Prvi i jedini put na sarajevskom groblju Bare bila sam 1977. Doveli su me tu u obilazak zajedničke nam pratetke, koja leži na uskoj katoličkoj parceli, nadvijenoj nad morem bijelih islamskih nadgrobnika.
Bilo mi je trideset i sedam, ali mi se činilo da je život preda mnom. I da ništa još nisam doživjela.
Dok smo se tako provlačili između gusto postrojenih, uglavnom crnih, mramornih nadgrobnika, drvenih križeva i nedavno iskopanih, u žutoj ilovači ograđenih humki, s kojih tek što su odnijeli uvenulo pogrebno cvijeće i vijence, iz suprotnog pravca je banula pred nas žurna kolona od desetak muškaraca i dvije uplakane žene, na čijem je čelu išao neobično visok, krakat čovjek, koji je pod rukom nosio maleni mrtvački sanduk, čiji se furnir bijelio kao upravo prebrisani kuhinjski kredenac.
Zakoračila sam u stranu da ih propustim i u sljedećem sam trenutku shvatila da u tom sanduku mrtva ležim ja – vidite kako je to nezgrapno za izgovoriti, neizrecivo, nepostojeće u jeziku – dvije i pol su mi godine, i uskoro će me sahraniti. Umrla sam, a da se nisam naučila plašiti smrti. Ali u grob nosim sve druge strahove, od mraka, od aveti, od injekcije, od neizgovorivog.
I dok se tako gledam, iz privida odrasle, tridesetsedmogodišnjakinje, rođene u Njemačkoj, koja u Sarajevo dolazi u posjetu rodbini i koja se na ovom groblju našla prvi put, da obiđe pratetku preko koje smo svi mi u rodu, znam da ću ubuduće muškarce mjeriti po visini, da ću tražiti tog visokog, dugorukog, kojem će pod ruku stati bijeli mrtvački sanduk u kojem ću se naći.
Sedamdeset mi je, i dugo već traje taj privid.