijet)
uz dim iz peći:
miris iz korijena
mozga i mene
nije tek spomen.
drvo, vatra i priča
– beskonačnost su.
PEPEO (PEPELU)
„ashes to ashes“,
pjeva mi ziggy stardust
u pravom času:
sabajle, zorom,
dok čistim peć – pepeo
ugasle vatre
(dok spremam novu
– još drvâ, još žrtava –,
mora se, zima),
nisam tek čistač,
a ni običan ložač;
biblijski sam lik.
to što ja radim,
uz običnu pećicu,
biblijski je čin,
žrtvovanje je,
sa svim posljedicama,
odgovornošću,
i sa svom krivnjom.
tako je to, nažalost,
kod nas vjernika
i nevjernika
koji se uklanjamo
nuždi trenutka.
ta banalnost zla:
neupitno pitanje,
mȍra moranja
(ah… život, pa smrt…
relativizacija,
fina umorstva).
drva me muče:
prah prahu i prah meni,
pepeo taj, moj.
a kad je tako,
što drugo da pomišljam
osim očitog?
očito mi je,
pa mislim na pepeo
svih pepelova:
onaj prah prahu
i pepeo pepelu
vatrozločinstva:
vatra nijemstva:
pepeo auschwitza.
ashes to ashes.
vatra židovstva:
pepeo palestine.
ashes to ashes.
neka sve ide
u prah praha, pepeo,
u tri lijepe
(baš tako kažem,
a i namjerno psujem
sve po popisu).
jebi se, ziggy!
zar smo dotle morali
u zoru doći?
PALJENJE VATRE; MOJ POSAO I POZIV
evo što radim:
razni materijali
preda mnom stoje;
biram, pa slažem,
stvaram neke strukture
pažljivo, skrbno;
nečemu težim
(mislim neku cjelinu),
imam svrhu, cilj;
želim postići
najmanje loše dobro
(sklon sam najboljem);
kad dođe moment,
izvjestan tren jasnoće,
tražim upaljač,
inspiraciju,
ali i neko sredstvo,
pametan alat.
isto što radim
s ovim drvljem, papirom,
svim zapaljivim
(da bi stvorio
plamičak, vatru, toplinu
sigurnu, trajnu)
radim inače,
kao filozof, pjesnik,
(takvim se smatram),
u saznavanju
ne skroz jasnih procesa,
usmjeravanju.
(jedno je jasno:
teorija i praksa
sasvim su srasle.)
kao znanstvenik,
a i kao stvaralac,
nemam kontrolu;
sto je faktora
koji mi umanjuju
aroganciju,
sto podsjetnika
da nisam gazda svega,
a ni ne znam sve.
ova je vatra
u mom nedjelokrugu
i djelokrugu.
je li baš vječna?
koliko je baš vječna?
– to je pitanje.
bez te vatrice
ne bi svijet propao,
to je sigurno.
neke, pak, grije
– mene i moje bližnje,
uže i šire.
moram li stvarno,
rastvarajući tvarno,
vatru da tvorim?
i što bi svijet
ako ja kao ložač
jednom sagorim?
koliko žara
i koliko pepela
tad bi ostalo?
moram li, dakle,
inzistirati dalje,
sve do pepela?