1/5.
Jednog ranoljetnjeg dana, neku godinu nakon što je naselje bilo lopovski poharano i poniženo, zbio se događaj koji je još više uzdrmao Samovljane.
Bio je kišan i neradni dan, miran u kućama i na sokačićima. Samo se iz jedne od soba kućne numere 12 između dobovanja kišnih kapi čuo radio na kojemu su puštali “muziku raspoloženja”.
Naselje se doimalo kao lijepa zvučna razglednica.
Dremljivi mjesni čuvari prvo su kratko zarežali, da bi se onda, resko zalajavši, sjurili prema gumnu na kojemu je, ležerno naslonjen uz sveti kamen, stajao i kisnuo sredovječan muškarac sav od mišaća, lijepa lica i neke začudnosti u svojoj pojavi.
Dok su samovljanski ljutiti vučijaci i lovački kerovi, praveći vršaj od kišnih kapi, kružili oko pokislog neznanca s naumom da ga ubrzo kao žrtvu darivaju svojim gazdama-lovcima, on je čučnuo, skinuo s ramena ranac i iz njega izvadio bundevu.
Nakon što ju je čakijom iskrižao, sjeo je naočiti neznanac na kraj svetog kamena, baš ispod velikih bikovih rogova i kriške bundave poredao ispred svojih stopala čiji su palčevi virili iz pohabanih patika.
Učas je i kiša stala. Psi su prestali lajati i kružiti gumnom, zalegavši uz kriške bundeve. Oživio je sasvim novi prizor, tako zanimljiv očima – kao da se zbiva na ambijentalnoj sceni putujućeg lutkarskog pozorišta.
Neznanac se pridigao na noge i sa sebe skinuo brigadirsku košulju. Iscijedivši je, stavio ju je na sveti kamen da se suši na suncu koje se pojavilo otud iznad duge što je obgrlila šumarak Hrastik. Ostao je samo u dugim lanenim hlačama boje pijeska koje su, umjesto kaiša, oko njegovog pasa držali spleteni komadi kanapa.
Bez žurbe, iz ranca je izvadio usnu harmoniku i vješto zajahao „svetog bika“.
Jednom je rukom uhvatio kameni rog, a drugom prinio harmoniku svojim usnama koje su, kao i pravilan nos i velike zeleno-plave oči, uokvirivale dlačice desetodnevne brade. Zasviravši, kao da ga je muzika podigla na noge. Balansirajući na svetom kamenu u obliku bika, neznanac se doimao kao toreador na rodeu kojeg trese adrenalin dok u areni jaše pobješnjelog bika. (Kasnije, samovljanski zet koji je studirao za slikara, izjavio je u novinama da ga je taj neznanac tada svojom figurom podsjetio na čuveni Mikelanđelov kip Davida.)
Oblizujući se, psi čuvari su odjednom počeli zavijati i valjati se po kišnim baricama. Kao da se nekom čarolijom samovljanski trg odjednom iz lutkarske scene pretvorio u cirkusku arenu, u kojoj svoju virtuoznu tačku izvodi neznanac koji se iznenada obreo u naselju mirnom kao mrtvački san.
2/6.
Bilo je oko 11 sati i 15 minuta, kada je po redu vožnje pored Samovišta prošao teretni voz za Željezaru Zenica, tako da se jedva čuo pucanj ispaljen iz lovačke puške odozgo s prozora kuće aktuelnog predsjednika Mjesne zajednice. Čak ni psi nisu reagovali, sve dok ljepuškasti svirač usne harmonike nije klecnuo i sa kamenog se bika svalio na trg. Tada, kao da su u lovu i jure po fazana pogođenog u letu, lovački ker i ženka su instiktivno dojurili do njega i svojim ga čeljustima uhvatili jedno za jednu, a drugo za drugu nogavicu njegovih mokrih hlača.
Neznančevo međunožje natapala je njegova krv koja je šikljala iz tijela pogođenog puščanim zrnom. Na trgu i po svetom kamenu se ukazao spektar boja, kao da se duga s povrh Hrastika preselila i skupila između neznančevih koljena.
Naslonivši se na kamen, brzo je skinuo tene i razvezao učkur na hlačama. Polako je svoje tijelo izvlačio iz pantalona čije su nogavice s okusom krvi čvrsto držale pseće čeljusti.
Ostavši samo u kupaćim gaćama, s mukom je opet iskoračio i popeo se na vrh svetog kamenog bika. Hitro je svukao gaće do koljena. Čakijom kojom je psima rezao bundevu, obrezao je prostrijelnu ranu koju je začepio komadom tikvene kore kojeg srećom psi nisu
pojeli. Od brigadirske bluze je napravio oblogu za ranu preko koje je navukao kupaće gaće od lasteksa. Sve je trajalo koliko je trebalo da izađe dim iz lovačke jednocjevne puške sačmarice.
Dok su lovački kerovi čuvali hlače, a vučijaci nepomični njušili kapi krvi na pločniku trga, lijepi mišićavi čovjek je, samo u kupaćim gaćama, stojeći uspravan na kamenu sa kojeg se po predanju nebesima podnosila žrtva, prinio šake svojim ustima i kroz njih savijene prkosno kriknuo u pravcu neba koje se postepeno vedrilo.
Baš je tada, drugim kolosijekom u pravcu Doboja, projurio lokal – putnički voz sa svoja tri vagona, službenim vagon-kolima i dizelkom lokomotivom koja je svojom sirenom istovremeno opominjala i pozdravljala.
Ni pisak parnjače i trubljenje dizelke lokomotive oglasivši se zajedno ne bi mogli nadjačati neznančev glas od kojeg su se zaljuljali oblaci, razvezali vjetrovi, a dugine boje razlile po krajoliku.
– Vidi, oče, ptice, jata ptica, nikad ih ovoliko na našem nebu! – rekla je svom ocu koji je pucao u neznanca njegova lijepa kći Alena, koja, do tada, izvučena do pasa kroz prozor djevojačke sobe, nije pogled skidala sa figure lijepog neznanca.
Doletjevši sa svih strana, otud iza brda koja žareći se izlaskom i zalaskom sunca slikovito uokviruju krajolik, ptice različitih veličina kljunova, krila i boja perja, kandžama su se svojim sjurile na ljetinu dolje u zasijanim poljima Samovljana. Samo je eho pucnjeva kojeg je raznosio vjetar bio čujan, a gdje su završavala puščana zrna ispaljena iz lovačkog oružja što se oglašavalo s prozora i vrata kuća naselja Samovište, niko nije znao kazati. Sva ljetina u poljima je bila uništena za vrijeme koliko je trajao bijeg pasa čuvara u njihove kućare. Samo je jedna ptica bila ranjena, ali je s njom u svojim kandžama prvi odletio jastreb kokošar u čijem se reviru sve i dogodilo.
Kada, kako i kuda je sa trga nestao ranjeni neznanac, vidjela je samo lijepa Alena.
Dok su stariji mještani bili zauzeti pucanjem i glasnim arlaukanjem na agresivne ptice koje im dolje u poljima uništavaju ljetinu, djevojka se krišom uputila za neznancem koji se žurno u hodu oblačio. Prije nego će neopaženo izaći iz kuće, sa rafa iz ostave je uzela dvodecilitarsku flašicu sa očevom rakijom travaricom i majčinu četvrtastu limenu kutiju sa poklopcem. Bosa, u haljinici na tufne do iznad koljena i slijepljena sa svojom sjenkom, djevojka se šunjala sokačićima opustjelim od djece koja su čučnula kod kućara kako bi ohrabrili pse ljubimce uplašene pojavom ptica.
Rana se pretvorila u ožiljak, kazna u nagradu, događaj u legendu.
3/7.
Mjesec dana je prošlo u potrazi za divnom Alenom, koja je nestala baš onog dana kad se nekim čudom u Samovištu pojavio lijepi neznanac. Nakon što je opoganio sveti kamen i nekako domamio ptičurine da im unište ljetinu, opominjući upucan, zaključili su mještani, sigurno je iskoristio metež i niz zavjetrinsku stranu samovljanskog brijega se skolutao dolje prema pruzi, potom odšepao do željezničke stanice Dolina i vozom produžio u nove nevolje.
Alenin nestanak, dok su poslije tih događaja noćima vijećali na mjesnom trgu, niko nije dovodio u vezu sa poganim neznancem. Mjesna ljepotica je bila vjerena za vršnjaka Rusku, zajedno su odrastali u naselju, učili škole, vozarili lokalom, čekali baš dolazeću jesen da okite svoje svatove.
Vodeći sa sobom lovačke kerove, muškarci su naizmjenično češljali metar po metar okolne šumarke, a žene obalu rijeke i odvodne kanale pored pružnih kolosijeka.
Organe sigurnosti nisu obavijestili o nestanku kćeri jedinice predsjednika MZ-e, druga Aladina i njegove supruge Lene, jer bi tada morali objašnjavati zašto su tog dana, kako se pročulo, iako nisu bili svatovi, plotunski pucali i da li su tom prilikom, možda, nekog uplašili, ranili, ne daj bože, ubili.
Presvisnuvši od tuge za unukom, u jedno sparno veče, dok su svi odrasli podnimljeni šutke sjedili na zidiću, pred njih se na trg preturio Alenin djed Joško, koji je zadnjih godina živio s njima u Samovištu. Tako je bio jak srčani udar da se, inače tihi starčić kojeg su zbog njegovih finih manira svi oslovljavali sa “gos’n drug Jo”, svalio do pod sveti kamen.
Nakon incidenta sa neznancem, Samovljanke su, tri dana zaredom, kamenog bika spirale naizmjenično vrućom vodom i petroleom. Uzalud, nešto se promijenilo nagore i tužnije.
Tu noć su pokojnom Jošku napravili štapove i duž većeg ispisali “Gos’n drug Josip Doc – 1978. god.” na kojeg su okačili broj 72, izrezan od željezne pločice, jer je i on, kao i mnogi drugi Samovljani, u zeničkoj Željezari zaradio svoju mirovinu.
Tako je sudbina namjestila: Samovljani su izgubili djeda, a još mu nisu bili pronašli unuku.
Sutradan, ritualno, pri zalasku Sunca, s djedom Joškom u sanduku kojeg su nosili na ramenima, svi stariji Samovljani su krenuli prema mjesnom groblju. Kad tamo stignu, znao se red, prvo će, dok jedni budu kopali grob, a oni drugi se u kućici družili sa umrlim svi, opraštajući se od njega, prepričavati najzanimljivije anegdote koje su se zbile tokom zajedničkog života. Baš urijetko, oni što kopaju grob, znali bi tiho zapjevušiti pjesmu koju je umrli Samovljanin za svog života volio slušati i pjevati.
Dok su u koloni hodili, svi su šutjeli, osim Lene, kćerke gos’n Jo’a, koja je, idući uz kovčeg, svom umrlom ocu brižno i poluglasno govorila:
– Vi’đ sudbine, dragi moj tajo, možda ti, prije svih nas, tamo kud ideš, pronađeš i našu Alenu!
Kad je tužna kolona izišla na vrh šumovitog brijega Hrastik, začuli su se zvuci usne harmonike koji su dolazili otud iz pravca groblja. I Alenin glas dok pjeva sevdalinku “Grana od bora”.
– Svega mi na ovom svijetu, natjeraću tog haduma da prvo sam sebi grob iskopa – rekao je Alenin otac i napustio kolonu sahrane, otrčavši u pravcu drvene kućice pored groblja.
Spustivši pored puteljka sanduk sa mrtvim gos’n drugom Jo, i svi drugi su potrčali za svojim predsjednikom naselja. Lena je stisnula svoje srce i sačekala da ostane sama uz mrtvački sanduk svoga oca.
Ubrzo su umukli djevojački glas i usna harmonika. Lena je objema rukama obgrlila kovčeg, plačući ga ljubila i šaputala “Hvala, tajo moj, što nam pronađe naše Alenče, hvala ti, gore do neba ti hvala!”
Od tog je dana lijepi neznanac postao kopač grobova u Samovištu i nadničar u poljima osvetoljubivih Samovljana. Shodno tradiciji, i prizetio se. Po kazni koju im je izreklo mjesno Vijeće, on i njegova Alena su medeni mjesec proveli u kućici pored groblja.
Nakon što je, prvi mjesec bijega, očevom rakijom i majčinim travama iz limene kutije, svog voljenog neznanca spasila da, od metka kojeg mu je u međunožje ispalio njen otac, ne ostane hadum, u medenom je mjesecu s njim i zatrudnila.
Kada mu je Alena rekla da je noseća, a tog dana je sunce bilo tako pripeklo kao da je potrošilo svu kišu kojom se hladi iz svog nebeskog bureta, on je odbacio trnokop i, zgrabiši je ispod pazuha, svojim je snažnim rukama, kao da je perka, podigao na svoja široka ramena. Ona ga je nogama oko vrata, a rukama oko glave čvrsto obgrlila i, činilo joj se, dok su njegove bose noge u trku zatrpavale brazde u poljima Samovljana, da leti gore u sunčevu svjetlost koja daje dan i noć, mjesec i zvijezde, rod i porod. Kasnije se klela majci Leni da je tada čula lepet krila i cvrkut ptica i da je gore u nebeskim dubinama vidjela dida Jošku kako pali zvijezde i, kao nekad žicu, rukama savija mjesec.
Još je Alena rekla svojoj majci: Kad joj je lijepi neznanac priznao da je on taj, u narodu poznat kao evlija Harun, čovjek neobičnih sposobnosti koji traži smiraj duši, rodom odnekud od istočne Bosne, započeo je i njihov stvaran život kroz koji će ga ona voditi.
(Kraj priče)