ROSA CANINA [PATER MEUS]
I.
da izobilje
raznog bilja tu nije
dnevna mi zbilja,
i da šetnje s psom
nisu dnevna rutina,
čudio bih se:
dok šetam sa psom,
odjednom preda mnom je –
rosa canina.
da, pasja ruža,
također: pasja drača.
otkud joj ime?
ovog momenta,
kad pas pišne na taj grm –
jasan odgovor.
a općenito?
zašto bi ona bila
bilo što pasje?
no to nije sve.
zašto bi ju se zvalo
svrbiguzica
(a tako zovu
taj ljupki, crveni plod
tamo na jugu)?
šip, šipkovina,
a u mojem rječniku –
divlji je šipak,
ili tek – šipak
(divlji jer raste bez nas,
inače pitom).
II.
obilazim ga,
promatram k’o prvi put,
k’o vanzemaljac,
jer u se gledam,
motrim svoje neznanje
pred divnim bićem:
toliko je znan,
toliko oduvijek,
a prazan je skup;
jedva ime znam
i znam da ništa ne znam,
krhko je znanje.
ali jest ovdje
(teoriju na stranu),
on me proziva:
htio bih nešto,
skoro bih ga ubrao,
ali što bih s njim?
poigrao se?
(ovakav, sirov i svoj,
za jelo nije.)
pa opet skliznem
u se, ovozemaljskog,
svoju povijest:
što si ti, šipče?
odakle te poznajem?
što mi govoriš?
zašto me nukaš
(jer mogoh samo proći)?
na što me nukaš?
III.
i nar je šipak,
ali nar smo zvali nar
kad bijah mali
(nikakav šipak;
prsti crveni k’o krv
bjehu od nara.
sušene kore
čuvale se u špajzi:
„protiv proljeva“.)
a šipak znadoh
manje-više kao čaj
iz druge ruke,
onaj kupovni,
fabrički prepričani,
kao čaj franckov:
filter-vrećica
i slika s pakovanja,
neprivlačna mi
(možda i zato
što ljekovita svojstva
slućahu bolest).
jesam ga pio?
ne sjećam se okusa.
možda i nisam.
ali ga pamtim.
šipak je svih šipaka;
možda pra-šipak?
IV.
a živi šipak?
možda iz nekih šetnji
sedamdesetih.
(tad su to bile
velike avanture
malog čovjeka,
ulja na platnu
jednog živog djetinjstva,
sada blijeda,
sada akvarel:
ni sjećanja, ni snovi,
ni ja, ni ne-ja.
fotografije,
koje su preživjele,
isto blijede.)
onomađašnji
obiteljski izleti
oko bihaća,
brda i šume,
gorjevac, međudražje,
moja afrika.
ciklame, stabla,
šumske jagode, stabla,
stabla, livade…
možda i šipak
divlji u divljinama
svježeg života?
izvjesnost jastva,
varave uspomene –
gdje se križaju?
obično ne znam,
ali danas nalazim
jedan takav križ:
taj divlji šipak,
šipak što je ne-šipak,
ništa što je sve.
V.
u ničem i svem
u početku bijaše
riječ i pojam:
prije nego plod,
taj moj i ne-moj šipak
bio je riječ.
a i to saznah
šetajući po selu
(kraj grmlja, sa psom),
u grmu šipka
kad mi se ukazao
pokojni otac
(najednom, ali
ne „ničim izazvan“, jer
izazivam ja:
s ropstvom pomiren
rob divlje memorije
i divljeg šipka).
mog oca, vlade,
nema već godinama,
desetljećima;
četrdesetak
tih godina mjeri se
s mojih desetak
(toliko imah
kada je otišao
nenajavljeno;
ja jedanaest,
on pedeset i jednu;
nesklad njegov, moj.)
što je ostalo
od njegova života
u mom životu?
tada sam bio
biće tek nastajuće,
skoro pa ništa,
a on nad-biće,
ogledalo svijeta
i skoro pa sve.
što, dakle, imam
od njegova života
u svom životu?
skoro pa ništa,
osim cijelog sebe
gdje on sav biva,
sa svim što bješe
meni onomad znano
i svim slutnjama,
sa svim što gledam
a da je on gledao
kad je gledao,
sa svim što slušam
a da je on slušao
kad je slušao,
sa svim što mislim
a da ne znam da li je
on to mislio,
sa svime onim
što je on govorio,
a sad je jeka,
zvuk jednom poznat,
vremenom izobličen
u neprostoru.
u tom prostoru
ne sjećam mu se glasa,
odjek me vara.
samo ponekad,
pričini mi se kao
da čujem mu glas,
kad nešto pukne
ili kada ja puknem
k’o zreo šipak.
pred šipkom, evo,
današnji eho oca –
davna slika, zvuk:
pitam „mogu li…“,
a on mi odgovara:
„e, možeš – šipak!“
dok to govori:
palac među dva prsta,
kažiprst, srednjak,
glas je povišen,
kretnja je energična,
poruka jasna
(uz neljut pogled
i vragolast smiješak
pod crnim brkom).
to je moj šipak,
moj prvi šipak, divlji,
divlje sjećanje.
VI.
o čemu čovjek
sve može razmišljati
kada započne…
od divljeg šipka,
što se lako previdi,
do izvora jastva –
začas pređeš put
kad shvatiš da put nisi
crtao ti sam.
tko je crtao
tvoj put, tvoj život, tebe?
skiciraj barem!
(nije to ni bog,
niti puka slučajnost,
niti neki plan,
a nije ti to
niti jedna osoba,
niti dvije-tri,
ni niz zbivanja
prožet nekom logikom
umirujućom.)
kopaj, radniče,
pregaoče zaludni,
metafizički!
neizbrojivi
zapamćeni trenuci
vrijedni pažnje –
nisu odgovor,
nego ulaz, vratašca,
prema neznanom.
neznano je, pak,
prije svega sve tvoje,
zapravo sâm ti.
bar dva života
trebala bi ti jošte
da se upoznaš.
(Kučilovina/Bihać, 7.-10. 8. 2025.)
***
***
BAŠČA, BIHAĆ [SELO, KUČILOVINA]
[uvod: o ljubavi prve i druge vrste]
ljubav nastaje,
tako sam zaključio,
na dva načina:
= prvo, kao šok,
kao iznenađenje,
skroz radikalno,
_____kad sretneš nešto
_____korijenski drukčije,
_____skroz nepoznato,
_____čemu nikako
_____ne možeš se oteti –
_____neodoljivost,
_____neodoljivost
_____što je nepopustljiva
_____i brzo raste,
_____jer nepoznatost,
_____dubljena upoznatim,
_____neiscrpna je.
_____takva je ljubav
_____snažna kao vrtlog, vir
_____divlje rijeke,
_____ali možeš se
_____izgubiti u viru
_____skupa s ljubavlju.
_____s takvom ljubavlju
_____nikad nisi u miru,
_____jer traži oprez.
_____samožderna je:
_____ako oprez prevlada,
_____kad ushit mine,
_____minuti može
_____i cijela ta ljubav,
_____l’amour fou (breton),
_____ako pak ushit
_____prevlada tu opreznost,
_____ljubav podivlja,
_____no, iscrpi se,
_____a iscrpi i tebe,
_____i brzo vene.
_____uglavnom: treba
_____s neopreznim oprezom
_____balansirati,
_____a taj je balans
_____protivan ljubavništvu,
_____paradoksalan.
_____takovu ljubav
_____upoznaju turisti,
_____avanturisti,
_____avangardisti,
_____revolucionari,
_____drugi vjernici,
_____božji i drugi,
_____svi lako zapaljivi,
_____brzogoreći,
_____uključujući one
_____koji teže ljubavi
_____s drugim čovjekom
_____(s čovjekom živim,
_____tjelesnim i mesnatim,
_____bližnjim, prebliskim,
_____ili s idejom
_____čovjeka kao takvog –
_____čovjekoljupci.)
= drugo, kao most
između prethodnoga
i onog novog,
_____ljubav što biva
_____relativna novìna,
_____ipak izvorna;
_____prepoznavanje
_____bliskog u dalekome,
_____epifanija;
_____u korijenu
_____sasvim nepoznatoga
_____kada se nađeš,
_____s tim i u tome
_____kao da odvajkada
_____bivaš i jesi,
_____samo je bilo
_____iza ugla svijeta
_____udomaćenog.
_____ta ljubav tečna,
_____nedoglednog početka,
_____sasvim je tvoja.
_____ta ljubav spora –
_____blaga i blagorodna,
_____trajne gustoće –
_____iznenađuje
_____retrospektivno, kasno
_____ili prekasno,
_____i zato iz nje
_____nema izlaza ili
_____izlaz je skriven.
[ljubav prema selu – kako? otkud?]
tako mudrujem
nakon što sam shvatio
razlog ljubavi,
_____razlog za ljubav,
_____razlog zaljubljivanja
_____u ljude, stvari,
_____jer tako (1)
_____već tridesetak ljeta
_____ljubim whitmana,
_____tako također
_____ljubim dadu i jandla
_____ili celana;
_____s druge strane (2)
_____zaljubljivao sam se
_____u neke pisce,
_____romanopisce
_____koji mi otkrivaju
_____poznati svijet,
_____čije sam knjige
_____mogao napisati
_____lako i ja sam,
_____da takav pisac,
_____tojest romanopisac,
_____u meni čuči.
tako mudrujem
nakon što sam otkrio
ljubav spram sela.
_____gradskom čovjeku
_____(a taj sigurno jesam)
_____selo nije dom:
_____treba mu biti
_____radikalna novost, šok
_____(ljubav broj jedan),
_____a kod mene je,
_____tokom useljačenja,
_____to ljubav broj dva.
kako to? otkud?
čeprkavši po sebi
iskopah razlog:
cijelo selo
i selo kao takvo
oduvijek znam,
ali se nije,
bivajući u meni,
to zvalo selom,
premda je sve to
što sad znam kao selo
i tamo bilo.
što je to bilo,
to neseosko selo –
sad dešifriram.
[bašča, bihać]
kučilovina,
moje prigorsko selo,
priziva bihać:
ovaj seoski,
izabrani zavičaj
rodnome sliči
barem u nečem,
u onom bitnom barem:
priroda, tlo, ja.
u bihaću vrt –
prauzor sve prirode
i svake zemlje:
_____bihaćka bašča,
_____naša, mamina, moja,
_____i svih pređašnjih;
_____komadić zemlje
_____gdje karlo bubeniček,
_____k. und k. žandar,
_____naselio se,
_____orao i gradio,
_____brižno skrbio,
_____izabravši tlo
_____gdje njegov porod i rod
_____odrastao je.
_____on, dido karlo,
_____mitski čeh i bosanac,
_____moj ugroßvater,
_____krušku i šljivu
_____kao mađioničar
_____kalemio je,
_____aleju ruža
_____i grmove ribizla
_____uzgajao je,
_____o jestvinama
_____da se i ne govori,
_____onim dnevnima;
_____decenijama
_____sijao i sadio
_____više od bilja:
_____povijest jednu,
_____široku i duboku,
_____u kojoj rastem,
_____parče prirode
_____neveliko – prevelik
_____prostor za maštu.
_____naša baščica –
_____od milja deminutiv –
_____ogroman fakat;
_____bubeničeci –
_____uz midžiće, zjakiće –,
_____zatim jurići.
_____bašča uz kuću –
_____u midžića mahali –
_____ogromna prošlost,
_____u kojoj buja
_____i bilje i povijest,
_____skoro k’o korov,
_____jer uz svu brigu
_____i povrh sve kulture
_____život se ne da,
_____život se zbiva.
_____i tek ovako nekad
_____ustavljen biva
_____u trenu pažnje,
_____na fotografijama,
_____na hartijama.
_____što danas tu jest
_____nije uvijek bilo
_____(bilo je raznô),
_____što sutra bit će
_____ni bog, ni biljka ne zna,
_____pa ni mi ljudi.
u čvoru sveg tog,
što je sve to za mene? –
to sada pitam.
sad dobro vidim:
sve što tamo naučih
bilo je bitno.
u vrt – tu bašču –
ulazi današnji ja
i mijenja se;
ja susreće ja
dalekô, al’ poznatô,
najpoznatije,
biva dijete
sveznalo, svemoguće,
svejednostavno,
ja susreće ja
prvô, primalnô,
zanemareno.
staračka svijest
brzo se pomlađuje,
podjetinjuje;
golemo jastvo,
nabreklo od iskustva,
smanjuje se
na pravu mjeru,
na istinu života
nezagađenog;
smanjeno raste,
umanjeno urasta
u svoj smisao.
raspiruju se
plamene uspomene,
k’o da su sada,
i lijepo je
i točno i pravedno
tako gorjeti,
međutim: dokle?
dokle se može ići
u prošlost, sebe,
a da ostane
puteljak do današnjeg –
vatrogasni put?
odgovor nude
vrt, vrijeme, povijest –
presjek skupova:
klimatološki
vrijeme otrežnjuje
metaforički:
gledam tu bašču
dok pljusak žegu blaži
i postajem blag,
među „ja“ i ja
sa sobom sam pomiren,
skoro cjelovit:
ni samo onaj,
a ni samo ovaj sam –
dvostrano jedno.
kad padne kiša
gasne vatra djetinjstva –
barkam pepeo
(kad čitam kiša,
pronalazim metodu:
bašta, pepeo),
kao da mogu
shvatiti sebe i sve
u ravnoteži,
ni oštar, ni tup,
ni vatren, ni zgasnuo,
svijetlim taman
da osvijetlim
što je bilo i što jest
i što će biti,
ipak u čudu
da se sve to može
u jedno sliti:
bašča i selo,
bihać, kučilovina,
sva moja jastva.
[bašča, selo → bihać, kučilovina]
u bihaću vrt –
prauzor sve prirode
i svake zemlje:
u mojem biću
praslika svih paslika,
temelj, osnova;
selo u malom,
umanjena priroda,
jezgra iskustva.
lijehe one
brdima ovdje nalik,
travke stablima;
krupna zvjerad tu
nalikuje tamošnjem
kukcu i crvu;
trulež komposta
ovdje vidim ukrupno:
vječni preporod;
pa još i voda:
kad tamo sam motrio
što voda čini –
bazenčić vode
na listu, u gredici,
tu biva veći,
sve biva veće,
lokve, bare, potoci,
odande znani;
avlijska bašča
sažetak je svih ovih
livada, šuma;
čovjek-baštovan –
kao seljak na zemlji,
zemljak, zemljanin
(u domaćem gost,
domaćin svim gostima,
domaće biće),
i tako dalje.
ukratko, želim reći:
što sad znam znadoh;
za prirodu sam
pogled svoj izoštrio
još onda, ondje,
i sada, zreo,
zrele plodove berem
na drugome tlu.
davno, u gradu,
dimenzioniran sam
za sve seosko;
sve bitno imah,
a sada se podsjećam
što je to bitno.
(Bihać/Kučilovina, 11.-17. 8. 2025.)