Svjetlo riječi, god. XIX, br. 225 (prosinac 2001)
Već godinama, tako mi se čini, nije nam jesen podarila ljepše boje i blaže svjetlo. Gradski parkovi i šume oko grada gore stotinama nijansi zlatnoga, žutoga i crvenoga. Intenzitet tih boja prenese me svaki puta na početke davnih školskih godina. Naime, nezaobilazni motivi u predmetu crtanja bilo je lišće. Po hamer-papiru razlijevale su se vodene boje koje su trebale prenijeti nešto od jeseni u crtanku. Sudeći po ocjenama to je išlo slabo, ali sudeći po dubini doživljaja boje, ondašnjeg i sadašnjeg, ocjene nisu nikakva mjera.
Jedne slične jeseni u peti razred novošeherske škole “29. novembar” ušao je Ilija Kozić, nastavnik, u svijetlom odijelu, vrlo uspravan, s dugim zaliscima i tankim brčićima. “Djeco”, kazao je tonom deklamatora, “ako budete dobro učili, govorit ćete jednoga dana ovako njemački.” Zatim je uslijedio govor na tome jeziku koji je pred nama treperio kao fata morgana, ulijevao nam nadu, ali nas i strašio. Kažem: govor, a možda je to bila samo jedna rečenica, samo neki citat ili izreka, možda pjesmica ili čak rugalica. I neka mi na ovome mjestu bude dopuštena i jedna zlobna sumnja: možda to nije bio ni njemački. U svakom slučaju bilo je nerazumljivo, pa prema tome i tajanstveno. Na tom principu funkcionirala je i čarobna formula abrakadabra koja je stoljećima omamljivala generacije željne da spoznaju nespoznatljivo i dokuče nedokučivo – to je Ilija sigurno znao. Tako je počela čarolija: der, die, das. Tada, naravno, ni slutiti nisam mogao da će upravo taj jezik postati moj drugi, nekada čak i prvi jezik.
Ilija Kozić pod rukom nosio je uvijek smotane novine. To je u ono vrijeme bio simbol intelektualnosti, načitanosti i vrlo visoke pismenosti. Nekada je slao i mene da mu u Aširovoj trafici kupim novine. Rado bih ih bio savio i stavio pod ruku i prošao tako čaršijom, ali to se nije pristojalo, do te geste nisam bio dorastao. Sjećam se da je u nekim od tih listova bila objavljena jedna Ilijina pjesma i da nam je on tu pjesmu pokazao, kao usput, kao bagatelu, kao nešto što nije spomena vrijedno, ali eto kada je već tu … I upravo ta tobožnja nonšalantnost nagovještavala je perspektivu: “Djeco, ako budete kao ja …”
Tako sam dospio u literarnu sekciju koju je vodio Ilija i čije sastanke je on nazvao “Naš četvrtak tri četvrt do dvanaest”. To je zvučalo neobično i davalo naslutiti da je i poetski govor ne običan govor. Pa smo prema tome i frizirali naše rečenice i naturivali im rime koje su žuljale kao novi opanci na bosim nogama. Ilija je sa strpljenjem slušao i komentirao, a najviše hvalio. Bio nas je sve u to uvjerio da smo rođeni pjesnici. S tim uvjerenjem mogle su se, na primjer, lakše podnijeti vraćene matematičke zadaćnice unakažene crvenim ispravcima ili pošast u đačkim knjižicama na polugodištu ili ukori razrednog starješine. Kada osjetite da ste rođeni za više stvari, onda mnogo toga važnoga u životu postane nevažno. Nekako u vrijeme naših četvrtaka iskrslo je i ime Ladin kojim je Ilija svoju poetsku vokaciju želio i prema vani deklarirati. Sve njegove zbirke pjesama nose samo ovo ime.
Koliko je novošeherska sredina pogodovala Ladinovom pjesništvu ili na njega utjecala ne bih mogao reći. Čini mi se da su to bila dva zasebna svijeta koja su se samo prividno dodirivala. Ladin je i držanjem glave i hodom i pogledom, a posebno govorom, bio drugdje. Najprije u svijetu bohème koji je postojao samo kao njegova fikcija. Novošeherlijama se time nije moglo imponirati, govorili su kako njihovom čaršijom lunja ionako previše čudaka. Možda je jedini strpljivi sugovornik Ladinov bio Ilija Šarac, čovjek koji je imao neizmjerno mnogo vremena i kojemu je sudbina dovela Ladina kao podstanara i neizbježivog susjeda. Šarac se nije rastajao od šargije, udarao je u nju za dušu svoju i bio pri tome vođen nekim nama neshvatljivim ritmom. Iznenada, usred razgovora i bez nagovještaja. Samo na jednoj žici. Tako su Ilija i Ilija razgovarali, intervale je pravila šargija. Da je Ladin Šarcu posvetio jednu pjesmu i naslovio imenjaka kao „satira sa šargijom“ kasna je zahvala njegovom strpljivom sugovorniku koji je u svako pričanje unosio erotske natruhe iz svoje stvarne ili izmišljene biografije. Sada znamo da su obojica bili pjesnici, svaki „na svoju ruku“, različiti i sasvim oprečni, ali možda upravo zato blizi jedan drugome.
Godine su prolazile. Ilija Ladin gradio je pjesničke kolibe i ispričavao se muzama, putovao od neba naovamo i zazivao ptice. Od novošeherskog Parnasa nije ostalo ništa, nas su muze sve odreda iznevjerile (ili možda mi njih?), život je postao prozaičan, vrlo trezven, u našim tekstovima nije bilo metafora ni tropa, nikakvih ukrasnih pridjeva ili lirskog sklada, koraci i pismena bili su nam obilježeni aritmijom. Pa smo se i na to navikli. Otišli smo svatko svojim putem, jedini je ostao Ladin kao dežurni – do smrti.
Jedne sam zime sreo Iliju u njegovom podrumskom stanu u Sarajevu. Šta pokloniti svome učitelju iz petog razreda? Mislio sam da bi bilo prikladno da mu u ruke dam jedan svoj napis, umotavajući dar u riječi otprilike: Eto, Ti si nas učio prvim njemačkim koracima i slovima, sada Ti se oni vraćaju kao bumerang ili kao izgubljeni sin ili kao uspješna djeca ili kako hoćeš … Ilija je prelistao skript, nije glumio, priznao je otvoreno da od toga ne razmije – nix.
– Kako, Ilija, pobogu brate!
– Tako. Tražeći posao bio sam došao u zavod za zapošljavanje. Pitaju: „Šta si studirao?“ Velim: „Francuski i latinski.“ „Znači: strane jezike?“ „Jest.“ „E baš dobro, treba nam nastavnik njemačkog.“ Tako sam ja dospio u Novi Šeher i pred polazak kupio sebi njemačku vježbanicu za peti razred. Ja sam od vas đaka, duše mi, znao samo jednu lekciju više. I sve svoje znanje njemačkog potrošio sam davno i bezuspješno na jadranskoj plaži trudeći se oko jedne plavuše s imenom Gertrud.
Iz Sarajeva stiže mi vijest da je Ilija Kozić Ladin umro. I da je na dan pokopa po lišću padala kiša i poput akvarela razlijevala boje sarajevske jeseni. I da je netko iščupao križ s Pjesnikova groba. O kiši i lišću drugi puta. A o ukradenom križu htio bih nešto ljutoga reći, ali slutim da bi Ilija bio protiv toga. Njemu bi i taj čin izmamio stih, vjerojatno s biblijskom aluzijom i uputom na Simona Cirenca, otprilike: Moja je patnja davno počela, dosta je meni moga križa, neka ga sada nose i drugi …
Vrijeme je za oproštaj. Sada smo mi bivši đaci oni koji svojim učiteljima dajemo ocjene. Što se mene tiče ja Iliji Ladinu dajem peticu. Osim toga, rado bih mu umjesto stručka rezeda citirao još Goethea ili Hölderlina, Heinea ili Paula Celana, no on bi opet rekao kako od toga ne razumije ništa. Ali Iliji više ne trebaju tuđi nerazumljivi citati. On je sada, nadam se, u sferama gdje je sve, apsolutno sve jasno.