Radar 14.5.2026.
Malo koji pisac samim svojim imenom izaziva takvu pozornost i usplahirenost u javnosti kao Peter Handke. Paradoks je da se za njega vezuju skandali još od prve pojave na pozorišnoj sceni sa dramom Psovanje publike pre tačno šest decenija,i da ta tenzija, koja povremeno prerasta u medijsku buku, ne prestaje do danas. Usledio je roman Stršljen pisan tokom boravka na Krku. Prvo inostranstvo Handkeu bila je Jugoslavija.
„Zbog tesne povezanosti dela i života, i shvatanja književnosti kao instrumenta samospoznaje i spoznaje sveta, Handke je od svog života napravio predmet svog dela“, kaže Katarina Roringer Vešović u uvodu knjige Prizivanje mira u buci sveta(Arhipelag, 2025). Nije preterano reći da je autorka ispisala tekst koji prevazilazi granice naučnog rada, da se prošetala opusom jednog od najznačajnijih svetskih pisaca, i ispričala priču o tridesetak romana i isto toliko drama. Rezultat je i vodič, i trezor, ali i poema o Handkeu.
Savesno i temeljno se autorka poduhvatila tumačenja Handkeovog književnog sveta, uspevši da obuhvati i poveže ne samo najvažnije segmente tog grandioznog dela već i one naizgled sporedne tokove. Da u Handkeovom odnosu prema književnosti prepozna dah Jungovog učenja, težnju ka unutrašnjem razvoju čiji je smisao u tome da pojedinac upozna samog sebe. „Kao i kod Junga, sopstveni rast podrazumeva ujedno da čovek svojim postojanjem, ili delom koje stvara, podstiče druge ljude na isti put, a ti drugi ljudi su čitaoci“, navodi autorka.
Handke je pisac izuzetne osetljivosti. Njegov filigranski stil u reči pretvara disanje sveta, svejedno da li opisuje zaostale kapi na konopcu za veš posle kiše ili Sezanovu planinu Sent-Viktoar u Provansi, da li osluškuje šapat Anđela u berlinskim stanovima ili ispovest Don Žuana. Pisac tišine, epskog zamaha i lirske tananosti, osluškivač stvari i pojava, mag jezika koji ispisuje vlastitu mapu sveta.
Ukinuvši „teror“ događanja i čvrste okvire priče, Handke nije nizao fragmente dosade, već je zahvaljujući izuzetnom senzibilitetu oslušnuo brujanje tišine i varljivu nepokretnost. Handkeov stvaralački postupak veoma podseća na Sezanov: lagano taloženje novih slojeva na neku osnovu. A to je baš postupak prirode: rad mora ili vetra. Dugi časovi u prirodi pretvaraju umetnika u osetljiv instrument koji otkriva vibracije nevidljivih sila.
„Svaki pojedini trenutak moga života u povezanosti je sa svakim drugim bez veštačkih spojeva. Povezanost je neposredna, samo je moram slobodno izmaštati“, kaže Handke i nastavlja da u svakodnevnim pojavama traži onaj nepropadljiv oblik. „Stvarnost književnosti načinila me je budnim i kritičnim za stvarnost stvarnosti. Ona mi je razjasnila mene samog i ono što se oko mene dešava… Zato što sam shvatio da se mogu promeniti kroz književnost, da tek kroz književnost mogu da živim svesnije, ubeđen sam da i svojom književnošću mogu da promenim druge.“
„Misao o miru i čežnja za mirom su zvezda vodilja koja se provlači kroz celokupno Handkeovo delo“, zaključiće autorka. I dodaje: „Čovek je sve više usamljen i izdvojen u odnosu na druge, vidi samo sebe i šta ga od drugih razdvaja, ne poštuje drugog čoveka i u sukobu je sa njim; iznutra ga rastržu protivrečnosti, na ivici je destrukcije ili samodestrukcije. On više ne poštuje ni prirodu, ni život; nasilje je njegova svakodnevica, a mir samo punktualna pojava. Ljubav je izuzetak… Ne postoji momenat svesti o tome da je život vrednost po sebi, bilo da je posredi čovek, životinja ili biljka, da ga treba štititi i raditi na njegovom rastu, a ne zatirati i uništavati.“