Na visoravni, molim,
na visoravni,
u bistroj zemlji,
u izbistrenom zviježđu.
U ničijem prostoru,
u zvonkoj praznini,
čist od zavičajâ,
čist od istorija.
U dvojcu sa onom
koju ljubih
dok bijah ovdje –
u nesnosnoj radosti dvojine.
U kristalu bez imena,
bez svojine.
Dvoje ledičnika
u ledenici
pod modrom krpom nebeskom.
U bistrom ognju zvjezdanom. U bezdanu.
Svoji. Na svom.
1992.