po sećanju Branke Bogavac
Kada dođoše, polovinom veka,
vojnici, čisti, raspevani, dragi,
pekli su ribe pored naših reka,
naše ribe, a ponekad i žabe,
u svakom času ljubazni i blagi
štipkali su i curice i babe;
veseljaci, odani violini,
čitali sonete Mikelanđela,
pratili ih Verdi i Paganini;
mi, deca, bosa, naivna i smela,
pamtim, kraj puta nađosmo igračke
(a dečja duša igrati se htela,
jer igračke nam kupovali nisu)
plišane koze i plišane mačke
što eksplozivom brižno punili su:
ona bez prsta, on osta bez oka,
neki mesto šáka dobili kuke…
svedočim – malo je živih svedoka,
briše se spomen te plišane varke –
beše okupator široke ruke,
a svi vladali jezikom Petrarke.