KUČILOVINA, IVANINA PERSPEKTIVA
u jutro bistro,
„ovdje vrijeme stoji“,
ivana kaže.
(i fakat stoji,
perceptivna je ona,
pogotovo tu.)
a onda forte:
„ali prekrasno stoji“.
kakav zaključak!
takvoj kakva jest
ne fali ni logike,
ni konkluzijâ.
no, ovaj slučaj
kompliciraniji je
i translogički.
povrh logike,
poezija se zbiva,
neplanirano.
ili je sve to
što se među dva uha
ponekad rađa
specijalan dar
koji nema baš svatko,
nego rijetki.
a moja sreća
u tome je da imam
takvu rijetkost
posve zgusnutu
u gustome životu,
na selu, u njoj.
TESLA
da nije tesle,
da nam nije nikole
onomad bilo,
živjeli bismo,
kao on i preci mu,
vukojebeno,
bez elektrike
i cijelog svijeta
električnoga.
ne bismo znali
ni za cijeli svijet,
a ni za teslu.
ne bismo znali
ni za elektroniku,
sve digitalno.
živjeli bismo
u mračnome neznanju,
u općem mraku,
i danje svjetlo
tad bi nas u zablude
podlo vodilo;
hodali bismo
kao puki pješaci
tko zna kamo, kud.
đavolje pjesme
pjevali bismo sami,
ne slušajući.
morali bismo
čak i razgovarati,
licem u lice.
takvo življenje
nemoj ni zamišljati,
stravu i užas.
da nije tesle
i izuma mu bilo,
živjeli bismo.
GLOBALNO SELO
aerodromi
veoma su daleko
od našeg sela.
ipak, ponekad
čujemo zrakoplove,
pa i vidimo,
par puta dnevno,
na nebu, u visini,
kao insekte.
kao insekti
među ovim biljkama,
zemnim, seoskim,
šûme i zuje
te leteće mašine
sasvim mimo nas.
ne tiču nas se,
a mi njih tičemo se
još mnogo manje.
ipak, to nebo
po kojem i pod kojim
leti se, gmiže
isto je nebo
nad istom zemljom kojom
ljudi hodaju.
naše je selo
– volimo da mislimo –
na rubu svega;
utočište je,
jer iz centra svijeta
nevidljivo je.
ipak, zvuk i zrak,
dah civilizacije,
razbistruje vid:
naša predodžba
romantična je želja
svjetskog seljaštva;
nema bijega
u eri svetransporta,
struje, WWW.
naše je selo,
k’o u božanskom oku,
globalno selo.
VLAK, CIVILIZACIJA I KULTURA, SELJAŠTVO
toliko gvožđa,
nafte, kemikalija,
plastike, struje,
ljudskoga smeća,
uzrokâ, posljedicâ
i zagađenjâ;
toliko toga
urbanog, neprirodnog,
otprirođenog,
razseljačenog,
modernog, transhumanog
– u vlakovožnji.
a ipak sve je
u našem vlaku, vožnji,
seosko, ljudsko.
kao da preci
na zaprežnim kolima
na sajam idu,
vole se, mrze,
spominju se il’ čkome,
razosamljeni.
u ovom vlaku
teško možeš pronaći
čiste cipele;
svatko je jutros,
jučer ili prekjučer,
bar vijek prije
blatom gazio
da bi u vlak ušao
civiliziran.
kultura strepi,
ali njena je greška
što nas pripušta.
mogli smo pješke,
mogli smo i ne ući
u kulturni vlak.
stvarno smo mogli,
ali sad šta je tu je,
tu smo gdje jesmo,
i dolazimo,
i izlazimo tek na
zadnjoj stanici.
ASFALTNE BILJKE, ANTIFAŠIZAM
katkad i gdjegdje
može se naići na
ove heroje:
asfaltne biljke
što s nadbiljnim, nadljudskim
naporom žive.
dosta je jàzić,
dovoljna pukotina
nokat široka
da se probiju,
da u svoj svojoj slavi
niknu i rastu.
i nema tog tla,
čak ni turbo-ljudskoga,
da ih spriječi.
ta biljna volja
pobjedonosan pohod
jamči, svjedoči.
ništa im nije
dano i poklonjeno,
samo su svoje.
samosvojne su,
borbene, a nagodne,
koalitivne;
tom su sjemencu
zrno zemlje, kap kiše
izvor hrabrosti.
sestro i brate!
učimo od biljaka
anti-asfaltnih!
antifašizam
sasvim drukčije zvuči
sa tim biljkama.