Niz strmu ulicu pokraj pravoslavne crkve, urušene
Majka i ja, s karijolom punom praznih bidona
Spuštamo se u neizvjesnu jamu ratnog dana
Cicika točak na civari, javlja se uzvrištalim cvrčcima
Što pali su po obodima prašnjavih kapina, kao po hapupinama
Tek ponekog ugledamo kako se presloži kroz treperavo lišće odrine
Ispred kuća u kojima žive mještani, ljudi uznositih lica
Vidimo ga na tren, a onda propadne u mrak vrata neke od prostorija
Prije nego ćemo na most, ulijemo se našim sazvučjem u puteljak
Zemljast i kamenjav, od sporednosti i zaborava krmeljav
Piljcima
Priđemo vodi kao vatri što hladnoćom palaca u sparinu dana
I u nju polegnemo naše velike kanistere, kao svećenici vjernike
Kao na Bogojavljenje
Dok čekamo da se dovoljno hladne Bune ulije u plastične kutije
Gledamo dno riječno, gdje se jata malih ribica kovitlaju
Kao vela vjenčanica mladenki na jesenjim svadbama
Nama je rijeka nepoznanica, mi smo izbjegli iz sušnih krajeva
Od tamo gdje se voda od ljudi sakriva po okrzanim šerpama
I plastičnim kanticama, po onim posudama iznad kojih lebde
Oreoli od pčela
Nekad voda nanese onog zelenog mulja, pa da ne bi ušlo u bidon
Majka ga uzme kao nečiju kosu i odloži preko bodljikavog granja kupine
Kao iz zemlje istrijebljenu pirevinu
Ilina, kaže tad, stidljivo izgovarajući riječ koja ne pripada njoj
Nego onim jutrima kad je rano išla u Inkos, na posao, pa je slušala od ljudi
Iz njihovih avlija pored rijeka
Ilina, uzmem riječ od majke pa je kao ribicu nosam u boci glave
Ilina, ilina, izgovaram u tamu ćoška izbjegličke sobe
Izgovaram i osluškujem:
ribica tad, kao da priđe stijenci moje lubanje
Malo čeka, pa je ljubi
Kao da me cmače
Ilina, ilina, izgovaram tu stranjsku riječ
Čapkam od neke neobjašnjive ljepote