SLAMA, SIJENO
dosad je bila
razlika u jeziku,
a sad je stvarna.
stvari se zovu:
(a) slama, (b) sijeno.
u čemu je stvar?
slama je žitna,
sijeno je travnato,
a ja između.
u ljetne dane,
nakon zime, proljeća,
bilje se suši.
u ljetne dane,
nakon žita i trave,
jezik mi buja.
za otkos il’ dva
jezik je bogatiji –
otkos iskustva.
za ljetne žege
život obogaćuje
to mrtvo bilje.
GRAD, GRADSKO
I.
prije sveg mi je,
ali ne i poslije,
grad i sve gradsko.
gradski mi je um,
tijelo mi je gradsko,
gradski dihućem.
hoću li tako,
a htio bih da neću,
i izdahnuti?
II.
grad fascinira,
opija, izluđuje
seoske ljude,
kao ringišpil:
neobičnost te vrtnje,
psihodelija.
kao kod djece,
grad divljački raduje,
ali nakratko.
djeca ne znaju:
ulaznica je skupa,
šou kratko traje.
djeca spoznaju:
nakon trenutka sreće
ostaje pustoš.
djeca spoznaju:
samo bi ponavljanje
punilo smislom.
III.
grad gradi zgrade
i degradira ljude;
to mu je narav.
grad nije zao,
samo djeluje tako:
ograđujuće.
grad nije zao,
samo djeluje tako:
zlo banalnosti.
banalnost je zla
nešto što se ne vidi
iz sela, s brda.
moraš da siđeš
i moraš da uroniš
da bi saznao
koliko blizu
možeš biti sam sebi
kad se raz-gradiš.
IV.
kada ugradiš
selo u se, sebe u nj
– (dođeš) – dođe ti
da ne odlaziš,
silaziš i ulaziš
nikad više.
tu si cjelovit
i sa sobom udružen.
tu si sav i sve.
odavde možeš,
čak i kad grad pomišljaš,
osjećati mir.
odavde, cio,
čak i sa gradom možeš
biti prijatelj.