Izbor iz zbirke Bery z dzielni (2025)
Da se u ovom naselju rodila Marina
Abramović,
radila bi u kupatilu željezare kao čistačica.
Nosila bi sivi sapun,
vadila crne dlake iz odvoda,
ribala tuš-kabine.
Da se ovdje rodio Langston Hughes,
najvjerojatnije bi bio
bijeli dječak, a poslije bijeli rasist,
zaposlen
u željezari na pola radnog vremena. Pisao bi samo molbe
centru za socijalnu skrb i prijave sumnjivaca
Presvijetlom Magistratu.
Da se ovdje rodio
Jean-Michel Basquiat, radio bi u dućanu
„Zlatni Rog”,
pio bi razvodnjenu votku, barem četiri puta ugrađivao bi
Esperal i zapišavao bi
zidove, vraćajući se naroljan s noćne pijanke.
Da se ovdje rodio
Andy Warhol, radio bi u Gornjošleskoj
tvornici čokolade i bombona
„Hanka”, imao bi giht i bio bi dužan
na sve strane.
Po džepovima bi nosio praline za djevojčure
što zadižu haljinice.
Da se ovdje rodio sâm Czesław Miłosz,
ne bi gledao
na siromašne, nego bi bio siromah, kvartovski
prorok,
metafizička bitanga, koji obilazi kuće
gdje nikoga nije briga.
Da se ovdje rodila Joan Didion, postala bi
Jehovina svjedokinja,
koja jede bijelu krvavicu poslije svinjokolje i moli se
za smak svijeta
na kraju svijeta, gdje je bog rekao
laku noć.
Da se u ovom naselju rodila Simone
de Beauvoir, bila bi
vojnička kurva u mirovini, folksdojčerica,
obraćena komunistkinja,
milicijska dispečerka, žena za sve,
koja se nijednog prljavog posla
ne boji. Moglo bi se tako unedogled. U međuvremenu
dana i života sve je manje,
a Badnjak samo što nije. Na broju pet, gdje im je jelka
izgorjela zbog mačke,
a očevi su se pipkali, rađa se djevojčica
iz djevojčice.
Dali su joj se ime Małyszka. Da se rodila
u Wisłi, imala bi brkove.
Mogao je biti poziv iz Hollywooda
za pričest,
mogao sam sjediti na koljenima
Weinsteinu
ili Disneyu. Osamdesetih su
došli
filmaši, sve sami bijelci iz New
Yorka. Tražili su
Treći Reich u lešu komunizma
i djecu – djecu
toliko ružnu da je siromaštvo bilo očito.
Dali su nam glumiti
glad na ulici, mala ustašca i šačice.
Trebali smo ih pružati
gospođi iz Berlina, koja nas je častila
Hildebrand pralinama.
Snimali su tjedan dana dok im se nismo udebljali.
Ušao sam
u tijesan kadar sa šapicom kraj auta.
Romska djeca imala su
veće i neočekivane uloge –
glumila su dim.
Još nije proštenje, a Foči nosi
zeleni balon (A možda
balon njega vodi za ruku?). Odakle
ti? – pitam. Pao je s neba
jutros – kaže – to je moj brat,
anđeo Pali,
kojeg su pojeli divlji psi, dok je bježao
pred murjom, a sad
lebdi. Pogledaj, lagan je ko ništa,
ko ono što vidim,
kad zatvorim oči. Danas Pali ima
tijelo zelenog balona.
dođi – zgrabio me za ruku. I nas trojica smo
pošli gledati telad
što se u stočnom derala
na sporednom kolosijeku, a potom smo
nas trojica sjedili na klupi
pred kućom
i naizmjence zakrivali palčevima
sunce.
Prekrio sam i Palija – bio je, nije bio,
bio je i opet nije.
Probao sam si zamisliti kako je to
izgubiti brata,
ali nisam si mogao zamisliti
kako je to imati ga.
Kolinje je bilo kao katolički
blagdan Presvijetle.
Cijela se Piastowska ulica šišala i pila.
Naizmjence
se čulo skvičanje i cviljenje,
kreketanje majki
i ukurac očeva; poljupci i šoranje.
Krv je tekla
iza zakračunatih vrata, natapala
nogavice,
a bili smo odjeveni svečano.
Bilo je toplo.
Kolinje je trajalo do noći, odnosno
do jutra.
Svi su podjednako jeli od svježe,
još tople svinje.
Nažderale su se čak i najveće svinje,
što su roktale
na nas iza ugla, što su nas žicale
u haustorima
cigarete, a mislili su – love, love
za život, šupci.
Bilo je to vrijeme Fočija, kompe,
Roma.
Ali Foči nije znao što je to Rom.
Bio je Cigan.
I gotovo – rekao je, iako je pripovedal
po šleskom. Kad je imao
tri godine, već je kurio čikove, s pet je
pio,
s deset su se vukle za njim
najljepše ženske.
Sa sedamnaest je dobio uvjetnu –
to je imponiralo
balavcima s viših katova, taj
njegov Vegas
život. Kada je napunio osamnaest
godina, Foči
je imao metar i šezdeset jedan
i prerastao nas je
za glavu, možda čak za dvije,
za tri
– rekao bih, stojeći nad njegovim
kratkim, kao
dječjim grobom, utabanim
pokraj ograde.
Foči je imao deset godina i nosio je
nož. Nosio bi
pištolj, ali je imao premale ruke.
Nož je nosio
u hlačama, ali zapravo nož
se nosio sam –
bio je uvijek pri ruci, budan.
Fočijev nož
mnogo mu je govorio. Nerijetko su
satima
sjedili jedan s drugim držeći se za ruke,
oštrili
uzajamno jezike. Nož je znao
gdje
su zakopani drugi noževi, o braći,
koja su pobjegla u Švabiju,
o zlatu (Azteka, Nijemaca
ili Židova).
Povremeno se nož budio pred
svitanje, obilazio je
stan, razmicao
zavjese,
zavirivao je pod uspavane pokrivače,
prikradao se prsima
očuha, lančiću polugole
majke – ljubio u srce.
Taj nož je bio svevideći
i sveznajući.
Prije sna Foči se svakodnevno molio
nožu,
kao što su se molila njegova braća, a on im je
ispunjavao tri želje:
ne biti uboden, ne ubosti
nikoga, ne ubosti se.
Još nismo znali da su Nijemci
spalili Židove,
a već smo se igrali krematorija.
Dvjesto dvadeset
šest – toliko je štakora pojelo otrov.
Gledali smo
kako hauzmajstorica Pontschkowo od njih
pravi humak i
potpaljuje. Smrdilo je na skureno krzno
i spaljenu bjelančevinu,
a tren kasnije, pao je crn, mastan snijeg.
Njime smo napisali
na zidu kuće d e r a t i z a c i j a
– to je teška riječ za
desetogodišnjaka. Merikano,
dvanaestogodišnjak
ne umije takvu riječ pročitati
na vratima
podruma. Kao ni njegov otac. Krenula im je
pjena na usta
i zatreperilo srce. Kad je stigla
hitna, štakori
(još uvijek živi) razmicali su se
biblijski.
Kad sam imao skoro devet godina, mama
mi je zabranila
da se igram s Romima. Tamnio sam joj
u očima.
Na odstrel su išli: Foči, Marco, Pali,
Boldo,
Penko i Tarzan. Došla je pričest,
došla je crkva
sa sakramentima stida, diranja
i škicanja djevojčica.
Za pričest su me obukli u bijeli ancug –
kao nevinašce
sa svijećom sam išao svjedočiti vjeru.
Čak sam i bijele gaće
nosio za svećenika, čak i čipkaste
čarape.
Bio sam najbjelji među dječacima,
koji primaju tijelo,
jaganjac božiji, koji bi trebao oduzeti
grijehe svijeta.
Naredili su mi da se odreknem Belzebuba i Cigana,
da izmolim zdravomarijo,
a ako dođem i iskušenje, da se pomolim gospodinu
na križu, tamnom kao Foči.
Pjesme su prevodile studentice Poljskog jezika i književnosti Filozofsklog fakulteta u Zagrebu Kira Cesar, Katja Gudelj, Ena Kovaček, Mihaela Miklečić, Marta Rak, Dora Pinturić i Tena Zavrtnik na kolegiju Prevođenje poljskih književnih tekstova koji vodi Đurđica Čilić.