A onda je jednog dana, morala je i ona, došla ta famozna Orwellova 1984. godina. Oni rijetki koji su čitali knjige dočekali su je sa nekim umjerenim pesimizmom, dočim bi nama ostalima bila godina ko i svaka druga da, naravno, nije bilo sarajevske olimpijade.
Mnogo godina kasnije saznaćemo da je početkom januara te iste godine Steve Jobs predstavio Apple Macintosh, prvi komercijalni kompjuter sa mišom i interfejsom.
Ali ovdje neće biti priče ni o Jobsu, ni o srebrnom Jureku, ovdje će biti opisan događaj koji se odigrao u jednom malom posavskom gradu koji danas (tako blizu, a tako daleko) samo Sava dijeli od stare dame – Europe.
Tog tridesetog januara 1984. godine imao sam samo četrnaest godina i dva mjeseca. Stajao sam na centru terena gledajući u sudiju, čekao da pisne u svoju crnu pištaljku i na taj način označi početak utakmice.
Igrao se meč polufinala regionalno poznatog Ponoćnog turnira u malom nogometu izmedju ekipa “Rit” i “Đuro Đaković”. Mjesto radnje – velika dvorana Doma sportova, Bosanski Brod. Gledalaca, cirka, dvije hiljade. Dupkom pune tribine i stepenice pride.
“Rit” je bilo ime jedne od nekoliko mjesnih zajednica u Brodu. U tom dijelu grada živjelo je šest igrača, dok je sedmom mjesto boravka bilo u centru, u zgradi preko puta pošte.
Ja u početku nisam ni bio dio ekipe. Pozvan sam jedan dan prije starta turnira, jer je nekom palo na pamet da je moguće da se neko od igrača i povrijedi, pa bi bilo pametno da sjedi makar jedan rezervni na klupi. Tako sam u zadnji čas upao u momčad ne stigavši ni da se financijski “ućipim” za sudjelovanje, jer su momci učešće već bili poodavno uplatili.
U startu se niko od nas “Ritančana” nije nadao nečemu velikom. Eventualan prolaz u drugo kolo i odigravanje čak dva meča na turniru te godine, činio se kao dobar rezultat.
Prvi tim protiv kojeg smo izašli na parket zvao se “Nestašni dečki” iz obližnjeg sela Koraće. Oni su, za razliku od nas i poput svih ostalih ekipa s kojima ćemo se kasnije susresti, imali desetak ili čak i svih dvanaest igrača na raspolaganju. Bili su to sve muškarci u starosnoj dobi između 25 i 35 godina. Mahom oženjeni i ostvareni očevi, nasuprot nas omladinaca koji smo još uvijek (gotovo svakog dana) praktikovali i proučavali sve tehnike masturbacije.
Onako maljavih grudi i rutavih nogu “koraćanski dečki” su ulijevali među nama adolescentima (kojima se paperje tek počelo pokazivati iznad usnica) opravdani strah.
Dok smo mi ćutke i u tišini navlačili plave Yassa dresove, “Nestašni dečki” su bili poprilično glasni u svlačionici. Gledali su na nas balavurdiju (najstariji među nama je imao nepunih sedamnaest godina) sa očiglednim nipodaštavanjem.
Na pitanje jednog od njih kako se zovemo i na naš tihi odgovor – Rit, nadobudni stihoklepac je u hipu sročio stih:
– U Ritu, u Ritu….ućeram ti kitu!
Utakmica je, međutim, završila kao i iduće tri. Ili bismo mi pobijedili minimalnim rezultatom ili smo prolaz u idući krug obezbjeđivali boljim izvođenjem penala. Isto tako, po okončanju svakog meča nismo išli odmah u svlačionicu, nego smo, da bismo izbjegli bilo kakve potencijalne čarke i koškanja, čekali u hodniku da se indisponirani protivnik ohladi, pomiri sa porazom, istušira, obuče i hladne glave napusti prostorije.
Tek kad bismo se uvjerili i da je posljednji od njih izašao, mi bismo ulazili i imali sve klupe i tuševe samo za nas na raspolaganju. Proslava pobjede je mogla da počne.
Ovdje je zgodno mjesto da se napiše pokoja o samom turniru. Ponoćni turnir se reklamirao kao jedinstven u svijetu. 128 ekipa bi se skupilo na startu i onda bi se počelo igrati na jednom te istom terenu non-stop, dan i noć, bez prestanka, sve do finalne utakmice.
Pobjednik turnira je bila ekipa sa svih sedam pobjeda. Poput Grand Slama u tenisu. Znači, moglo se desiti da neki tim tako igra prvu utakmicu danas u podne, pa onda dan pauze, pa drugi meč u tri ujutro, pa treći meč u devet navečer i tako dalje u zavisnosti do koliko se dogura. Što se više pobjeđivalo, sve manje su bile pauze između dva meča i sve češće bi se izlazilo na teren.
Naš prvi gore opisani meč se igrao u nekom lijevom terminu i na tribinama je bilo možda dvjestotinjak gledalaca. Od toga, pola je bila naša uža i šira familija i pokoji komšija. Drugo kolo je bilo malo posjećenije, dok smo u trećem kolu već imali ozbiljan auditorijum, otprilike… između Kolarca i velike dvorane u Lisinskom.
Dok su svjetla u uvodnim okršajima ekipe “Rit” u našim zgradama (Lamele) bila upaljena samo u stanovima gdje su živjeli igrači, nas četvorica, četvrtfinalna utakmica koju je “Rit” igrao protiv ekipe “Robna kuća – Beograd” pokazivala je posve drugačiju sliku. Naselje s pet zgrada, osam katova i tridesetak stanova u svakoj, svjetlilo je kao u Bethlehemu oko pola dva u noći. Skoro svako je navijao sat na pedesetak minuta prije našeg meča, svako je htio da vidi, da svjedoči tom čudu, da navija za svoje.
Vrhunac ludila i te neke sveopšte euforije je bio kad bi se nekoliko godina mlađa djeca otimala za tu čast da nama igračima nosi sportsku torbu tih petstotinjak metara koliko je odokativno bila udaljenost od naselja do dvorane. Nismo tad znali niti čuli za Andyja Warhola, ali to je moglo biti vrlo blizu onome što je on govorio o tih famoznih petnaest minuta slave koji će svako od nas doživjeti za života.
Dakle, nakon “nestašnih” pobijedili smo još tri ekipe. Svaka utakmica bila je tijesna i na rubu incidenta. Dok se našoj bekovskoj liniji progledavala kroz prste britka igra i klizeći startovi, protivnički su igrači nerijetko išli na kaznu od dvije minute isključenja zbog “neosnovanog” prigovora.
U četvrtom kolu dvorana je bila puna. U malim gradovima vijesti i tračevi su se širili brzinom svjetlosti. Tako se i pročulo da neka naša dječurlija nezadrživo grabi ka polufinalu na ponoćnom turniru. Da im se, kako se to stručno kaže, “otvorio žrijeb”. Da imaju jednog što sve brani, jednog što sve kosi i jednog što sve zabija.
Na utakmice “Rita” počinju da dolaze najvatreniji navijači rukometnog kluba “Brod – Promet”. Zauzimajući prvih pet-šest redova žestoko su navijali. Vršili su strahovit pritisak i otvoreno prijetili sudijama koji su usljed svega toga “blago” navlačili za nas.
Taktika “Rita2 je bila jednostavna. “Bunker” sistem sa kontranapadima kad bi se ukazala prilika. Mi smo primjenjivali “parkiranje autobusa” mnogo prije se veliki strateg Mourinho toga sjetio u Interu.
Nakon što smo preskočili “Robnu kuću” ,došlo je i polufinale. Ovdje treba istaći da je istih 6 igrača “Rita” igralo pet punih utakmica bez izmjena. Ja sam sjedio na klupi ako se, zlu ne trebalo, neko povrijedi, ali se srećom i hvala Bogu tako nešto nije dogodilo.
Međutim, desilo se nešto drugo – umor. Svi su igrači “Rita” jedva stajali na nogama. Prije polufinala, na zagrijavanju, Dino mi prilazi i saopštava da ću ja startati. Ja u istom trenutku dobijam infarkt. Mislim, ne doslovno, ali vrlo blizu toga. Kakav momenat! Starter na polufinalnoj utakmici ponoćnog turnira. Protiv “Đure Đakovića”. Protiv čarobnjaka Smaje, koji je u to vrijeme slovio kao malonogometni Maradona. Mislim, da se ne zajebavamo, ekipa “Đure Đakovića” je tih godina redovno ulazila u same završnice turnira Kutija šibica”u Zagrebu, što je bio ekvivalent svjetskom prvenstvu Jugoslavije, ako se to tako može nazvati.
I da se vratimo na početak teksta. Stojim na centru i čekam da sudija da znak za početak polufinala. Sa svojih pedesetak kila i tankim nogicama publici sam morao izgledati kao kad je Bambi izašao prvi put na led u onom Diznijevom filmu.
Tako sam i igrao. Jednostavno me pojela trema i huk sa tribina. U prvih pet minuta profulao sam dvije “mrtve” prilike, one koje bih pred zgradama bez problema učačkao i zavezanih očiju.
Nakon desetak minuta selim zasluženo na klupu. Ulazi Dino, ali slaba vajda. “Đuro Đaković” je to veče bio jednostavno prevelik zalogaj. I dalje je “Rit” primjenjivao “oštro i na prvu” koncepciju tražeći šansu u nekim kontrama. Još u prvom poluvremenu se visoko gubilo, pa se prešlo na taktiku “Ako ne možeš pobijediti – udri!”.
I ta strategija je polučila izvjesne rezultate. Naime, na poluvremenu nam je prišao redar Doma sportova i prenio nam poruku od suparničkih igrača da ćemo, ako prestanemo sa grubim startovima i utakmicu mirno privedemo kraju, dobiti glajnc novu garnituru dresova. Nakon pogleda na semafor i malo premišljanja, odlučujemo da prihvatimo “nemoralnu” ponudu. I tako se naša bajka završi. Časno padosmo u polufinalu.
Poslije smo igrali i meč za treće mjesto. Izgubili 3:1. Raspoloženi igrači ekipe “Veselo veče” su takđer bili pretvrd orah za preumorni “Rit”.
Na kraju turnira, na proglašenju pobjednika, uručen nam je pehar i diploma. Pehar završava kod Muće (najstariji među nama), a diploma kod mene (najmlađi među nama). Kasnije nam ekipa “Đure” poklanja obećanu garnituru. Mislim da u svojoj istoriji tvornica Adidas nije napravila ružnije dresove, a nama su ti narandžasti, dugi rukav sa plavim štraftama, bili najljepši i najbolji na svijetu u tom trenutku. Nas sedam a dvanaest dresova. Uzimamo svako po jedan, a ostatak prvo dajemo Bindži, našem najvjernijem navijaču, zatim redaru-posredniku, a nakon toga bilo je po onom pravilu – ko prvi naleti.
Iduće godine se ekipa “Rita” pojačala sa nova dva-tri igrača. Pa onda još par njih. Neki originalni su otišli, neki novi, uvijek bolji od onih prethodnih, dolazili, ali mislim da nikad više nije postignut isti rezultat, nikad više nije moglo bolje od četvrtog mjesta. Od originalne ekipe ostali su do kraja samo Mućo, Emir i Dino.
I tako… kad god sređujem garažu ovdje u Americi, naletim u jednoj od ladica na ovu diplomu i sjetno se nasmijem. Vrate se sjećanja koja su svaki put sve kraća i kraća, pa je to jedan od glavnih razloga nastanka ovog teksta. Da se negdje pritefteri, dok još o(p)staje nešto u ovoj mojoj tvrdoj bosanskoj glavuči.
Nekad neko postavi sliku od ekipe Rit na fejsbuk. Obavezno su to neke kasnije slike tima koji nema veze sa ovom originalnom postavom. I to je drugi razlog nastanka ovog teksta. U vremenima kad maltene svako koristi priliku da pomalo izokrene i retušira svoju, a i našu zajedničku prošlost, da se prišiju tuđe zasluge i rezultati, nek makar ovaj tekst posluži da se prava istina sačuva.
Nesretni rat, kao i mnoge druge žitelje Bosne i Hercegovine, razbucao nas je, originalnu ekipu Rit, na sve četiri strane dunjaluka. Nas sedmorica u šest različitih država. Hrvatska, Njemačka, Švedska, Norveška, Kanada, a jedino smo Mućo i ja uboli istu, Ameriku.
Nekad smo nas sedmorica živjeli na zvižduk razdaljine, a sada se distanca mjeri u desetinama hiljada kilometara, dijele se nas okeani. I to je zasigurno mnogo veći poraz od onog koji smo doživjeli u polufinalu protiv “Đure Đakovića”, u sam osvit onoga što je Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu po drugi put (nakon Gavrilovog pucnja) stavilo na prve strane svih svjetskih novina i televizijskih kuća.
Hvala na čitanju.