Hodanje 

Hodanje je saobraćaj. Ova konstatacija se nekome može činiti apsurdnom. Jer, kako nešto što je toliko fluidno, neodređeno, nefiksirano, nešto što je tako obično, svakodnevno može biti definisano kao jedna važna, ozbiljna i vrlo kompleksna aktivnost. Ali ipak jeste, hodanje je saobraćaj. To je najjednostavniji, najprirodniji, najjeftiniji, najlakši i, za okolinu najmanje štetan način, da čovjek promijeni mjesto svoga nalaženja u prostoru. Upravo ta promjena mjesta ljudi ili stvari u prostoru, je, u osnovi, definicija saobraćaja. Drugi naziv za hodanje je pješačenje i to je vrsta saobraćaja (prometa) koju nazivamo pješački saobraćaj (pješački promet). Pješački saobraćaj se odnosi na kretanje ljudi koji hodaju (pješake) po javnim površinama, ulicama, trgovima, parkovima i njihovo kretanje je, u cilju sigurnosti kao i sve druge vrste saobraćaja, regulisano pravilima, znakovima i propisima

Frederic Gros u svojoj knjizi ‘Filozofiji hodanja’ kaže ‘Hodanje nije sport’, jer ‘Sport je stvar tehnike i pravila, rezultata i takmičenja, što zahtijeva dugotrajan trening: poznavanje položaja, učenje pravih pokreta. Zatim, mnogo kasnije, dolaze improvizacija i talenat. Sport je bilježenje rezultata: Koje si mjesto? Tvoje vrijeme? Tvoje mjesto u rezultatima? Uvijek ista podjela između pobjednika i poraženih kao i u ratu – postoji srodstvo između rata i sporta, ono koje poštuje rat, i ne poštuje sport: respektovanje protivnika; mržnja neprijatelja. Sport također očigledno znači njegovanje izdržljivosti, ukusa napora i discipline.’

Od kada znam za sebe ja hodam. Prohodao sam kad sam imao jedanaest mjeseci i jedanaest dana, početkom juna 1951. Ja se toga ne sjećam, to mi je moja mati rekla. Fini neki broj, četiri jedinice 11:11 koji možda ima neko posebno značenje, ali ja o tome još uvijek ne znam ništa. Tog je dana u našoj kući bilo pravo slavlje, svečanost. Hej, prohodalo prvo dijete, prvi sin moje majke i moga oca, prvi unuk moje Babe i moga Dede. Moja mati je poštovala stare običaje i tradiciju pa je u čast i za sreću mojih prvih koraka tog dana skuhala hurmašice. Hurmašica je tradicionalni bosanski, mekani, sirupasti kolač koji se pravi za praznike i u drugim specijalnim prilikama. U našem kraju je običaj da se dijete kada prohoda pusti da samostalno, svojim koracima pređe preko tepsije pune hurmašica i ostavi tragove svojih sićušnih stopala na svježim, još uvijek toplim i mekim, kolačima. Tako sam to uradio i ja. Kad sam prešao preko kolača i našao se sa druge strane tepsije svi su pljeskali i radovali se kao da sam pregazio rijeku Bosnu, s jedne na drug obalu na najdubljem i najopasnijem mjestu.. Od tada pa nadalje svaki moj iole značajan uspjeh se od strane moje majke i moje Babe (očeve majke) smatrao podvigom. Hodanje preko tepsije pune hurmašica je ritual i zalog za moje buduće sretno i uspješno hodanje. Od tada pa sve do danas koristim svaku priliku da hodam pa mogu slobodno reći da sam tog dana i ne znajući postao pješak, učesnik u saobraćaju. Volio sam hodati, a volim to i danas tako da koristim svaku priliku da hodam. Mjesto gdje sada stanujem idealno je za hodanje, ima puno zelenila, blizu je jezera, ima uređene staze za hodanje koje su besprijekorno čiste i uredne. Svakog dana hodam u trajanju od najmanje sat i po; ujutro četrdesetpet minuta i pred veče isto toliko. Moj “instinktivni hodometar” precizno bilježi svaki moj pređeni kilometar i on ostaje zabilježen u svakom mom mišiću u svakom zglobu. Broj pređenih kilometara se ne može vratiti, kao što se vrijeme i prostor ne mogu vratiti. A za to, u stvari nema ni suštinske potrebe. Nasuprot tome sa svakim pređenim kilometrom meni se traži novi. Dok hodam intenzivno razmišljam. O čemu? O svačemu, misli naviru bez nekog određenog reda i povoda. Dogodi se da razmišljam o nekom novom susretu na poslu ili van posla koji me očekuje tog dana, o upravo završenim predsjedničkim izborima, o ratovima, o političkoj napetosti, o mogućim finalistima svjetskog nogometnog prvenstva. Nekad se potpuno udaljim od svakodnevnih tema i tada malo temeljitije pogledam oko sebe i razmislim pa konstatujem da se ljudska rasa sastoji od varalica, podlih dvoličnih i bezličnih tipova, čistih budala koje se, stojeći na nekakvom uzvišenju, hvale i pokazuju da mogu pljunuti dalje od mene. I od tebe, naravno. Primijetio sam da ja takvim hodanjima postižem balans u kojem onaj senzibilniji dio mene pokušava da me uravnoteži sa onim drugim mojim ja koji je više tehnički, i inženjerski orijentiran. Tada neumitni racionalista u meni ostaje budan pod neletom bujice noći, ludila snova i kapricioznih sanjarenja. Oh, kako je lijepo tumarati! Putovati, padati iz slučaja u slučaj, otići na ručak tačno u podne u prometnoj Brodvej ulici u Nešvilu, a sutradan, opet tačno u podne ručati u takođe prometnoj Ferhadija ulici u Sarajevu. Računica je ovdje jasna: sedamnaest sati u tri aviona, plus sedam sati čekanja na dva aerodroma, obično u Čikagu ili Vašingtonu D.C. u Americi ili u Minhenu ili Frankfurtu u Njemačkoj, plus sedam sati vremenske razlike između Kaknja i Nešvila i eto, prođe ti dan. Tih sedamnaest sati potrošio si da stigneš bosansko vrijeme koje je ispred američkog. Čudiš se da je Bosna u nečemu ispred Amerike. Stigao si vrijeme, ali još uvijek nisi stigao sebe iz onog vremena u kojem si bio prije nego što si preselio u Ameriku.

Moja opsesivnost hodanjem i želja da budem sam postoje još od dječačkih dana. Još tada kao osmogodišnji dječak, učenik drugog razreda osnovne škole, imao sam obavezu da vodim brigu o našoj jedinoj kravi koju smo imali. Moja obaveza je bila da svaki dan hranim kravu, da je pojim, da joj čistim štalu. U proljeće i u ljeto kravu sam hranio svježom travom koju sam donosio sa naše njive koja se nalazila nedaleko od naše kuće, ‘poviš pruge,’ tako smo govorili, a koju bi moj otac prije odlaska na posao nakosio. Zimi sam kravu hranio sijenom koje se nalazilo deponovano u pojati iznad štale i čuvalo se kao zaliha za kravin zimski meni. Penjao sam se na pojatu kroz mali otvor na plafonu štałe i u jasle ispred krave ubacivao određenu količinu sijena koju bi krava jedva dočekala i hlapljivo jela. Ne zam kako je to u drugim mjestima, na drugim geografskim dužinama i širinama bilo, ali mi smo imali posebne izraze za te poslove u štali tako da smo za taj posao davanja obroka kravi govorili ‘položiti,’ za čišćenje štale ‘pokidati,’ a za pomjeranje krave sa jednog mjesta na drugo govorili smo ‘stu.’ Bio je to jezik isključivo razumljiv i primjenjiv u štali tako da mi se činilo da je moje ‘stu,’ krava perfektno razumije, jer bi se uvijek pomakla i mirno čekala da počistim pod ispod nje i da joj u jasle serviram naramak sijena, njen obrok.

U periodu jeseni kada bi ljudi svu ljetinu iz polja pokupili i smjestili je u pojate, hambare, podrume i ostave, puštali bi stoku u polje da se cijeli dan slobodno kreće, da pase i nalazi zaostale plodove gdje god želi. Moj zadatak tada je bio da u jutro otjeram kravu u polje i da je ostavim sa ostalom stokom, a u sumrak da pronađem kravu i da je vratim kući. Ja sam tada, u tim godinama svaki dan želio nešto novo, a ničeg novog nije bilo pa mi je hodanje u potrazi za kravom dobro došlo kao veliki korak prema slobodi. Volio sam tu svoju zadaću jer sam tada nesmetano i neograničeno hodao, obilazeći sve pretpostavljene lokacije gdje bih eventualno mogao naći kravu. Puštao sam tada svoje misli da odlete daleko u neki drugi prostor, u neko drugo vrijeme u neki drugi svijet, u koji tog momenta niko osim mene nije mogao zaviriti. Niko nije mogao prekinuti moje misli, niko nije mogao prekinuti moje hodanje. Hodanje je proizvodilo misli. Misli su tražile hodanje. Krajevi kojim sam hodao bili su čarobno lijepi i imali su nazive koji su, za mene kao dijete, bili čudni i na neki svoj način tajanstveni: Potoci i Uzgornjače, Ravne, Hrasnice, Slijevnice, Vina. I sada dok ovo pišem zamišljam njihovu čarobnu ljepotu. U trenucima dok mi je slika tih predjela u glavi ja sam više od šezdeset godina vremenski udaljen od događaja o kojima pišem, a prostorno oko deset hiljada kilometara. Sjedim uz niski kafe-stolić i pogledam na pristiglu dnevnu poštu. Ugledam sliku na naslovnoj strani nekog literarnog časopisa. Slika je crno-bijela i nevjerovatno je slična slici koju sam trenutak ranije imao u svojim mislima. Na neki čudan, čaroban način slika iz mojih misli se pretvorila u stvarnost i sada je tu ispred mene. Uzimam časopis i saznajem da je to slika livada, brežuljaka i šumaraka iz područja Near Sawrey u Lake District-u kojem živi engleska književnica Beatrix Potter koja je inspirisana tim krajolikom napisala brojne bezvremenske priče To me podsjetilo na moje priče koje sam u to vrijeme čitao i likove sa kojima sam se u mašti družio: Vinetou, Martin Idn, Tom Sojer, Sin Sunca, Haklberi Fin. Nisam volio situacije kad bih kravu brzo našao jer tog bi momenta nestajao opravdani razlog mog lutanja područjima čudnih naziva i čarobne ljepote.

Hodanje je, za mene, spontana refleksna aktivnost koju ljudi poduzimaju ne razmišljajući mnogo o njoj. Ja mogu meditirati samo kada hodam. Kad stanem, prestanem razmišljati. Moj mozak radi samo zajedno sa mojim nogama. Mozak mora funkcionisati optimalnom brzinom od najmanje tri kilometra na sat, a najviše pet kilometara na sat. Svijet je povezan uzročno-posljedičnim vezama, a ipak je razdvojen na bezbroj, naizgled, razdvojivih priča. Moja strast se utapa, guši u gomili.

Moja profesija se takođe utapa u nešto što liči na gomilu. Zato ne volim gomile, koje će me registrovati, identifikovati. Ne, ne volim gomile bilo koje vrste. Za mene, besposličara, lutalicu, strastvenog posmatrača okoline postaje neizmjeran izvor uživanja uspostaviti svoje prebivalište, u svemu što je i prolazno i misleći o tome učiniti ga beskonačnim. Protraćio sam vrijeme, a sada vrijeme troši mene. Sada, samo misli do kojih dolazim hodanjem imaju vrijednost. Hodanje je dobro za razmišljanje. Možda najdublji odnos između hodanja, razmišljanja i pisanja otkriva se na kraju šetnje, nazad za stolom. Tamo postaje očigledno da su hodanje i pisanje izuzetno slični podvizi, jedan je fizički, drugi mentalni. Kada izabere[ put kroz grad ili šumu, tvoj mozak mora pregledati okolno okruženje, konstruisati mentalnu mapu svijeta, odrediti put naprijed i pretočiti taj plan u niz koraka. Isto tako, pisanje tjera mozak da pregleda svoj vlastiti krajolik, zacrta kurs kroz taj mentalni teren i transkribuje rezultirajući trag misli. Hodanje organizuje svijet oko nas; pisanje organizuje naše misli. Na kraju krajeva, karte poput one koju je nacrtao Vladimir Nabokov su rekurzivne: one su karte karata. Šetač odbija svijet sužavati između trepavica i percipirati ga isključivo vizualno i poimati intelektualno. On ga hoće osjetiti i tjelesno, angažirajući muskulaturu. Usporavajući, daje priliku i drugim čulima da uživaju u okolici, osjećajući mirise, osjećajući na koži direktan kontakt sa prirodom. Ko hoda, vidi više. Antropološki, kosmički, kulturološki, sociološki. ‘Sjediti što manje; ne vjerovati ni jednoj misli koja nije rođena na otvorenom i pri slobodnom kretanju, kada i mišići praznik proslavljaju.’ – poručuje Frederik Niče, a Frederic Gros dodaje: ‘Kraj svijeta nije kada sve stane. To je kad se sve nastavlja beskrajno. Nema ništa drugo za učiniti nego staviti jednu nogu ispred druge pod hladnim mjesecom. Ponekad sam završio tako hodajući u Parizu.’