Klavir koji je bio namješten ispod prozora, koji su gledali na ulicu, Pero Jovanović nije koristio iz jednostavnog razloga. Iako je bio svršenik kragujevačke gimnazije i punokrvni romanist, spretan u sva tri jezika koja su se izučavala na katedri Filološkog fakulteta u Beogradu, Pero Jovanović nije umio svirati ni jedan instrument. Klavir je tu stajao ne iz pomodarskog hira nego zato što je njegova pokojna supruga Radmila bila pijanistica i profesorica klavira u srednjoj muzičkoj školi. Od njene smrti, na tom klaviru niko nije svirao, a čika Pero, kako smo ga mi djeca iz ulice jednostavno nazivali, svakog je dana brisao prašinu sa lakirane površine egzotičnog instrumenta.
Nama egzotičnog, jer niko od nas, djece iz ulice, nije umio svirati niti je posjedovao neki instrument, osim Adnanovog oca Ferhata koji je svirao harmoniku i to samo kada je bio dobrano pijan. Ali, to je muziciranje bilo upitne vrsnoće jer je majka Zada uvijek, s nekom njoj nepoznatom zlobom, govorila da bi više voljela da se „Ferhat mane rakije nego njen Asim, samo da prestane više razvlačiti taj pogani instrument“, nakon čega bi se ljudi smijali, a ona ostajala ljuta i nervozna.
Otkako su mu sinovi Dragan i Milan otišli u Francusku, čika Pero je živio sam. Njihov odlazak je bio logičan i očekivan, bili su izvrsni gimnazijski đaci i odlični studenti mašinskog fakulteta, vrijedni, trpni, nenametljivi. Kada razmišljam o njima, shvatam da bi ih najbolje opisao precizan i punoznačan Andrićev jezik, jer ih i pamtim kao takve, kao likove neke njegove priče koji se na početku zbivanja pojave, a onda odjure iz pripovijesti i Bosne nekud u nepoznato i nepovratno. Zbog njih je dvojice čika Pero razvio jednu rutinu od koje nikada nije odustajao i koja je u ulici postala legendarna.
Pošto u kući nije imao telefona, jer je to bila želja njegove pokojne supruge vječno uplašene da bi je česta zvonjava ometala u muziciranju, čika Pero je, kako bi komunicirao sa odsutnim sinovima, svake subote u isto vrijeme odlazio u zgradu pošte i iz jedne od govornica birao broj u Nantesu, gdje su Dragan i Milan živjeli. Nisu ti razgovori bili dugi, ali svakog puta nakon što bi razgovarao sa sinovima odlazio je, tada već starac, u dugu i umarajuću šetnju Zenicom.
Čika Pero je bio čovjek koji je u svako doba godine nosio šešir, ljeti slamnati, a zimi kartonski. Ljeti je znao, za najvećih vrućina, hvatati šešir za obod i koristiti ga kao što žene koriste lepezu. Stvarao bi sebi ugodan val zraka čija bi prijatnost na licu izazivala grimase nalik onima koje čovjek pravi kada se umiva hladnom vodom. Dobro je podnosio vrućinu, jer je i za najtoplijih ljetnih dana iz stana uvijek izlazio dotjeran i gospodski obučen. Bio je omalenog rasta, jako tamnoput i nosio je komotna odijela uvijek vežući kravatu na uredno ispeglanim košuljama. Pošto je bio profesor romanskih jezika, znao je nekada, odmjereno i bez da bude arogantan i uvredljiv, u razgovor ubaciti neku frazu na francuskom jeziku što ga je u očima svijeta naše ulice još više činilo nekako stranim i tuđim. Ali, ne na odbojan ili na način da se mogao osjećati nastranim ili možda odbačenim, jer čika Peru su svi voljeli zbog njegove prirodne jednostavnosti i sanjarske prirode.
Nije čika Pero imao nikakvih poroka i, što je bilo čudno za Šumadinca, nije uopće pio alkohol. U Kraljevo, otkuda je bio rodom, nije nikada odlazio, ali je o svom mjestu i porodici često govorio. Imao je mlađeg brata Stevana i mlađu sestru Draginju, a sve troje su bili svršenici Beogradskog univerziteta i profesori u srednjim školama. Jedina prava strast koju je čika Pero imao, a da smo mi djeca to mogli odgonetnuti, bilo je čitanje i pamtim dobro da je osim velike porodične zbirke knjiga, koja je bila legendarna, još krajem 80-ih postao član sa najdužim aktivnim stažem u gradskoj biblioteci. Jedne godine, uoči izbijanja rata, tim povodom, dobio je nekakvu plaketu i Naša riječ napisala je kratku reportažu o njemu. U tom površnom zapisu, koji i danas čuvam u ličnoj arhivi, zapisana je gomila tričarija, a najvažnija stvar, koja je najbolje opisivala čika Peru, nije uopće pomenuta.
Taj je Srbijanac porijeklom gajio jednu, neobičnu ali kod svojih komšija veoma cijenjenu sklonost, makar sam i danas ubijeđen da većina ljudi koji su živjeli u Ulici Omera Maslića nisu razumijevali korijene te strastvene sklonosti. Čika Pero je, sve do svoje smrti, da napomenem, bio strastveni antikvar i nije bilo stvari u kojoj je uživao, s toliko ljubavi, kao u skupljanju antiknih predmeta. Većinu svoje kolekcije, koju smo gotovo svi vidjeli, jer je čika Pero bio blagonaklon na njeno pokazivanje, sakupio je u okolini Zenice često za bagatelne novce kupujući predmete koje su seljaci svakako htjeli odbaciti. U njegov se stan dolazilo kao na neko hodočašće, a dok je pokazivao razne kubure, jatagane, sablje i sehare, čika Pero je govorio milozvučnim glasom.
Pitome naravi, i sa nervom istinskog pedagoga, umio je o svakom predmetu ispripovijedati čarobnu priču. Djedu Asimu je tako, pripovijedajući o jednoj skoro pa potpuno pocrnjeloj osmanskoj sablji, govorio kako ona uopšte nije iskovana i korištena ovdje u srednjoj Bosni nego su je nekada, u austrougarsko vrijeme, donijeli prvi krajiški doseljenici. To je bila sablja nekog Ahmed-kapetana o kojem nemam mnogo podataka osim da je, po legendi, cijeli život bojevao uz granicu sa Hrvatskom, na Savi, pričao je čika Pero, a ja i danas pamtim zamišljeni djedov pogled iza kojeg sam mogao naslutiti da u glavi pokušava zamisliti tog slavnog pretka i junaka njegove rodne grude. Djed je, kada bi dolazio kod čika Pere, sjedio na njegovom stilskom namještaju poput djeteta a velike, teške i nezgrapne radničke ruke, držao je opušteno u krilu ne usuđujući se dodirnuti ni jedan predmet.
Čika Pero je, inače, volio ugađati svojim gostima, a svima je, bez obzira na dob, iznosio Kraševe napolitanke s ukusom limuna i praline, kojima bi se ljeti topila ovojnica od čokolade ostavljajući smeđi trag na jagodicama prstiju. Većina ljudi divila se predmetima koje je tokom života iskupio u svom stanu, ponajviše oružju, ali ono što je bilo zaista fascinantno u njegovom stanu bila je ogromna kućna biblioteka i pet velikih polica napunjenih knjigama na francuskom jeziku. Sam je pričao da je najviše volio čitati u kasno poslijepodne sjedeći na fotelji smještenoj tik ispod prozora.
Pamtim da je često govorio da mu je najdraži pisac François Mauriac, ili sam to umislio, ali da je čitao i govorio francuski jezik to je bila činjenica. Postojao je mit da je čika Pero vrstan poznavalac francuskog jezika i vjerovatno najobrazovaniji čitalac u Zenici, mit koji su mnogi, iz čiste zavisti i zluradosti, pokušavali razobličiti. Tvrdili su, što je opet nekim drugima bio veoma ubjedljiv argument, da ako je sve to što se priča o njegovoj erudiciji istina, onda bi vjerovatno bio univerzitetski profesor ili ambasador ili nešto slično, a nikako obični, što su namjerno izgovarali s prepoznatljivom notom podrugljivosti, profesor latinskog jezika.
Ako je njegovo poznavanje francuskog jezika imalo mitske razmjere, njegov status gimnazijskog profesora, malo je reći, bio je legendaran. Uspijevao je čika Pero, o čemu su s ljubavlju svjedočile generacije njegovih učenika, u to mrtvo i nezamislivo štivo udahnuti neku neviđenu živost, a jezik koji se teško prelamao preko dječjih jezika nakon njegove poduke postajao je pitak, prohodan i milozvučan. Posjedovao je prirodan autoritet i neprikosnoveno znanje, jer je i najvećem srednjoškolskom mangupu bilo jasno da profesor latinskog, u građi koju podučava, uživa s nekim neobjašnjivim žarom. Nije se libio, taj omaleni profesor savršenih manira, ako je to bilo potrebno ili situacija tako zahtijevala, održati čas na neku historijsku temu, a najviše je volio govoriti o Vergilijevoj Eneidi. Toliko se strastveno unosio u pripovijedanje da su mnogi svršeni gimnazijalci decenijama prepričavali kako su mogli osjetiti treskanje lađe po nemirnom Jadranskom moru, upravo one koja je nesretnog pjesnika prevozila u progonstvo.
Mirnoća s kojom je čika Pero pristupao stvarima bila je više nego dostojanstvena i niko ne pamti da se taj čovjek prigušenih pokreta ikada, u javnosti, prepustio emocijama i pokazao bilo šta drugo osim stoičku smirenost. Na zborovima mjesne zajednice i kućnog savjeta, na kojima je redovno prisustvovao, govorio je malo, ali se nije držao suzdržano. Uglavnom bi iznosio primjedbe koje su bile ciljane i dobro osmišljene i ljude je čudilo s koliko je prirodnog talenta umio uočiti neki zaista krupan komunalni i životni problem. U godinama koje su prethodile smrti supruge i odlasku djece Pero Jovanović je pokazivao i stanovitu dozu nježnosti, koja je svojstvena ljudima tankoćutne naravi i još karakterističnija muškarcima koji obožavaju svoje najbliže srodnike. Uvijek je bio obazriv i učtiv, uvijek odmjeren i pristupačan do mjere koja nije narušavala dostojanstvenost njegovog držanja.
Tu i tamo, znao je prozboriti i na francuskom jeziku, a njegov govor nije bio unakažen onim slavenskim akcentom tako karakterističnim za naša podneblja. Najsretniji je bio kada bi se u ulici pojavio Sabrija Hadžiahmetović s kojim bi uživao u razgovoru na jeziku koji je bio njegova pasija, a obojica bi, šetajući džentlmenski odjeveni, teatralno gestikulirali dajući razgovoru neki uzvišen patos koji, vjerovatno, ti banalni dijalozi o svakodnevici nisu imali. Zbog svoje, u svemu nenametljive prirode, čika Pero je bio pomalo i enigmatična ličnost naše ulice.
Povučenost i pristojnost kombinirana sa poprilično nekonvencionalnim sklonostima učinili su ga pomalo komšijskim parijom, ali daleko od toga da je postojalo neki prećutni dogovor da ga se izbjegava. Baš suprotno, ljudi su voljeli odlaziti u čika Perin stan i razgledati neobične predmete iz njegove antikvarske kolekcije, a on je, čemu je dokaz bio djed Asim, umio u svojim malim predstavama prepoznati i ubosti onu najosjetljiviju ljudsku žicu.
Njegova skromnost ogledala se u još jednoj stvari, veoma očitoj i pohvalnoj, barem u očima svijeta s kojima je živio. Poznat kao veoma uredan i pedantan čovjek, čika Pero, koliko je meni to poznato, nikada nije pokleknuo u insistiranju na stanovitoj dotjeranosti. Uvijek besprijekorno obučen praktikovao je vezati kravatu u svakoj prilici, a taj, za mnoge komšije, ipak, ukrasni odjevni predmet, nosio je čak i ljeti, kada bi je vezao oko kragni svojih košulja s kratkim rukavima. S jeseni bi na košulju i kravatu oblačio jednobojne, zagasite, mahom sive ili braon, sakoe, uvijek najmanje jedan broj veće od njegove konfekcijske mjere. Nije volio strukiranu odjeću, što je, valjda, bilo naslijeđe njegovih formativnih godina kada su se muškarci ugledali u filmske likove koje su otjelovljavali James Stewart, Henry Fonda ili Gregory Peck.
Gospoština s kojom je nastupao u svakoj životnoj situaciji nije bila hinjena, napadna ili skorojevićka nego je odražavala njegovu mekoputnu i blagonaklonu narav. Bio je ljubazan jer je volio ljude, bio je nasmijan jer se smatrao sretnim čovjekom i bio je tih jer nije smatrao da se glasnom pričom može išta objasniti na pravilan način. Od svojih principa i strasti nikada nije odustajao, a u vrijeme kada je ostao bez supruge i kada su sinovi otišli živjeti u Francusku, češće je vrijeme počeo provoditi na kućnim sijelima.
Bio je galantan uvijek donoseći poseban dar domaćinu, a poseban njegovoj supruzi. Kada je dolazio kod djeda Asima i majke Zade, njemu bi, u pravilu, donosio ili Rubinov vinjak ili Badelov konjak, a majki Zadi neke turske rahat lokume s ukusom oraha. Bez obzira u kojem smjeru razgovor tekao, čika Pero bi, kada bi se već malo podnapio, govorio o svojim omiljenim temama. Zanesen svojim umovanjima nerijetko je, da bi, pretpostavljam samome sebi, ili nekom imaginarnom sabesjedniku, najvažnije dijelove svojih oralnih hipoteza potkrjepljivao rečenicama u potpunosti izgovorenim na francuskom jeziku.
Samoća ga nije izmijenila, barem niko to nije primjećivao, ali svi su dobro znali da pati za suprugom. Znao se nekada, u društvu, prisjetiti se kakve zgode iz njihovog zajedničkog života, a najviše je volio pripovijedati o koncertima na koje je odlazio dok su oboje još bili studenti. Sjedio je uvijek negdje u sredini sale i pogledom je pokušavao uhvatiti gipko kretanje njenih ruku po tipkama klavira. Tu naviku nikada nije promijenio, a kada je Radmila postala profesorica muzike i cijenjena provincijska pijanistica, običavao je na koncerte donositi buket ruža, koje bi svojoj supruzi davao nakon aplauza i umjetničkog poklona publici. U godinama nakon njene smrti sa istovjetnim je buketom jednom mjesečno odlazio na njen grob i tamo bi se, u tišini, zadržavao neko vrijeme posmatrajući spomenik od crnog mramora i njeno krasopisom uklesano ime na nadgrobnoj ploči.
Privrženost umrloj supruzi najbolje je pokazivao svojim tvrdokornim stavom da nikada više ne dozvoli ženi da uđe u njegov stan. Taj je zahtjev shvatao veoma ozbiljno i ne samo da je ostao udovac nego nije dozvoljavao ni spremačicama da mu pomažu u poslovima, koje su se u to doba još uvijek atribuirali kao ženski. Sam je kuhao, sam je prao svoj veš, peglao odjeću i u svemu tome je bio izuzetno vješt, jer na njegovim košuljama i pantalonama nije bilo pogužvanih dijelova, a stan je uvijek bio besprijekorno uredan. Kada bi neko od komšija zapodjenuo razgovor o ženidbi, čika Pero se ne bi osjećao neprijatno već je spretno okretao priču na humor navodeći primjere slavnih osoba iz historije, koji su bili odani isključivo svojoj prvoj ljubavi.
Kada je bio dobrog raspoloženja, deklamovao je dijelove iz Ciceronovih govora dajući britke komentare o njegovom oratorskom umijeću, ali svaku besjedu o Rimu završavao je podsjećanjem na tužnu sudbinu prognanog Vergilija. Da li je to činio jer je čeznuo za roditeljskim domom u Kragujevcu niko nije mogao znati, ali je s posebnom sjetom uvijek spominjao svoje studentske dane i gradsku vrevu Beograda. Često je pričao i da je prisustvovao predavanjima Miloša Đurića i da je jednom, u prolazu, susreo Koču Popovića kojem se naklonio, na šta je ovaj uzvratio istom mjerom. Redovno je kupovao i čitao Oslobođenje, a barem jednom u mjesecu odlazio je u Sarajevo kupovati knjige i sa tih se putovanja vraćao sa platnenim cekerima natrpanim novim knjiškim izdanjima. Od željezničke stanice do svog stana u našoj ulici hodao je lagano često se zaustavljajući i vadeći neku od tih knjiga da bi je onda preturao po rukama, otvarao, čitao dijelove, a zatim pažljivo vraćao u ceker.
Razgovore o politici nije volio, ali ih nije izbjegavao. O svemu je uvijek imao svoje mišljenje i nije se libio iznijeti ga pred drugima. Godinama nije išao na sastanke u gradski komitet iako je, kako je otac to često ponavljao, bio jedan od najstarijih članova partije. Kada bi mu otac to u razgovoru pripomenuo, čika Pero bi se nasmijao i pomalo šeretski govorio kako sigurno ima starijih Zeničana od njega, jer on, eto čak nije još ni penzionisan, a do tog slatkog dana ostalo je još ravno nekih pet godina. Otac bi se onda vrpoljio u mjestu i objašnjavao kako se nije dobro izrazio i kako je mislio da je on jedan od ljudi koji su najduže komunisti u ovom gradu, ali čika Pero bi ostajao nepokolebljiv govoreći kako praktična politika više nije za njega i da će se on, dok mu zdravlje to bude dozvoljavalo, nastaviti baviti društvenim pitanjima samo kroz teoriju i nikako drugačije.
Te zime prije nego će se povući u intimu svog stana češće nego inače odlazio je u poštu razgovarati sa sinovima. Poslije svakog od tih razgovora ostajao bi danima neraspoložen i moglo se samo naslutiti o čemu su se vodili ti razgovori. Djedu se jednom pojadao kako Dragan i Milan ne namjeravaju više da se vraćaju u Jugoslaviju i doimalo se kao da se stidi toga što su odabrali da žive u egzilu. Tada se umjesto te koristila riječ tuđina, a čika Pero je izgovarao s takvom gorčinom da je čak i djed Asim ostajao pred njim potpuno razoružan i nemoćan da izmišlja neke utješna opravdanja za ono što su učinili. Samo bi rekao, poput djeteta koje je napokon shvatilo neku životnu istinu, „vidiš kakva je ovdje ekonomska situacija“, a čika Pero bi odmah spremno odgovarao „u gorim smo mi uslovima živjeli pa nam ništa, evo, ne fali“. Poslije ovih riječi djed nije umio više ništa reći pa bi onda ili stajali u tišini, i ne gledajući se, ili bi hodali jedan pored drugog, obojica s rukama na leđima.
Kad je te godine puhno prvi hladan vjetar, a čika Pero počeo u gimnaziju odlaziti ogrnut debelim, zelenim, kaputom i s rukavicama na rukama, pojavila se knjiga čudnog naslova. Znam da je čika Pero donio sa jednog od svojih odlazaka u Sarajevo i pretpostavljam pročitao u jednom dahu. Pričao je o njoj nadahnuto i sa neskrivenim oduševljenjem govoreći čak i onima koji nisu iskazivali ni najmanje interesovanja za njegovu čitalačku pasiju kako mu je ta knjiga promijenila način na koji gleda arapsku civilizaciju. “Istočni diwan”, ta će se knjiga pamtiti, ponavljao je neprekidno sve više zaboravljajući neposredni svijet u kojem je živio.
Do početka zime hodao je od kuće do gimnazije ne obazirući se više čak ni na komšije, koje je najviše volio, uvijek zamišljen i odsutan, ali nasmijan i sretan. I često bi, često, u svakoj prilici, i na svakom mjestu, kada bi mu prilike to dozvoljavale govorio „Istočni diwan, to je knjiga koja će se pamtiti“, a onda bi se smijao nekim posvećeničkim smijehom. Onima koji su pažljivije posmatrali njegovo ponašanje djelovao je kao čovjek koji je dokučio neku od bezbroj istina ovog svijeta i vjerovatno su bili u pravu.